Mjesečino, noćna
varalice,
što ne sijaš noću do
sabaha,
da mi dragi po mjesecu
dođe,
da ne palim fenjer i
mumicu!
Mjesečino, noćna
garavice,
što zaklanjaš staze i
bogaze –
zapaliću hane i
magaze,
u čaršiji sve nove
dućane;
Zapaliću plašće i
lemežđe,
pokraj puta travu i
cvijeće,
preko puta goru
božurovu,
i u gori babove
čadore.
Da mi dragi vidi
putovati,
usred noći kao usred
dana,
hele više ja ne mogu
sama!
Oporavio sam se brzo. I od blage ugruvanosti, i
od razmišljanja koliko sam mogao lošije proći. Zapravo, sad nije vrijeme da
koncentraciju zanemarujem zbog onog što je prošlo.
Dalje moram biti oprezniji. Onog momenta kada smo
izašli iz Gluhače, i ušli u mrak, svoje poznavanje karte sam počeo i
zaboravljati. Sada sam samo dio ove kolone, ovistan o znanju i snalažljivosti
vodiča. I svoga dogovora sa Sedom, te još, od maloprije sam i toga svjestan, lične
koncentracije.
Ovdje negdje nezgodno stati, uganuti nogu, značilo
bi i spontanu naredbu da se vratim nazad. Nisam siguran da bih umio, pa i kad bi
ta naredba podrazumijevala da se skupa sa mnom vrati i Sedo...
Ne bih se ja mislima ovome vraćao da već dugo ne stojimo
u mjestu. Jedna od težih prijepreka. Neka jaruga međ stijenama, kamenjem. Ide
sporo, ali tek povremeno se čuje nešto kao tupi jauk ili refleksna psovka.
Već minut-dva se ne čuje ništa. Još više sam
uvjeren da se bliži momenat kada na mene red dolazi. Odmorio sam oči, smiren
sam, siguran sam da ću vješto zapratiti traku na šesetki.
Malo me čudi da se Sedo toliko već nije pomjerio,
okrenuo. Ali sam ja sam sebi vrlo poznat po strpljivosti.
Ono što me je nerviralo jesu učestalija tiha
zapitkivanja ovih iza. Već tri puta sam im rekao da smo iznad kamene stijene
koja se polahko svlađuje...
- Sedo, hajde kreni već jednom – htjedoh sve pogledati
sa šaljive strane.
Da li Sedu nikako nije bilo do šale, ili... Tek,
ne odgovori.
Sačekah par sekundi, pa ponovo ga požurivah. Ovaj
sam put riječi popratio i gestom, gurajući ga rukom. Gurajući, ali prazan zrak
ispred sebe.
Ne krivim se. Bio sam koncentriran, ali sam u
tome izgleda i pretjerao.
Držeći pogled na njemu zakovao sam obrise njegove
siluete pred svojim očima. Od prije minut-dva, od kad je zavladala ova puka
tišina, Sedo više ne stoji ispred mene. Na njega je došao red, i on je lagano
krenuo. Ne može on biti kriv što sam ja prestao slušati, a gledao u stvorenu
siluetu. Koju sam maločas razbio kao mjehur od sapunice.
Minut-dva nije mnogo vremena. Panici nema mjesta.
Krećem odmah, kao da se nije ništa desilo, samo
tako mogu brzo nadoknaditi izgubljeno. Ako se Sedo i nije ranije okrenuo, sigurno će
na prvoj pauzi. Koja se neće baviti, iskustveno znam. Samo da gdje ne
skrenemo...
Lijepo se hrabrim, ali i ako mora na kraju sve
ispasti dobro neki problemi postaju neizbježni. Put se ne vidi, a onoga koga bi
se pratilo nema ispred. Teško se borim s namjerama da ostanem na putu.
Granje, šiblje, kamenje tjera da se saginjem,
provlačim, okrećem. I da, čini mi se, i put gubim.
Panici mjesta nema, ali neki strah, jeza, stid i
krivnja što baš ja izgubih put pojavljuju se. Najmanje mi treba da o tome razmišljam,
ali se teško opirati. Prizivam neka sjećanja, put na Igman kroz Trnovo, kada me
je san savladao ali kada nisam kolonu izgubio, krenuvši po inerciji. Tada sam pobijedio
i premor i san, sada me već drugi put izdaje koncentracija. Prvi put se dobro završilo,
ovo je još neizvjesno.
Znojim se, sem od javljenog umora, i onim
hladnijim znojem.
Da li da kažem ovima iza da sam izgubio kolonu,
ili da jednostavno zazviždim kako bi me ovi naprijed čuli? Ili da još ćutim
vjerujući kako još ima nade da moja greška ostane neprimjećena.
Možda smo ih skoro stigli, možda su zastali na
putu, čekaju da pristignemo.
Putu, ali ja sam skrenuo s puta!? Pokušavam se
sjetiti desno ili lijevo, odnosno ispod ili iznad, razmišljam da probam vratiti
nas na put.
Kada bi mi sad zāmrla podsvijest, intuicija rekla
šta da radim. Ako nije njihov šapat to da ćutim, i nekako se probijam,
okrećem...
Jedno okretanje otopi onaj hladni znoj, a dade
ideju. Put, ako sam još na njemu, vodi lijevo, ali negdje desno vidim
prikriveno zapaljene cigarete. Naši su. Odmaraju. Najsigurniji način da im se
priključimo je da se držimo pravca cigareta. To je što sam želio, što mi se
jedino čini razumnim.
Ne marim što tek vidjeh šta znači sasvim skrenuti
s puta. Upuštamo se u potok, jašemo preko nižeg, guramo se s višim rastinjem,
zapinjemo za kamenje, ali i držimo pravac.
Ovi iza mene i psuju. Pominju vodiča, tačnije
„budalu koja nas ovuda vodi“.
Ne marim ni za time, tek mi malo žao Beće Merdana
koji se trudi riječima o saburu djelovati da psovke stanu. Ćutim, skoro mi
dovoljno što ja ne psujem. Ćutim i jedva čekam da sjednemo i mi, da zapalim i
ja cigaretu. I u tih par minuta zaboravim posljednjih petnaestak.
Srećom, nabasasmo na ne toliko ružan prijelaz
preko potoka. Gore je bilo s druge strane, s ove je samo strmije. I to je
razlog za psovke. Imaju pravo, nije bez razloga vodič napravio luk. Ali, da li
bih ga ja osjetio. Možda, ali je ovako sigurnije. Prestaće i psovke. Čim se
izveremo na put, i predahnemo. I opet postanemo dio kolone.
vrhovi Bjelašnice
