Djevojka je momku prsten povraćala:
„Na ti prsten, momče, moj te rod ne ljubi!
„Na ti prsten, momče, moj te rod ne ljubi!
Ni otac, ni majka, ni brat ni sestrica!
Ni brat, ni sestrica, ni ja nesretnica!
Al me nemoj, momče, na glas iznositi;
jer sam ja sirota, nesretna djevojka.
Ja bosiljak sijem, meni pelin niče.
Oj pelen, pelenče, moje gorko cvijeće!
Tobom će se moji svati nakititi
kad me stanu tužnu do groba nositi!“
Predosjećaja u vezi putovanja nije bilo, nego sam nekako čvrsto
vjerovao da neću zanoćiti negdje u šumi.
Samo što sam iskoračio izvan grada auto je stalo. Niti je vozač
pitao mene dokle idem, niti ja njega dokle će on. Nakon par kilometara, a pošto
sam samo stigao reći da sam od Foče, da sam tu bio kratko kod neke dalje
rodbine i kako sad idem nabrzinu obići još neke rođake, to on reče da je stigao
kući. Zahvalio sam mu se, meni je bilo svakako nastaviti dalje.
Dok sam se premišljao da li da odmah zapalim novu cigaretu iza mene
su zatutnjala konjska kola. Okrenuh se i nasmijah se vidjevši da njima upravlja
neki cigo. Koji je bez dvoumljenja odmah ustavio kola, i srdačno me ponudio da
se popenjem.
Nisam odbio ali se čestito stigao ni zahvaliti, ni prisjetiti onih
ugodnih vozikanja konjskim kolima po brdima oko Voljevca, to je dobroćudni cigo
skretao za svoje selo. Usporio je, toliko da lagano iskočim. Mahnuo sam mu,
potom pripalio cigaretu.
I upravio sam razmišljao hoću li stići ispušiti je prije nego naiđe
sljedeće vozilo. Nisam. Brujio je kamion bez cerade, natovaren nekim starim
namještajem. S dovoljno mjesta da ja uskočim narednih par kilometara.
Zatim me prolazi jedna vojna kampanjola, koja je usput i bila puna,
potom me jedan džip prihvatio do Lašve.
Tu sam bio u dilemi sačekati malo na punktu ili odmah nastaviti
dalje. Pogledao sam niz sebe, ne baš čista uniforma, na pojedinim mjestima malo
pocijepana, ruksak koji nije skrivao tragove da je bio na mnogo ratišta, duža i
gusta crna kosa ispod maskirno-zelene znojnice, zbog vrućine beretka oko pasa,
vidio sam se kakvim me vide ovi što nailaze raznim autima. Pomislih da ni ja ne
bih prošao nekoga ovakvog...
Sada sam prepješačio kilometar-dva dok je naišao sljedeći kamion.
Skoro pa mi je bilo drago da ni on ne ide predaleko. Već sam bio siguran da će
ovo biti putovanje koje ću obilježiti rekordnim brojem korištenih prijevoza, i
bez obzira što će biti i dužih dionica koje ću prelaziti pješke nije više bilo
dileme da li mogu zakasniti u Sarajevo.
Do Tarčina još ukupno tri prijevoza, a onda na punktu jedan koji će
ravno do Hrasnice. Naredni do Butmira, do tunela. A kada tunel prođem osjećam
se kao da sam već stigao.
Do tetke na Alipašinom polju nije dugo ni pješke, tu je fino
odmoriti se, ručati, istuširati. Bi vremena i za kahvu, a potrefilo se da sam u
stanu zatekao i brata Fehima.
Pomislih kako je to moguća smetnja za ono što kanim večeras
izvesti, ali i smetnja koja će biti nadvladana burazerovim razumijevanjem.
Saznajem da je bio noćna, dežurni u svojoj četi policije. Kontam bi li možda
bolje bilo da se drukčije potrefilo, odnosno da je noćas dežurni. Možda bi bilo
bolje, ali je činjenica da tako nije sudbina predvidjela.
Glupo mi je i burazeru reći, priznati da sam u Sarajevo došao zbog
nekoga drugog, ne zbog njih. Ali bi mi još gluplje bilo sve prećutati, otići
tek onako. A najgluplje, ne otići nikako. Trebale su mi mudre riječi da
burazera ne uvrijedim, a da istinu umotam.
***
Dok mi nešto mudro ne padne na um odlučih se konačno javiti Salji.
Trudih se da razgovor za one što sa strane slušaju izgleda kao da nije
unaprijed naveden. Objašnjavam Salji da sam kod tetke, da sam s burazom, da je
buraz sinoć bio noćna...
- Super – ideja je došla Salji – dođite skupa, tako će sve izgledati
prirodnije, neće moći posumnjati da je išta namješteno. A nek on malo sjedi s
nama, pa kao mora na dežuru. Šta misliš?
- Vidjet ću s burazom, slabo je naspavan, malo je poumoran... a ja, u
svakom slučaju, dolazim!
Fehim nije najoduševljeniji što će danas neplanirano malo više da
pješači ali mi ne želi činiti hatar. Nije ništa ni zapitkivao, ionako je kontao
kako ćemo večeras kod njega na Koševsko brdo. Ovako zna da ćemo najprije do
Pofalića, a ako se ja gore zasjednem sa Saljom zna da me neće vrijediti
ubjeđivati da napustim to sijelo.
Ipak sam mu putem već nagovijestio mogućnost moga ostajanja,
rekavši ono što sam i sam znao. Kod Salje bi trebala biti neka djevojka, pa se
situacija može odvijati u tome pravcu. Ako bude tako njemu je postupiti po
dogovoru, u neka doba otići, uz izgovor o dežuri u jedinici. Kratko je želio da
sve skrati, da ne ide nikako, ali sam intuitivno, ili samo slijedeći upute
Saljine, uspio ga uvjeriti da se uključi u igru.
***
Salju zatičemo raspoloženog, u društvu sestre kod koje je ovdje i
boravio, te amidžića. Brzo je uspio poslati amidžića njegovoj kući, koja je
odmah do sestrine, kako bi mi kazao one ključne detalje.
Čudno mi je da telefonom nije bio precizniji, ali još čudnije što u
cijeloj igri sudjeluje njegova sestra. Za amidžića je siguran da neće dugo
sjediti pa bi njega i suvišnim bilo upoznavati sa cijeom pričom. Najčudnija mi
je sama priča!
Fol je što je djevojka oko koje se ova noć vrti zapravo djevojka s
kojom je on trenutno u vezi, i koja će po njihovom dogovoru uskoro stići. Ono
što je njoj nepoznato jeste to da je u međuvremenu došlo do kontakata između
Salje i njene sestre. Po Saljinim tvrdnjama ti kontakti su bili otvoreni, ta
djevojka je spremna poći s njim ali samo u slučaju da on najprije raskine s njenom
sestrom.
Salja sad kao nastoji biti korektan, za željeni raskid okriviti
Sehiju, a za to sam mu ja i potreban. Plan su skovali on i njegova sestra,
preko kojih se upoznao s ovim djevojkama, Sehija će večeras doći, kako su se
dogovorili, ne sluteći pozadinu. Pozadinu plana koji je u svojoj srži tako
prost.
***
Sve će početi normalno, nije neobično ni prvi put da će u kući
zateći ponekog Saljinog prijatelja. Mi smo tu zbog druženja, rasterećenja od
svakodnevnih ratnih strahota, pićemo i muhabetiti o nekim ljepšim, prošlim i
budućim vremenima.
Dobro su nam došle vijesti iz Krajine, bolje rečeno iz Hrvatske.
Njihova „Oluja“ je bljesnula, ili su već završili sa takozvanom „Srpskom
Krajinom“ ili će to vrlo skoro učiniti. Na radiju smo čuli o nekom spajanju
naših i hrvatskih vojski, susretu našeg generala Dudakovića i nekakvog
njihovog, Marijana Marekovića - ako stignem upamtiti do momenta kada to budem
bilježio u dnevnik. Sada to i nije toliko bitno. Sem što će nama poslužiti kao
izgovor za razlog skupljanja, takve vijesti zaslužuju da se proslave...
Salja će još na početku predstaviti Sehiju, što bi trebalo da je
znak kako bi se mi ostali trebali ponašati. Sehija će sačekati da se društvo raziđe,
što bi trebalo i Salja da radi. Međutim, izmjena normalnog scenarija će i
početi sa Saljinim drukčijim ponašanjem.
Nekoliko puta sam se već osjećao kao da sam u nekom filmu a ne u
stvarnom životu. Razlika je jasna, te ranije situacije bi bolje bilo da nisu
bile dio stvarnog života a ovo je valjda obrnuto. S tim da mi, koji
doista glumimo, moramo to odigrati maestralno jer ponavljanja scena nema. Ali ni
tačnog scenarija.
Dvije osobe ništa nit znaju niti slute, ponašanje jedne možemo i
zanemariti ali ponašanje druge trebamo pomno pratiti. Zbog nje glumimo, ona
jedina može da nam da lošu ocjenu.
Ja sam se trudio biti što prirodniji, spontaniji, konstantno sam se
borio s bježanjem od razmišljanja. Iako u kontekstu onoga što glumimo da se
dešava to ne bih trebao biti ipak sam znao da je meni u ovoj epizodi
dodijeljena glavna uloga. Nemam dileme i dosta teška.
Nije u pitanju moja priroda, koja jeste u osnovi iskrena, realna,
dio osjećajnosti koji posjedujem tjerao me da katkad pokazujem i glumački talenat.
Sigurno da nisam baš uvijek bio najuvjerljiviji ali pamtim i one scene kada sam
se dobro snalazio. Zaštiti drugog moj je ideal pa ne žalim kad sam, iako
nepušač preuzimao cigarete od djevojaka koje su od roditelja skrivale da se
povremeno odaju tom poroku. Snažno se prisjećam i dana kada sam glumio da
pratim rodicu koja je išla posjetiti doktora, odnosno kada sam je otpratio ali
odglumio da sam vidio nešto drugo. Glumio sam ozbiljnost, poštenjačinu kod
podjele cigareta pred operaciju „Koverat“, jesam to odradio savršeno ali se
time baš i ne ponosim...
Kod tih ranijih gluma dosta mi je pomagalo povjerenje koje drugi
imaju u mene, sad su tu i oni koji me ne poznaju. A poseban teret je umor koji
ne samo da trebam odglumiti da nemam nego i u potpunosti nadvladati. Još nešto,
atmosfera je odlična, zabavna, kao stvorena za opuštanje i uživanje a ja se
trebam otimati tome pa čak i željom požurivati da počne ranije jenjavati.
Bratova uloga je jednostavna i nema opasnosti da kod njega nešto
zaškripi, dok povremeno premišljam kako je Salji možebiti i teže nego meni. Iz
razloga što on po našem planu treba vući neke ne baš očekivane poteze usljed
čega je realnije da padne pod sumnju, u onom neplaniranom a mogućem scenariju i
da bude otkriven. S te strane ja sam neko od koga Sehija ne zna šta može a šta
ne bi trebala očekivati.
Misli me bockaju, potiskujem ih, sve više na vagi kojom razvagujem
preteže tas koji drži uvjerenje da će sve završiti kako smo isplanirali. U tim
nekim trenutcima kada se taj tas malo zaljulja nekim poluuspjelim gafom Salje
ili mene, ima ko da ga umiri.
Nisam se bezrazložno čudio otkud Saljina sestra u
ovome ali postajem sve svjesniji kako je njeno prisustvo bilo neohodno. Iako ne
igra glavnu ulogu moram biti iskren i priznati - najbolji je glumac...
Stvari se ne mogu oteti kontroli. Samo treba biti strpljiv i
pustiti da se dešavaju redoslijedom kojim trebaju. A redoslijed ne može biti
poremećen kada je među nama onaj ko najbolje glumi, ko vodi računa o svakom
detaljčiću. Ko ni Salji ni meni ne da da duže od par sekundi sumnjamo u ishod.
Pofalići
