Oj ora je, ora je,
ustaj, mala, zora je!
Ustaj, mala, zora sviće,
nahrani piliće!
Oj ora je, ora je,
ustaj, mala, zora je!
Ustaj, mala, veći kera,
svanu zora bijela!
Oj ora je, ora je,
ustaj, mala, zora je!
Ustaj, mala, gasi svijeću,
jer ja doći neću!?
Kažu, često ono što se ne planira ispadne jako dobro. Zbog toga
Sare i ja nismo mnogo pričali o tome šta ćemo po dolasku u Lašvu. Prepuštali
smo se osjećajima, i trenutnim a i slutećim. Ono što se znalo jeste da se tu
nemamo potrebe zadržavati, a da je prvo mjesto gdje ćemo sresti neke od naših
ljudi - Radakovo.
Prijatnog kamiondžiju ćemo zasigurno dugo pamtiti, pa je manje
bitno što ćemo se slabo sjećati kako smo se i s kim prebacili iz Lašve. Nećemo
se sjećati pojedinosti ovog dijla putovanja ipak mjesta u memoriji mora biti za
tmurniji ambijent koji nas je dočekao. Dodatno smanjen broj naših ljudi u ovoj
školi znak je da su oni koji tu više nisu došli do boljeg smještaja ali nama to
nije značilo neku važnost. Lošim raspoloženjem smo krenuli pa se ovo samo
uklopilo.
Radakovo je bilo mjesto gdje je Sare dopraznio bijes zbog nekoliko
zatvorskih noći, a ja više zaboravu primakao svoj neodlazak u Jablanicu.
Radakovo bi i mjesto gdje se ja rastah od Sareta.
Kada sam već tu grijeh bi bio da nisam posjetio tetku i njene.
Uobičajeno prepričavanje dešavanja od vremena kada smo se posljednji put
vidjeli, njihove suze ali i razumijevanje što ću narednog jutra odmah produžiti
preko Kamberovića polja i Jalijskog mosta, do stana u kojem su smješteni Alija
i Salem Čorbo. Bili su sretni zbog moje odluke da u Jablanici dajem te ispite,
osjećali su veliku počast što sam prije toga svratio na par dana da njih
obiđem.
Na momente sam se zamišljao. Činilo mi se da je ovo prvi put da
mogu istovremeno reći i da lažem i da donekle i ne lažem. U svakom slučaju
nijetio sam nakon dan-dva odmora napustiti Zenicu, naravno u pravcu Jablanice.
Mirza, sin od tetične bistro je dijete. Razumio je sve što govorim
ali je njegovo srce teško to podnosilo. Ne znam hoću li ikada više u životu
imati nekoga ko će ovako doživljavati svako rastajanje sa mnom.
Ispunio sam jedno obećanje dato prošli put, napisao sam pjesmicu u
njihovom papagaju. Mirzi se jako dopala. Njegov nevini, iskreni pogled je to
potvrđivao. A nisam jednom rekao da su djeca najiskrenija bića.
Morao sam se prisjetiti kako me je prošli put ispraćao na polasku
voza. Čvrsto je pridržavao moje ruke, skoro me je bilo strah kako ću ih
istrgnuti s obzirom da je voz počeo ubrzavati. Kada sam ih konačno ispustio a
dok sam se uvjeravao da je ostao na nogama u očima sam vidio suze. Koje sam tek
danas u potpunosti razumio.
Tetična mi je ispričala nešto što mi laska, i mora mi mnogo
značiti. Nešto što bih morao cijeniti. Oni su se nešto uspričali o temi
prijateljstva, šta je, šta znači i predstavlja, koliko se u ovim vremenima
izraženije osjeća i pokazuje. Nije im promaklo koliko se mali Mirza tokom te
njihove priče našao zamišljenim. Kontajući da u svojoj dječjoj glavi slaže to
što čuje od njih, upitali su ga da i on kaže svoje razmišljanje. Nemalo ih je
iznenadio kada je prijateljstvo opisao samo jednom rječju, tačnije mojim
imenom!
Suza koju je pustio onaj dan na željezničkoj stanici sada je mene dotakla.
Pogotovo jer sam mu u očima vidio da mi ne govori da sada ostanem duže,
prihvatajući kako je put za Jablanicu neodložan, već samo da uskoro ponovo
dođem...
***
Odmor kod tetke je dobrodošao za noć koja me čekala kod Čorba. Noć
u kojoj se ono ratno gura ustranu i živi u procijepu između surove stvarnosti i
one kakva bismo htjeli da je.
Noć u kojoj je u jednome trenutku zazvonio i telefon. Bio je to
poziv iz Sarajeva, od našega vrlog prijatelja Salje. Nismo mi baš uobičajavali
da se između sebe zivkamo, nekako nam je sasvim dovoljno što se po Treskavici
viđamo, što je činjenica da je za poziv imao neki, ako ne debeo a ono makar
poseban razlog.
Ja sam se pokušao nezanimati za ono što su Salja i Salem pričali,
ali kada je to potrajalo i uz često smijuljenje Salemovo čekao sam kada će
završiti da priupitam šta je bila tema.
Tu je još bio Refik Spirjan, inače nikada dovoljno oporavljen od
ranjavanja. Alkohola smo poprilično popili ali je svijest očigledno radila čim
je Rele nakon što se pridružio Salemu i par puta preuzimao slušalicu samo jako
smijao ali uporno odmahivao rukama. Pri tome sam čuo da se pominju još neka
imena, međutim i mene je moja svijest držala u odluci da se ne miješam, moguće
kasnije i ne raspitujem previše o detaljima.
Na moje iznenađenje bit ću uključen u razgovor.
Preuzeo sam slušalicu od Salema, i nespremno dočekao prvo Saljino
pitanje.
- Bi li se ti nakanio doći u Sarajevo ? – pitao je kao da nastavlja
razgovor sa Salemom.
- Ne kontam. Prvo, ovisi o tome šta bi bio razlog. A drugo...
- E čuj, šta bi bio razlog. Pa ne zovem te da pijemo, toga vidim da i
tamo imate. Zbog pičke te zovem!
- Molim? To ima neki otpadak koji su Salem i Rele odbili, pa ja sad
ko manje birljiv, šta li.
- Znaš, bio mastan, da te ja ne bih zajebo. Dobra ženska, svega mi.
Neg ja tu nemam ničiji drugi broj, a Salem se znaš i sam „oženio“. Ovamo nemam
nikog pouzdanog. Pito sam ja za Salka ali on, rekoše, nije tu. Fadil je još u
Fojnici, na liječenju. Eto ni Reletu noga nije dobro. A meni treba neko i da je
dobar, i pouzdan, povjerljiv. Neko ko neće zabrljati. Pazi, ovo je sigurno
ali.. ma, kontaš ti sve, jebi se!
- Bio mastan, ništa ja tebe ne kontam. Ali nema veze, de ti meni samo
reci je li to baš toliko važno, neodložno...
- A joj, pa ne bih ovoliko pričao. Važno je, i neodložno.
- Imao sam neke druge planove ali da me radoznalost ne bi ubila, a
ponajviše zbog tebe znaš da ću ja rado doći. Ali, znaš kako se jebeno prebaciti
iz Zenice. Mogu vozom do Lašve, a onda...
- Ma kakvo prebacivanje. Ako hoćeš moraš odmah krenuti, rano ujutro.
Pješke. Ako ti se posreći s prevozom dobro i jeste, bilo bi super da sutra veče
budeš ovamo... Ustvari, moraš sutra veče biti ovamo. Kad kreneš pješke neko će
prije i stati...
- A joj... Ne znam šta da ti kažem, ne smijem obećati. Znaš da nam
dozvole ističu za nekoliko dana, odnosno da bismo otuda trebali maltene
odmah... Joj, fakat ne znam kako bih se nakanio... Jebiga, de mi reci ko je,
šta je, nekako mi čudno da zivkaš nas iz Zenice kod tolikog Sarajeva!
- E jebo ga ti, nemoj sad da ti sve objašnjavam. Ne mogu da vjerujem
da sumnjaš u mene. Trebaš mi, neko baš takav kao ti, neko ko će znati sve to
izvesti... Znam i ja do kad su nam dozvole ali je tako ispalo. A sračuno sam,
taman ćemo imati najmanje cio dan da se odmorimo nakon što čitava gungula
završi... Hajde reci mi, jel krećeš ili ne krećeš. Da planiram ili ne...
- Pa eto, krećem. Ali...
- Nema ali. Prebacićeš se ti, ja ne sumnjam u tebe.
- Ne sumnjam ni ja u sebe...
Smijao se malo Salem na moj pristanak ali je dodao da podržava, da
razumije, momački život i služi tome. Ja se nisam smijao, samo sam se pitao je
li, i koliko je normalno ovo što sam obećao. Ako bi se s prijevozom baš
posrećivalo još bi bilo i u redu, ali ako budem previše pješačio...
***
Iz stana sam se iskrao da me je jedino Alija ispratio. Činilo mi se
kako je i on, vjerovatno i Salem, kao i
Rele koji je također ostao na konaku, sumnjao da ću se nakaniti, odnosno da je
obećanje bilo produkt pića, a da će predomišljaj biti rezultat mahmurluka.
Možda je rakija pomogla da obećam, ali budio sam se i s prisjećanjem na lekciju kojoj me je mali rođak naučio, tako da ne postoji ništa što bi me moglo okrenuti da iznevjerim.
Zenica,
Jalijski most, ulaz
