Star se Ćurčić
pomamio,
bijelu bradu obričio,
a brkove namavio,
dok Almasu primamio!
Kad je bilo o ponoći,
stade Ćurčić leđa
peći,
a Almasi suze teći:
„Uz koga ću jadna
leći!?“
„Ali teći, al ne teći,
valja tebi sa mnom
leći!“
14-15. avgust 1995.
Al Almasa alčak bila,
jastuk slame naložila.
Jastuk slame naložila,
uz Ćurčića prislonila.
Kad se Ćurčić probudio
jastuk slame zagrlio:
„Oj Almasa, medna ti si,
Oj Almasa, slatka ti
si;
Kam ti noge, kam ti
glava,
kud si mi se
odvaljala?“
Kam ti noge, kam ti
glava,
u jastuku suha trava!
Borbena djejstva koja su u toku meni u glavi
stalno vrte tu jednu novu misao. Karakter cijeloga rata se sasvim mijenja, sve
manje smo inferiorni, postajemo u egalu prema četnicima.
Sada i jedinice iz gradova koje nisu pod
direktnim udarima dolaze na druga ratišta, vojna industrija nam je u osnaženju,
čini mi se kako su Komande postale ozbiljnije, s puno manje ličnih želja za
slavom a sa više iskrenih namjera pomoći ka konačnom oslobođenju, opet i mi
borci smo se još više uozbiljili, manje je dezerterstava, odnosno manje je
odlazaka u jedinice za koje se vjeruje da lakše ratuju. Uvijek imam jednu
rečenicu kojom zaokružujem novonastalo stanje, barem u ovome drugom dijelu koji
se odnosi na ponašanja Komandi i boraca, prestala su razmišljanja da će rat
trajati još nekoliko, rat je postao trajna kategorija.
Kao i uvijek, sudbina je odigrala svoju ulogu.
Ginu oni koji srčano idu u borbu, ginu i oni koji od pogibije bježe. Od sudbine
se uteći ne može. I nikada ne možeš znati šta je sudbina, i kome je narednom
nešto spremila.
Prije par dana dobili smo novi kontigent mina.
Naravno, sve domaća proizvodnja. Ovaj put ih je najviše iz Tešnja. Pakovane su
u sanducima, ali i prepakivani u vreće. Računao sam iz potreba transporta.
Znatiželjno sam ih razgledao, provjeravao
težinske oznake, odnosno jesmo li ponovo po tom pitanju dosta šaroliki. Bio sam zadovoljan, nije bilo pretjeranih
odstupanja. Posebno mi je važno bilo da je i situacija s punjenjima bila
slična, odnosno da su ona precizno vagana, ne zahtijevajući od nas da tokom
samog gađanja kalkulišemo s tim razlikama.
Sve skupa, na dobro uređenom položaju osjećao sam
milinu raditi.
***
Major Bešović je tražio naše hitno djejstvo. Sam
se uklopio u hitnost, nije lično skidao kooradinate već je opisno dao mjesto u
koje je dvogledom gledao a koje je brzo prepoznao na karti.
Dotrčao sam do računačkog odjeljenja. Odmah sam
prstom ponišanio u traženi cilj i Edina Barlova upoznao s nalogom da elementi
moraju čimprije biti gotovi.
Ponovo sam istrčao ovih pedesetak metara i
preuzeo slušalicu.
Major se već raspitivao zašto ne tučemo. Smireno sam
mu kazao kako su računači pri kraju i da svakog trenutka treba očekivati prvo
ispaljenje.
Spustio sam malo slušalicu i pogledom ciljao u
Edina. Kamenio sam se na činjenicu da ne primjećujem njegovo pomjeranje. Srce
mi je krenulo jače lupati u iščekivanju novog Bešovićevog poziva. Jedva sam
odglumio mirnoću davši novo uvjeravanje kako smo pri kraju s elementima i
svakog sekunda treba da uslijedi ispaljenje.
Kod
sljedećeg poziva „snašao“ sam se tako što sam kratko kazao da imamo nekih
problema i da idem odmah lično provjeriti o čemu se radi.
Meni se
činilo da sam u svega nekoliko skokova već bio kod Edina. Koji je čuo moj
dolazak podigavši glavu, iz koje je blještila neka čudna začuđenost. Ne mogoh
odmah prosuditi da li je samo iznenađen činjenicom da sam ga došao
provjeravati, jednostavno sam to i očekivao.
Kada sam
pogledao u kartu i papir ispred Edina, i vidio da je stigao samo upisati x=,
sve mi postajaše jasno. Iz njega je zurila njegova, i samo njemu svojstvena
odsutnost, na koju sad nemam vremena bacati psovke što ga baš sada spuca.
Istrgao sam mu iz ruku kartu i papir. I lenjir, s kojim sam brzo poskidao makar
približne koordinate ciljeva. I nisam imao vremena paliti digitron, iz glave
sam došao i do približnih elemenata. Iste sam odmah proslijedio ovima na
vatrenom položaju, potom i ponovo trčao ka telefonu.
***
Bešović je bio bijesan kao rijetko kada. Činilo
mi se da je sve vrijeme moga odsustva jednako govorio, bolje rečeno galamio na
telefonu. Tek ga je umirila dobro ispaljena mina. Ostao je pri tome da smo
prealjkavi, priznati treba da za ovaj put je to apsolutno važilo, ali je sada
dodao kako smo jednako precizni, te da ispalimo još tri-četiri, pedeset do sto
metara desno.
Ne znam jesam li ono „razumijem“ rekao dok mi je
slušalica još bila u rukama, ili pošto sam ponovo potrčao položaju. Razlog je
što sam vidio kako se Edin Barlov ljutito udaljava od položaja. Nisam se imao
vremena baviti njime, trčao sam pola puta, te zastao i dao smišljene koordinate
korekcije. Uvjerivši se da su me poslužioci razumjeli, opet sam hitao nazad.
Eksplozije su se poklopile s mojim povratkom
osmatračnici i telefonu. Bešovića više nije bilo na vezi. Bio je to znak da su
i ovo bili odlični pogotci.
***
Shvativši kako slijedi pauza u gađanju krenuo sam
položaju. S namjerom popričati s Edinom, objasniti mu da je Bešović bio
nestrpljiv, da sam morao reagovati onako kako sam. Nije mi bilo strano Edinovo
povremeno „odsustvovanje“, pričali su mi o tome, ipak je ovo nadilazilo same
priče.
Nešto mi je govorilo da u ovakvim situacijama
trebam biti mudar, s pedagoškim pristupom, da trebam prećutati tu pokazanu
odsutnost, tačnije njenu dugotrajnost, kontao sam kako je Edinu u takvim
slučajevima zasigurno poremećen i osjećaj za protok vremena. Puna iskrenost bi
ga dodatno povrijedila.
Preduhtrio me je Izo. Izšetao je preda me,
sluteći šta namjeravam i sugerišući da odustanem. Da sačekam da se Edin smiri,
kada će već on prvi progovoriti sa mnom. Opširno je pojašnjavao koliko je ljut,
koliko ga je ovo pogodilo, tim više što je došlo od mene. Slušao sam, pokušavao
da razumijem, pokušao sam i Izu pojasniti da sam morao tako. Izo je klimao
glavom, smijuljio se, davao do znanja da je njemu sve jasno ali da on Edina
puno bolje poznaje.
Imitirao je nekoliko rečenica koje je Edin
izgovorio a koje su jasno ukazivale da je Izo u pravu, kao i da su moje sumnje
bile ispravne, sve je doživio na sasvim drugi način, kao da je njegovo odsustvo
trajalo nekoliko sekundi, ne nekoliko minuta.
Sve u svemu brzo se složih s Izom. Na kraju, Edin
je taj koji bi se i trebao izviniti.
Dogovor je bio da svi ćutimo, da niko ne pominje
ništa u vezi ovoga. Kao da se ništa nije ni dogodilo. Izo se prihvatio da on
upozori one koji moguće nisu upoznati s ovom Edinovom naravi.
***
Možda sam kontao da neću fino spavati, da će me
podsvijest buditi, ali to se nije desilo. Razlog je kiša koja je cijelu noć
nemilosrdno padala. Takvo je i jutro svanulo.
Kiša je toliko snažno padala da fakat nije dala
izlaziti vani. Ko je kada morao činio je to umotan dobro u kabanicu. I jutarnju
smo kafu pili unutar bajte. A s popodnevnom nismo ni žurili.
Nekad predvečer kiša malo utihnu. Signal da
skuhamo kafu i popijemo je vani, za stolom.
Lijepo smo bili posjedali, jedni drugima pričali
o razlici, o tome kako je samo ovo ćeif, ne onako unutra, u gužvi.
Tek što otpismo po gutljaj-dva kiša opet poče
pojačavati. Odmah se ponovo pretvori u pljusak. Jedan po jedan se krenusmo
sklanjati nazad u bajtu.
Htjedoh biti odgovoran komandir, biti zadnji koji
će ući. Lijevom šakom sam prekrivao šalicu štiteći kafu od kiše.
Pogled s gužve na ulazu u bajtu inertno prebacih
ka stolu gdje je još jedino sjedio Edin. U desnoj mu je ruci bila šalica,
naslonjena na sto, a lijevom je šakom, na isti način kao i ja, štitio je od
kiše. Gledah ga s polunevjericom, shvatao sam da se ni ne namjerava sklanjati
bez obzira što ga je kiša svega natapala.
Mogli su se vidjeti sitni mlazovi s kape i s
ramena. Znao sam da i ja isto izgledam, bilo je pitanje kada će voda protopiti
i jaknu i košulju i majicu, i doprijeti do tijela. Koje se već ježilo, valjda
je podsvijest i to sposobna.
Gledao je i Edin prema meni. Nije bio odsutan,
tačno je slutio što ga namjeravam pitati.
- Ja, vala, neću – prvi je progovorio – dok kafu ne popijem. Neću
sebi da jebem ćeif.
- U pravu si – govorih mu dok ponovo sjedah za sto – kisnuli smo i po
gorem, i duže.
