Kofiljačo, moj debeli hladu,
Plave grade, moj veliki jade.
Đe u tebi hlada ne imaše,
osim bora na sred Budopolja,
i njemu su polomljene grane.
12. avgust 1993.
Vješajući momci džaferdare,
a đevojke sa grla đerdane.
Gledajući njemu u vrhove,
s koje strane sunce da ograhne.
Uz
svitanje zore su i temperature malo niže, zato smo se sami, i na vrijeme
probudili. Budni, ali u tišini, puštamo zoru da iščezne, a ispraćamo i prve
minute jutra.
Ako
se po njemu dan poznaje, nije nam žuriti. Što se više razdani, sigurniji smo.
Na
polasku je Adem prvi proučio „bismilu“, da bismo ga odmah svi popratili. I, za
početak, lako se vraćamo na cestu.
Nas dvojica, prvi. Tiho smo se
provukli kroz granje, gledajući da izbjegnemo sve moguće šumove. Na samome smo
izlazu stajali petnaestak sekundi, nakon čega smo sigurno iskočili. Odmah
glasno pozvali i ostale.
Nije ovo bila gluma, ni junačenje.
Jednostavan, čisti osjećaj. Prema čistini i svježini zraka.
Čak
smo bili sigurni da bi i svaka srna isto učinila. Nismo imali njihovo šesto
čulo, ali smo znali kako za nas niko ne zna, ne čeka nas u čeki, samo nam je
trebao osjećaj da u blizini nema nikog koga slučajnost ovuda navodi. U prokresu
nije bio tako izražen...
Pravimo kolonu, identičnu sinoćnjoj.
Opet je Adem prvi, ja za njim, pa Zaim... i tri preostala Durića na kraju. Samo
da se odlučimo za jedan od dva puta. Teren pravo je bio ravan, onaj lijevo se
peo.
-
Ja bih lijevo – samo to sam rekao, u sebi sam
imao obrazloženje ali sam ga namjerno prećutao.
-
Misliš? – Adem se kao kolebao – ovo mi se
raskršće nikako ne uklapa, ne mogu skroz biti pametan. Ne vidim drugog rješenja
nego da se razdvojimo. Mora ono biti blizu, koji ga vide neka zvižde.
-
Kakvo razdvajanje – Ferid je, ovaj put, bio
potpuno u pravu odlučivši ga brzo prekinuti, izvjesno je i jedini još noćas o
ovome razmišljao – ne dobijamo tako ništa, svakako bi se jedni morali vraćati.
Ja bih da probamo na sreću. Valjda ćemo brzo skužiti ako budemo profulili, a
može se desiti i da potrefimo. Uštedimo i snage i vremena!
-
Dobro, ne moramo vrijeme štediti, ali možemo
napore – ovo sam rekao samo da se složim s Feridom – a sve je uhar!
-
Ako ste svi za to, i ja sam – Adem prihvati – samo,
kako ćemo... da bacamo novčić?
-
Kad bi ko im'o novčić – našali se Kemura.
-
Je li Asim rek'o lijevo. Idemo, onda, lijevo –
ovaj put, Senad presudi.
Adem
je, valjda, mislio kako je prirodno da, ipak, mene prepusti na čelo. Isto tako,
meni je jednako kao svima bilo drago što to nije dugo trajalo.
Nakon
ne više od pet minuta dočekaše nas prve livade. Par minuta poslije nailazimo i
na ograde i sadjevena sijena, odmah zatim primjećujemo i krovove. Samo da što
prije budemo sigurni i da smo u selu koje nam treba!
Tempo
kretanja nismo mijenjali, nisam osjećao ni da je neko imalo nesigurnije gazio.
Bili smo i spremni jedino za takvu istinu.
Ono
nešto nam, ipak, nedostaje. Nema živih potvrda života. Ne čuju se psi, a
trebalo bi da su nas davno osjetili. Ni pijevci se ne javljaju, ovce, krave...
Ili su Dragomilići mrtviji nego smo bili shvatili one koji su nam već pričali o
njima, ili...
Po
odgovor idemo ravno prvoj kući.
Nismo
ga dobili. Ne samo da u njoj nikoga nema, već je tako duže vrijeme. Prolazimo
je i otkrivamo ostatak sela. Sve ostale kuće su u čoporu, a ima ih preko deset.
Zastajemo
na nekoliko sekundi, pogledima tragamo za nekom u kojoj bi ponajprije moglo
biti da neko ima.
Učini
nam se da smo čuli ovčije zvono, a neko jasno vidje i dim iz jedne kuće. Prema njemu
smo i krenuli.
Svi
koji smo pomislili da je tu i tor iz kojega smo čuli ovce, griješili smo. Zato
smo sada sigurni da su bar dvije kuće naseljene.
Adem
je samo nekoliko trenutaka razmišljao, zatim predložio, a svi se odmah složili,
kako je sigurnije da se za put malo raspitamo. Ali i, ne znam iz kojih razloga,
da ne kucamo domaćinu na vrata. Staćemo ispred, zaturiti priču kako je dan
lijep, što i jeste bila istina, i kako je i selo lijepo, što se baš i ne može
tvrditi. Ni jedno nije važno, već da nas domaćin čuje.
Nismo
dugo čekali. Na vratima se pojavi čovjek srednjih godina, srednje brade, crne i
prilično uredne. U rukama je držao lovački karabin, nije imao kompletnu
uniformu, što je sve skupa potvrđivalo da se, u svakom slučaju, ipak nalazimo
među našima.
-
Ko ste vi? – nije skrivao malu iznenađenost.
-
Fočaci, ljudino – Adem je govorio – u stvari, sa
Sutjeske.
-
Sa Sutjeske? Otkud ovdje?
-
Krenuli na Grebak, a baš nismo sigurni u put.
-
Na Grebak? Sa Sutjeske? Kako ovako rano, i ovuda?
-
Tako što sad nismo sa Sutjeske, već s Igmana
idemo. Tu dolje smo noćili, sad trebamo na Grebak, a...
Dok
je Adem počinjao pomalo gubiti strpljenje i podizati ton, iz kuće izađe drugi
čovjek, čija ga pojava zaustavi u misli. Bio je mlađi, krupniji, sav u
maskirnom odijelu.
Ali,
i pristojniji. Odmah se rukovao s Ademom, i predstavio - Meho Alić. A kada je
Adem predstavio sebe, i nas ukratko, odmah smo čuli sve što nas je zanimalo.
-
Nema veze, niste trebali ovdje ni svraćati, samo
ste trebali produžiti. Ništa, ovako se samo vratite. Lakše vam je putem kojim
ste i došli, nego da pokušavate niz livade. Čim siđete na cestu, samo
produžite. Idite do potoka. Tu se cesta gubi, ali ćete vidjeti put koji odvaja
naviše. Ne možete pogriješiti, dobro je utaban. Masa je svijeta, ovih dana, sišla
niz njega. On će vas ravno odvesti do logora na Grepku. Nećete zalutati,
vidjećete vodu. A i od nje tragove, i samo njima, dok vas šatori ne dočekaju!
-
Koliko ima do gore?
-
Zavisi kako idete, koliko ste umorni. Ali, nema
mnogo, do dva-tri sata.
-
A, što je ovo selo pusto?
-
Nije ovo toliko bezbijedno. Jest se ovdje skupilo
dosta vojske, ali je i golem prostor. Sve je odavde ranije otišlo, prije nego
su ova srpska sela zauzeta. Opet se narod ne vraća, blizu Jahorina, četnici na
sve strane. Eno, prekjuče... Ovdje ima samo jedna nana što noćijeva, što neće
nikud odavde. Huso ponekad siđe, nju obiđe, ja sam sinoć prvi put doš'o od kako
sam se puške ufatio. Ja sam s jednom posebnom diverzantskom grupom, nije sad da
svaki dan nešto radimo, ali smo smješteni dalje. Huso i ostali su tamo, u
Vojnovićima, zato on može svaki drugi dan, donese joj koju konzervu, prinese
vode, namiri ono malo stoke, očisti im, pricijepa drva... Nana je zaslužila,
fina je uvijek bila, ali su svi njeni u Sarajevu. I ja sam maksuz doš'o obići je,
upitati za zdravlje.
Sigurno
je Adem u početku razmišljao pomenuti našu glad, ali je držanje onog s bradom,
pogled kojim je žudio što prije nas ispratiti, bilo jače od sve Mehove
prijatnosti.
Bar
nek bude istina u pogledu dužine puta koji nam je preostao, toliko možemo i bez
doručka. Zahvalili smo se na informacijama, pozdravili i krenuli.
