Poletjelo jato
golubova,
preko gore u Jankove
dvore,
da im Janko podrezuje
perje.
Poreza se po desnici
ruci.
sredina septembra 1994.
Pita njega ostarjela
majka:
„Sine Janko, boli li
te jako?“
„Mila majko, ne boli
me jako,
što sam lijevu desnom
porezao,
neg me boli i srce i
duša,
za Turkinjom, lijepom
djevojkom.“
Poodavno sam osjećaju pustio da olabavi, predavši
se onome drugom. Ipak, taj je slagao.
Kako je i bilo rečeno, mi smo imali svoju ulogu.
Plotun je bio signal. Da su prošli prve četničke
linije. Signal, nekome.
Ne toliko čudan, koliko nama nerazumljiv način
prenošenja takve vijesti. Većinom smo se pokrili žicom, imamo i prilično jake i
sigurne radio-uređaje, šifrarnici su mogli biti urađeni specijalno za ovu
priliku, i otvoreni neposredno po polasku.
Ako sam i htio na neki način ovo objasniti sebi
učinio sam to dvojako, želja Komande da sve izgleda što tajnovitije, te da
svoje učešće, makar i na ovakav način, imamo i mi. Uz apsurd koji je to
donijelo, da nam ovo budu i prve mine ispaljene odavde.
***
Drugi je osjećaj slagao, no onaj prvi nije.
Znam koliko su drugi čudno gledali na to, ali sam
im sada mogao objasniti još manje nego prije. Odnosno, jedino sam mogao
ponoviti rečeno, Bešović je to. Zašto, kako, e to jedino on zna. A mi, možda ga
nekada shvatimo.
Rat je, pa čuđenja ne traju dugo. Dok se ne desi
nešto novo, što zatraži odgovore, što ćemo pričom nastojati dokučiti, a saznati
tek kada nam se samo kaže.
Najava tog nečeg novog je već tu. Iz Sarajeva
nije stigla samo smjena onima na liniji, tu je još momaka. Diverzanata,
vjerovatno.
Logor Slavne je blizu, raspitao sam se, Fehim
nije tu. I drago mi je, kao i što mi nije teško nabasati na nekoga ko ga
poznaje.
Pitao sam i za Džinda i njegovu grupu, ni njih
nema. Kako čujem, ko zna i kada će oni opet. U gradu su potrebniji, ovdje se
njihova brigada oslanja na korpusne artiljerce.
Samo razmišljam, čudno mi je, jeste Treskavica
pogodna za haubice, ipak sam dobro upoznat koliko mi malo imamo tih projektila.
Ni mi nismo do sada ozbiljno korišteni, ali nije bilo ni borbenih djejstava
koja bi to zahtijevala. Računam, kada ova ofanziva krene, tada će i drugi
shvatiti značaj minobacača, za koje i imamo ikoliko mina.
Fehima i Ramba nema tu, Džinda ni njegovih, od
diverzanata nikoga poznatog. Ovo je ratno, brzo vrijeme. Brzo se ljude
upoznaje, prijateljstva stječu.
Naše igralište je još uvijek jedino ovdje, kada
smo ga pravili nismo slutili koliko će biti korišteno. Našim pješadincima i
nije bilo toliko do igre, ipak će biti da je glas o njemu putovao i kroz druge
jedinice.
Upravo je među diverzantima Slavne momak kojeg
odmah upoznajemo, i to preko tog igrališta. Almir Smajić Gile je, uz ratnu
opremu, iz grada iznio i dva novija, bolja fudbala. Ne toliko čudno, koliko
uspijeva demonstrirati svoju ljubav prema fudbalu. Ljubav, koja mu je u
Sarajevu bila uskraćenija.
Uživao sam gledati ga. Zbog tog osjećaja, ranije
viđanog samo kod djece kojima je ratom oduzimana sva ona radost djetinjstava.
Mogao bih puno toga zapisati o Giletu. Rokovnik
je pri kraju, pa ću ostati na par rečenica. Jedan veliki talenat će ostati
neostvaren do kraja, ovih dvije i po
godine, i ko zna koliko još, neće moći biti nadoknađeni. Rat je ubio dio
talenta, ni mrvu ljubavi. Niti još jedne dječje osobine, maštanja! Od nas ostalih Gile se najviše razlikuje po maksimalno
izraženom sportskome duhu, voli da igra, drago mu je kada pobjeđuje, obavezno čestita
na svakom dobrom potezu protivnika. Bio je primjer, utjecao da svi često odigramo
i bolje nego što bi!? Meni će i posebno ostati u sjećanju, zadnjih večeri sam uvijek
prvi njegov pik u izboru ekipe. Tokom jedne utakmice mi je rekao da, čim ovo završi,
dođem u Stari Grad, i potražim ga... Umjesto obećanja, dvaput sam uzdahnuo. Manji
uzdah zbog svjesnosti da sam ja okasnio za ozbiljnije bavljenje fudbalom, onaj veći
zbog dužine riječi „čim ovo završi“. Dužine, čiji samo početak jedva izbacuje na
obronke Treskavice...
***
Dvadeset dana istječe, i sve se više priča kako
će ovaj put naš boravak biti produžen. Stiže drugi bataljon ali ostajemo i mi.
Logičan slijed, ako bude istina da dugo najavljivana ofanziva na Treskavicu konačno
kreće.
Zanimljivim, priznajem i logičnim mi zvuče
Imamovićeve tvrdnje - ko bude vladao Treskavičkim platoom kontrolisaće cijelo ovo
područje, gdje podrazumijeva odbranu Sarajeva, odnosno pretpostavke za
napredovanje prema Drini.
Ono što mi je u svemu nelogično je raniji
bezznačaj ovog platoa. U vrijeme dok smo vodili bitke na i oko Grepka i
Proskoka. Tek je četa iz Ljute, odnosno ona iz Bjelimića čuvala krajeve, dok ni
četnici nisu pokazivali veće zanimanje. Kako se sada prisjećamo, njima je
služila za osmatranje, navođenje artiljerije.
A sada? Odmah po gubljenju ovog područja četnici
su pokrili prednji dio. Imamović je odlučio izvući što više boraca ovdje kako
bismo četnike zbacili s platoa, poslije čega bi ofanziva prešla u lakši dio.
I odlazak Vranja i ostalih je dio toga plana. Bez
Bešovića!
Moji zaključci, osjećaj su bili ispravni, u tome.
S tim da tek sada, ni sam nikako ne shvatam ono - zašto? Osim što ni najmanje ne vjerujem u Bešovićev
izgovor! Navodno se razbolio tokom puta. Da nije odmah sprva, pogotovo da nije
krenuo s malim rančićem, još možda i bih. Ovako...
***
Klupko se, uvijek, odmotava s jedne strane. Nekoliko
dana nakon odlaska grupe, počeše dolaziti i neke informacije o njima. Posebno
su nam zanimljive one koje upućuju na primarni zadatak koji su dobili, što je
nit klupka za koju uzimamo.
Jasno mi postaje, i većini da je, a i zašto je
Bešović sve to samo odglumio. Objasnilo se to saznanjem kako su Vranj, Bahto i
drugi otišli ne toliko pomoći, koliko smijeniti tamošnju Komandu, zasjesti na
njihova mjesta.
Moglo bi to značiti da se Goražde do sada slabo
branilo, ali to ne bi odgovaralo istini. Da je bar kraj rata na vidiku pa da
bez mnogo negodovanja prihvatimo ta nekakva promicanja, zauzimanja mjesta,
viših činova, prigrabljivanja slave. Ovako jedino znamo da sve nije sasvim
dobro, inače se ne bi Bešović naprečac, i nazdravo razbolio!?
Znamo, iako ima i onih koji će rađe reći da je
osjetio kako će ekipa udariti na zasjedu.
Informacije koje su do nas došle kažu da je tom
prilikom jedan poginuo, te jedan ranjen. Sve iz standardne ekipe, naši, kao i
Vranj i ostali oficiri su živi i zdravi stigli. Još se priča kako su još i
dobro prošli, jer su razbijeni tako da su skoro svi ostali bez rančeva.
Uglavnom, i ovo je jedno veliko klupko, koje teško da će do kraja biti
odmotano. Drugu stranu, neko ipak čvrsto drži.
uređenje
položaja, pauza
