Mujagu majka budila:
„Ustani, sanan Mujaga!
„Ustani, sanan Mujaga!
Sabah je zora, bijel dan,
tvoja se draga udaje!
Pod tvojim zlatnim prstenom,
pod tvojim žutim dukatim;
Na tvome konju đogatu,
na tvoju, Mujo, sramotu!“
„Nek ide draga, ne došla,
sa drugim sreće ne našla.
Ako me draga ne voli,
nek sa mnom hljeba ne lomi!
Neka je, nek se udaje!
Kad prvo jutro ustala,
sa svoga srca uzdahla:
Gdje si mi, dušo, Mujaga?“
Amidžić je otišao, moj brat će uskoro, od mene je i korektno da
Salju ne napuštam. Sad, kada je raspoloženje tako ponijelo. Nisam ni htio, ali
je lijepo što je to njegova sestra lično zamolila.
Trenutak u kojem se lomi naš uspjeh. Zadnja prilika da zabrljamo
ali i da budemo prozrijeti. Zapravo bih ovaj trenutak mogao označiti na još
jedan način, sad je Salja taj na kojem je glavni teret. Raspoloženje smo
podigli na ljestvicu o koju se on ne bi trebao spotaknuti, ali to nam je ipak
cilj.
Hoćemo li uspjeti, tek smo došli pred pravi ispit. Sve što se do
ovog trenutka dešavalo uglavnom je bilo, ili je održavano u polju očekivanog,
prihvatljivog svim stranama. Ne možemo ni naglo iskočiti...
Raspoloženje treba dodatno podići, što pažnju usredotočuje na
Salju. Koji mora glumiti da diže to raspoloženje ali i da ga to raspoloženje
slama. Što logično, nije i ne može biti jednostavno.
Jeste on cijelu večer normalno pio, ja sam morao kaskati. Ja sam se
držao dobro i u borbi s umorom, shodno činjenici da sam manje pio negoli bi to
bilo, Salja se pravio pijanijim nego je doista bio.
S alkoholom se teško i normalno boriti, kamoli glumiti! Počinjem
osjećati malu nervozu, na momente sam u dilemi da li je i on zaista ovako dobar
glumac te i mene uspijeva prevariti, ili pak polahko gubi bitku s alkoholom.
Ono što je sigurno postalo atmosfera iz normalne i tečne, i vesele,
počinje prelaziti u pormijenjivu, na momente sumorniju, s koristivim opcijama
da se povrati veselost, zabavnost. Jedno je još sasvim jasno, Salja se počeo
mijenjati. Postajao je drugačiji, kakvim ga niko od nas nije poznavao. To i
jeste bio cilj, da neko pomisli kako zaista ima svoju drugu stranu.
I u samoj priči, govoru se takvim predstavljao, nekoliko puta se
Sehiji ružno obratio gdje sam ja džentlmenski stajao u njenu zaštitu. Važno nam
je bilo pratiti sve njene reakcije.
Možda je Sehiji Saljino ponašanje bilo iznenađujuće, ne bih rekao i
previše čudno. U svemu se ona nastojala držati što dostojanstvenije. Što je
opet mene kao čudilo, ali znam da nemam pravo donositi ozbiljne procjene s
obzirom da sam je upoznao tek prije nekoliko sati. Nemam pravo, ali pokušavam.
Vidio sam, tačnije rečeno osjećao sam da se po njenoj glavi vrte
mnoge opcije o tome kako bi ova noć mogla da završi. Sve sam bio sigurniji da
mi svi spontanost glumimo savršeno, te da Sehija potpada pod nju upravo onako
kako je Salja i želio.
***
Ponoć je uveliko prošla kada je Salja konačno „pao mrtav pijan“.
Pomogao sam njegovoj sestri da ga odnesemo u jednu sobu, poslije čega ćemo malo
o tome pričati.
Sestra je bila uvjerljiva tvrdeći da, iako urijetko Salja ipak
pokatkad zna tako nedomaćinski da završi. A još je ubjedljivija bila u nagovaranju Sehije da nas troje ostanemo još malo sjediti. Bila bi šteta jednu ovako
divnu noć svi da upropastimo, a bilo ju je još dovoljno. No, nije ju je mudro
ni svu potrošiti u suhoj priči.
Nada da bi se Salja mogao „dohavizati“ i ponovo nam se pridružiti
brzo jenjava. A onda, u razgovoru nas troje sve rjeđe se pominjalo njegovo ime.
Atmosfera koja je imala tih nekoliko neugodno tmurnih momenata vraćala se na
opuštajući nivo.
Nisam smio gubiti iz misli da smo u fazi kad ja trebam pokazati
svoje glumačke sposobnosti. Iako mi se vrzmalo po glavi da sam dolazeći u
Sarajevo razmišljao hoću li imati i snage i volje za još jedan dugi put, onaj
koji mi je, ili je barem trebao biti glavni nijet, računao sam kako to ne
smijem pominjati. I nisam, a Jablanica me vjerovatno neće ni vidjeti.
Pogodnost je što sam u prilici i da konačno budem ono što jesam,
bez obzira što su okolnosti koje bi to trebale suzbijati. Međutim, atmosfera je
sve više grijala u pravcu koji nama i jeste bio cilj.
Rakije je bilo još dovoljno, ali sam je svjesno zanemario. Dobro
dođe da se predstavim i boljim nego jesam, a umnogo smanjujem rizik da zabrljam
kada to više nikako ne bih smio.
Tragovi umora, dijelom i potreba našeg scenarija naveli su me da
zijevnem, ili odglumim zijevanje par puta. Što je gestikularni dio polaganog
privođenja razgovora njegovome kraju.
Zapravo je priče sveukupno bilo toliko koliko je Muniri trebalo da
odigra najmaestralniju tačku cijele ove glume, da i nama dvoma namjesti
krevete. I da, kao da je to potpuno normalno, u pravome trenutku sugeriše da je
vrijeme za spavanje, i na Sehijino ipak iznenađenje saopšti i pokaže da nam
nije namjestila krevete, već krevet!
***
Nekoliko trenutaka se Sehija bunila, njih dvije su se malo
razgovarale na pragu sobe, dok sam ja hladno legao na svoju polovinu kreveta.
Tada sam primijetio da je u toj sobi, sigurno ne slučajno, završila i tepsija s
kolačima. Urmašicama, koje ja najviše, ili jedino i volim.
Taj posljednji kadar glume je Munira odigrala savršeno, ubrzo se
Sehija našla pored mene. Više nije bilo potrebe glumiti. Barem, što se „naše
ekipe“ tiče.
Red je na Sehiju. Odbijala je moje milovanje riječima da se pita
„šta ću o njoj pomisliti...“
Bio sam iskren, o njoj ću isto misliti dala mi se prvu noć ili ne.
Ali sam sugerisao kako će svejedno Salja biti uvjeren da se desilo ovo prvo.
Polahko je prihvatala milovanje ali će se još neko vrijeme držati
priče kako ne trebamo baš prvu noć ići odmah do kraja.
Milovanja su činila da okrene svoju priču. Nije joj više bilo
toliko bitno šta ću ja o njoj da mislim, ali je nastojala prekrižiti ono što
računa da meni može smetati.
- Možda je tebi Salja govorio, falio se da je između nas bilo
nešta... Jesmo se ovako viđali, ali... ali seksa nije bilo... zato je on dizo
nos, i noćas... zato ja i mogu sad... s tobom...
Znao sam da laže. Razumijevao sam i zbog čega. Zato sam i pustio da
sama prestane s pričom koja je suvišna, nepotrebna, nebitna...
Pofalići, noću
