48 Precijenio sam se

„Ko ti, kćeri, potrga đerdane?

Ko ti prosu biser i merdžane?“
„Jutros rano ja u bašču, mati,

pođoh prve jorgovane brati.

Za đerdan mi zape rosna grana,

pa se prosu ispod jorgovana!“

„A što su ti mutne oči tako,

ko da nisi spavala nikako?“

„Negdje slavuj pjevaše sa grane,

ja ga slušah sve do zore rane.

Mila pjesma, zanese me, opi,

pa do zore ja oka ne sklopih!“

„Kćeri moja, tugo moja, jao,

a ko ti je jelek raskopčao?“
„Ne karaj me, moja majko mila,

pa i ti si nekad mlada bila.

Mladost bujna, a i zora rujna,

raskopčaše moja njedra bujna!“

    /Aleksa Šantić/

Do noći je ostalo koliko je što možemo zavida prijeći.

Bećarac je utihnuo, smijenila ga je tišina. Ali ona pobjednička.

Svi drugi osjećaji ostaju iza kolone. Kolone u kojoj smo trenutno samo mi, i dvanaest Pazarićkih policajaca, s ostalima ćemo se negdje usput sastati.

Brojem nas je oko četiri stotine, a pogledom mnogo više. Toliko, da se čini da bi četnici pobjegli čim bi nas ugledali.

Izlazimo iz Gluhače. Prošli smo pored našeg, minobacačkog položaja. Ako je u ovome trenutku neko nekome zavidio, oni su nama.

Što se nas tiče, mi sa začelja pomalo zavidimo ovima naprijed, koji se već polahko penju ka vrhu. U oči nam pada što oni gaze travu, a mi već utabani put. Tako je kad sila vojske odjednom prođe. Razmišljam kako bi, onaj ko bi nekada ponovo crtao karte imao i ovaj put za unijeti...

                                ***

Prevalili smo vrh, spuštamo se nekoj šumi. Već tu postaje jasno kako nas čekaju problemi o kojima nismo mnogo razmišljali.

Šuma, i mrak koji brzo se spušta velika su prijepreka održavanja kolone i planiranog tempa. To postaje glavna briga, briga koja se rješava jedino upornim ne gubljenjem iz vida onoga ispred sebe.

Nekima smetaju i neke druge sitnice.  Fluor koji sija na šesetki, koju naizmjenično nosimo Sedo i ja, čini im se da bi mogao se vidjeti i s neželjenih udaljenosti. Na prvoj pauzi se od nas traži da ga nekako prekrijemo. Protiv smo, nama je to idealni orijentir. Tako smo se bili dogovorili, koji nosi da ide naprijed, i tada maksimalno bude koncentriran na praćenje onog ispred. Dok nam je oči odmarati kada smo iza.

Negodovanja su tolika bila da smo morali popustiti. Nađena nam je ljepljiva traka kojom smo fluor zamaskirali, dok je mrak bio znatno jači od bijele boje trake.

A vrlijeti kroz koje idemo takve, da neprestano iznuđuju nova negodovanja. Kao i uvijek u sličnim situcijama čelo ima premalo osjećaja za začelje, zaboravlja na mjesta preko kojih se ne može trčati.

A Treskavica je puna takvih, smjenjuju se suhi potočići i stijene i slične prijepreke.

Dok čekam pred jednom od težih razmišljam i računam. Da smo svi skupa stigli do nje, bila bi to kolona duga oko stotinu pedeset metara. Svakome pojedinačno treba tri-četiri sekunde da je svlada, za koliko poslije može prijeći četiri-pet metara. Ako ne razmišlja o ovima iza sebe. Znači, kada zadnji policajac prijeđe ovo brvno vodič bi mogao biti kilometar-dva ispred. Što bi se dalo nekako nadoknaditi da je put dalje drukčiji, lakši. Ali prijepreke se smjenjuju, negodovanja se množe.

Opravdana su. Mada rješavana će opet biti jedino pauzama. Na kojima ćemo mi iza najmanje odmarati.

Ali neko uvijek mora ići i zadnji, i truditi se više da održi priključak. Makar to značilo da dolazi i do preticanja.

Kako bi držali kolonu neprekinutu Sedo i ja smo prešli desetak naših. Na onim boljim, ravnijim dijelovima pretičemo i jedan drugog. A mračno je toliko da se više ide po sluhu, osjećaju...

Mračno je toliko da se granje, šiblje ne primjećuje. Vremena se nema ni obraćati pažnju na ono manje, od čijeg šamara lice ne boli.

Jedno takvo me zakači za cijev minobacača. Trzaj, dva da ga se oslobodim. Ne ide, ali osjetim snagu pod kojom će, ma kolika da je, ta grana popustiti.

Precijenio sam se. Savitljiva ljeskova grana bi više elastična nego salomiva. Bez obzira na moju snagu i volju, i težinu ranca, odbačen sam u trenutku kada se je konačno nešto moralo desiti.

Potrošena snaga da nazor svladam ovu granu učini me lakšim nego li sam bio. Na sve bijah i nespreman, u ovom trenutku i jako nespretan, još bih rekao i da je nesretna okolnost da je zemlja s moje desne strane neočekivano prhka.

U svemu bi i dosta sreće. Iako sam leđima padao ispod je bio oveći grmen. Trnov, bodljikav, ali bezbolan. Sve i da je bo ja se nisam bio kuvetli pomjeriti. Ni glasa dovoljno da se javim. Misli i jedino o tome razmišljaju - je li me ko čuo. Odnosno, ako nije kada će se Sedo sjetiti, osjetiti da me nema. Pa onda pokušati i prisjetiti gdje me je zadnji put osjećao.

Nisu baš prijatne misli, ali srećom i ne bi potrebe da dugo traju.

Čujem, i poznajem Abidov glas. On je čuo, osjetio kada sam se otisnuo, a znao da sam ispred njega.

Ne odazivam se, ali se javljam. Nekim mrmljanjem koje bi trebalo značiti da sam dobro, da nisam ozbiljno porvijeđen ali da nisam ni u stanju sam se podići.

Razumjeli su me. Abid, i još neko ko je zastao s njim. Vjerovatno Sedo, ali to i nije bitno. Bitno je da ima neko, da su oči počele gledati kroz mrak, da sam siguran da ću ubrzo opet biti na putu.

            Snage još imam za toliko da pružim ruku ka drvetu, šta mi već pokuče. Na kraju je i vrlo bitno da su gore bar dvojica...

Bjelašnica u sumrak