Od kako je Banjaluka postala,
nije ljepša udovica ostala.
Kao što je Džafer-bega kaduna.
Nju mi prosi sarajevski kadija,
on je prosi a ona se ponosi.
Ona neće sarajevskog kadiju,
ona hoće banjalučkog bekriju.
Koji može dosta vina popiti,
koji može mnoge cure ljubiti.
Nail je prvi shvatio o čemu se radi. Mi se još čudismo grmljavini iz vedra neba, on
je već jurio najbližem grmenu, onom za kojim su do maloprije bili Zaim i Šemso.
Bez
obzira što tada i mi shvatismo kako smo postali izloženi naletu četničke
avijacije, od smijeha se nismo mogli suzdržati. Nail je previše žurio u
traženju zaklona, bacio se skoro naglavačke - kao da u vodu skače. S obzirom na
okolnosti, nije to izveo najspretnije. Iz gomile kamenja obraslog sitnim
grmljem, virile su mu samo noge. Još se i koprcao, pokušavajući se bolje uvući.
Nije
mu se dopao Šemsov i moj smijeh, još više ga je nerviralo što nismo slično
reagovali, a mi smo se pravdali sačekivanjem Zaima. Na kraju smo mu se i
pridružili, sporije i manje nespretno. Svakako je prvi nalet već prošao, a
bombe su pale dovoljno daleko.
Znali
smo da na tome neće stati, a nismo bili vidoviti gdje će sljedeći teret
istresti. Na smijeh smo brzo zaboravili, ozbiljnost situacije nas je
nadjačavala. Često smo mogli čuti kucanje sva četiri srca, svako i - klecanje
svojih nogu. Ako nam je položaj za pješadijsku borbu bio dobar, za ovo nije ni
najmanje. Ako bi samo jedna pala blizu nas...
Kratko
olakšanje je uslijedilo i poslije drugog naleta. Ovaj put su bombe pale puno
bliže, čuli smo kako geleri krše šumu, ali opet nijedan nije doletio nama.
Ubrzo
se strah povrati. Pomislismo kako mi i jesmo njihova meta, kako može biti da u
našoj blizini već ima ranjenih, da će treći put biti još precizniji...
Prisjetismo
se skloništa na Trebovoj, još jednom poželjesmo što prije otići odavde.
Priznasmo strah kakav prije nismo osjetili. Strah zbog nemoći, ni puška ni srce
nam sad ne koriste, a i za ašov je kasno. Nije to strah od smrti, već od
sakatosti!
Mislim
da smo na to svi stigli nekoliko puta pomisliti. Kod trećeg naleta smo se i
naježili. Opet nisu blizu nas, ali jesu gdje je puno drugih naših. Pale su
negdje oko hotela, bungalova.
Teško
je zamisliti nekoga bez noge, ili bez ruke, bez obje ruke, obje noge... Meni se
činilo lakšim - ostati bez glave!
Da
ne bi samo o tome mislili, počesmo se nadati da su završili za danas. Da su
potrošili što im je odobreno.
***
Dvadeset
minuta kasnije, to je bilo sasvim izvjesno.
-
Bože, lahke smrti! – odvažih se prvi izaći.
-
Bože, duga života! – Šemso mi se odmah pridruži.
-
Bože, akšam da dočekamo živi i čitavi. Poslije,
šta kome daš! – ni Zaim nije više čekao.
-
Bože, da ušutite! – Nail se još držao grmena, već
ranije je malo popravio položaj.
Očima
se dogovorismo, ćutaćemo sve dok Nail bude trpio grmen. To je potrajalo još
desetak minuta.
-
Izgleda da smo preživjeli! – izašao je, s
iskrenim osmijehom.
-
Tako, brate – Zaim je bio nestrpljiv – ja već
pomislio da si se zaboravio smijati. Kad si se, ono, maloprije naguzio, ja
mislio zubima kopaš sklonište. Htio te podsjetiti da imaš ašovčić!
-
Samo se ti zajebaji. Smijte se vi mahnitom Nailu!
Ne znam ja šta je kome Bog spakovao, nikom ne želim da išta bude, ali će,
siguran sam, kraj rata više dočekati ovakvih kao ja, nego takvih!
-
Htio sam i ja zavući malo glavu, ali nemah gdje.
Ti zauz'o cijeli grm, sebičnjače jedan.
-
Zajebaji Zaime, zajebaji. A, šta misliš, da je
koja ljosnula malo niže... ko bi koga previj'o? Ti mene, il' ja tebe? Možda te
ne bih ni previj'o, nego ovim ašovčićem strug'o s one jabuke!
Konačno
se svi zajedno nasmijasmo. A domalo smo i ponovo Zaima izverali na jabuku.
Mene
je to skroz izgladnjelo. Avijacija se odavno ne čuje, ali nema ni nagovještaja
našeg povlačenja. Ponovo se zaravljam u ruksak sa šljivama.
Ovaj
put me Nail ne odbija. Pridružuju se i ostali, najprije Zaim i Šemso, poslije i
Alija i Abid.
***
Kako
se i mrak primicao, nismo se više ni razdvajali. Tako smo dočekali galamu koja
je svjedočila da su Šok i Taib počeli s našim prikupljanjem.
Iako
smo očekivali, ni riječ nije rekao na to što nas je zatekao u grupi. Samo je
ponavljao kako je oduševljen našim ponašanjem, hrabrim držanjem, ukupno načinom
na koji smo obavili zadatak.
I
svako novo prihvatanje sljedećeg para boraca, praćeno je dodavanjem novih
epiteta na naš račun.
Kao
da se naš zadatak nije sastojao samo od cijelodnevnog izležavanja, jednosatnog
življenja pod strahom četničkog aviobombardovanja, u tom vremenu korištenja
zaklona koji su nam bili dostupni, i gladovanja dvojice od nas. Od svega,
istina je jedino da nismo napravili ni jednu grešku. Zato što nismo ni mogli.
Primićući
se Famosu, nekoliko puta smo čuli i jednu rečenicu koja je zavrijedila našu
pažnju, ali koja nas je još više zbunjivala:
-
Reći ću „komandantu“ kako ste bili dobri – Šok,
slučajno ili namjerno, nijednom nije pomenuo ime.
Ni
mi nismo pitali. Nije nas ni zanimalo, sigurni smo da Juka nije. Nama je važno
da je ovo gotovo, da ćemo od večeras ponovo samo razmišljati o primicanju dana
kada će i ostali dobiti puške, te kako bi voljeli da je to već večeras bilo.
***
Ipak,
nećemo do kraja ostati neinformisani. Taib je, nekako, došao do vijesti koje će
nam prenijeti na postrojavanju poslije večere:
-
Dolje, ispod - gdje smo mi bili, je Straište. Tu
su naše prve linije. Tu su jutros primijetili koncentraciju četnika. Očekivao
se napad. Da su, ne daj Bože, probili te linije, mi bi ih morali dočekati. Bar,
dok ne bi stigli Jukini odavde. Znači, upotrijebljeni smo kao druga linija.
Znaju da uskoro idemo odavde, zato nas ne žele koristiti u jačim borbenim
dejstvima. A, nije ni pošteno da samo ležimo. Ni meni se baš nije svidjelo...
Bilo
je raznih komentara i tumačenja. Nisam se slagao s onima koji su mislili da se
naš boravak zloupotrijebljava. Na kraju, nije ni bilo toliko naporno. Nećemo
cijeli dan pamtiti do kraja života, samo jedan njegov sat. S tim da trebamo
biti svjesni i da je težih, još puno pred nama.
U
dnevniku ću upisati samo tri rečenice. Da smo dan proveli na drugoj liniji, da
smo osjetili strah kao nikad, ali i da istrpljeno aviobombardovanje nije imalo
posljedica po nas. Možda, još pomenem Nailovo demonstriranje skokova sa Starog
mosta, ali u kamenje - i to na Bjelašnici!
Na
kraju ću, za svaki slučaj, dodati i tri upitnika!
