Ružu brala alkatmer
đevojka.
Ružu brala, ruži
govorila:
„Rasti, rasti, ružo
čelebijo,
u mene je dragi
šeherlija.
2.
septembar 1994.
On ne nosi cvijeća
svakojaka,
sem po jedan stručak
bosioka!
Sinoć sam mu bosioka
dala,
nek se znade da je
neženjeno!“
Sve, nekako dobija pravi ritam. Onakav kako se
može fino ratovati. Kako nam se čini da se trebalo, moglo i mnogo ranije. Ne na
Trebovoj i Vučevu, ali od Grepka i dalje. Barem smo ranije naučili da se loše,
teško, mnogo teško, ipak brzo nadvlađuje, zaboravlja i kreće dalje.
Tako nam se sada, nekako čini da je ovako uvijek
bilo. U dogovoru s Fočanskim bataljonom, a u ovisnosti i o vremenu, dogovarali
smo smjene svakih petnaest, ili dvadeset dana. Svejedno, i petnaest dana je
dovoljno biti u miru, na odmoru, kada dio to iskoristi za obići porodice, neki
ukrademo koji dan, ili nekoliko, kao što ovaj put ja uradih kako bi tri brata
konačno malo bili zajedno, a onda teško ne pada ni toliko provesti u ratu, na
liniji, što se opet da popoloviti, bar kada se radi o pješadiji.
Mi nemamo smjene među sobom, ali ako ikad - sada
možemo reći da nam je bolje nego pješadincima. Oni pola vremena provedu u
osmatranjima, i dnevnim i noćnim, otrpe i poneko granatiranje, sve ih donekle
umori pa dva slobodna dana ne mogu koristiti kao mi svaki svoj. Još nismo
ispalili niti jednu minu, još četnici ne znaju za naš položaj pa nas ni ne
gađaju, a kod tolike pješadije okolo davno smo skontali da je glupo da držimo
noću straže.
Haman pa bih rekao da je, barem onima čije su
porodice u Sarajevu, Zenici, mjestima gdje je još uvijek ratna nestašica
najizraženija, bolje ovdje nego na odmoru. Tamo su puni briga, kako gledati to
što nikako popraviti ne mogu, a ovdje nam se brige svode kako sačuvati litar
konjaka i pecivo kahve za noć pred smjenu, te po mogućnosti pobjeđivati u
fudbalu, šahu, jambu ili pišpilu.
Neće vječno biti tako. Znamo to, ali nije naše da
o tome razmišljamo, da požurujemo što će samo doći.
***
Sprema se. Rekao bih i spremno je, samo se još
nešto čeka. To nešto je možebiti vrlo povezano s nečim što se također već duže
vremena odgađa. A čiji akteri ćemo i mi biti.
Naše učešće je simbolično, u punom značenju te
riječi. Plus, i malo neobičan način za naše prvo vatreno krštenje s ovog
položaja.
Stanje je na granici uzbudljivog, prije svega
zbog nekih nama prilično neobičnih popratnih okolnosti. Dobili smo cilj daleko
i od naših, i četničkih položaja za koje znamo. Dva minobacača trebaju biti
spremna, plotun ćemo ispaliti nekad noćas kada dobijemo signal.
U brzom razgovoru među sobom jedinstveni smo kako
je to u najdirektnijoj vezi s tim glavnim događajem, bez obzira što niko od nas
nije dovoljno dokučiv razumjeti svrhu. Morao bi to biti neki signal, ali kakav?
Goraždani večeras u akšam, konačno kreću. Ekipa
je proširena, među par novih dobrovaljaca iz bataljona našao se Nail Barlov, s
razlozima identičnim koje ima Mirso. Zanimljiv je način na koji je uspio se
ugurati na spisak.
Iz Sarajeva je pristigla grupa najviših
starješina, predvođena generalom Sulejmanom Vranjom. Ne priča se o njihovoj
misiji, ali znam sigurno da oni ne nose kapisle. Slutimo, i radujemo se kako
idu tamo pomoći u pripremanju ofanzive otud. Što bi trebalo značiti da i mi
nećemo sjediti i čekati, već da će biti, još i jača ofanziva odavde.
Svemu ozbiljnost daje i to što su i oni
opremljeni većim, i punim rančevima. I prepunim, reklo bi se.
Upravo je Vranj tražio dobrovoljca koji će mu
pomagati, ili možda cijelim putem nositi taj ranac. A to je bilo ono što je
Nailu omogućilo punjenje njegove ratne želje, vrijednije i jače nego što je
moja.
Onu drugu ozbiljnost dalo je to što je na spisku
i Zaim Bešović. Ozbiljnost, koja se nama baš ne sviđa. Iz više aspekata.
Jeste da smo već jedno vrijeme bili bez njega,
ali se sve to završilo ponovnim spajanjem. Nadati se da će i sada tako biti,
ali s tim da se sve odigra negdje naprijed, bliže našoj Foči.
Ima nešto što u tome nije kako bi trebalo biti.
Ko o tome razmišlja ne može a da se ne pita zašto na istom spisku nema i Zaima
Imamovića. Koliko god sve izgledalo ozbiljno ne možemo ne vjerovati da je
moglo, i trebalo drugačije.
Ako već neko hoće pomoći Goraždu onda je to
Imamović, ako se trebalo razdvojiti njega i Bešovića ovaj drugi je mogao
djejstvovati odavde. Ili, neki od ovih koji stižu iz Sarajeva.
Mi se pitamo, a Komanda Korpusa, Armije zna
odgovore. Naredbe su naredbe i treba ih poštovati. Kao što bi, u slučaju da sve
ne bude kako treba, neko trebao zbog toga i odgovarati.
Što se nas bacačlija tiče, mi u ovome ne možemo
zakazati. Cilj je toliko širok, cijeli jedan potok, da ga ne možemo ne
pogoditi. Odabrali smo jugoslavenske mine, koje ne bi trebale slagati, uzeli
originalna punjenja, nekoliko puta izvršili provjere računa, elemente
korigujući kako se temperatura spušta, i svaki put su trojica bila kod praćenja
libela tokom zauzimanja elemenata.
Svejedno, neka nervoza se uspijeva uvući među
nas. Još uvijek se šalimo u vezi svega ali se u tonu da osjetiti prizvuk
zbilje...
***
Ja se uozbiljih u trenutcima kada je kolona
prolazila ispod nas. Uvijek su tu oni osjećaji iskrenog divljenja, priziv nekog
žala što i sami nismo direktno dio toga, ali i mehaničko kruženje diljem cijele
kolone.
Većina se zadržava na generalima pri čelu,
njihovim sijajućim uniformama. Tu je i Vranj, koji nosi jedan manji ruksak, dok
drugi krasi leđa Naila Barlova koji pritom nosi i svoj, na prsima. Ne baš
krupnog rasta, iako vrlo čvrste građe izaziva sumnje da li će izdržati. Kod
onih koji ga nedovoljno poznaju. Ja sam siguran da hoće.
Meni pažnju privuče jedan drugi detalj. Stotinjak
metara sam pogled samo oko toga vrtio. Da budem sasvim siguran.
- Bešović neće Goražda očima vidjeti – izgovorih to
za sebe, potvrđujući svoje zapažanje.
- I meni je čudno da je pristo – prije nego ostali
protivurječe, Lutvo Podrug se složi sa mnom – on nije na početku otišo sa Imamovićem,
za Goražde, nego je osto ovamo... Ali, evo ode!?
- Eto, gledam i ja. Ali gledam i njegov borbeni
rančić. Unutra nema ništa drugo do hljeb i jedna-dvije konzerve. Možda on ima
zadatak samo da ih donekle provede. Možda će naša mina biti signal kad da se
vrati?
- Lupate bezveze – uskoči Asim Kokić – volio bih i
ja da ne ide, al naredba je naredba. A vala, ni ja ne bih, da idem, nosio ništa
više. Jedan hljeb i nekolke konzerve.
- Možda je i on našo nekog da tegli za njeg – Edin
Barlov iznese logičnu mogućnost.
- U tome i jeste problem, ne vidim nijedno od njegovih
„tovarnih grla“. A znam da on ima snagu, i znam da bi sigurno ponio dosta toga,
čak i da ne bi želio nikog opterećivati, opet znam da bi Nail prije njemu pomogo
nego Vranju... Ja vam kažem, meni ovo ne liči na Bešovića. I nije mi jasno šta
radi s njima, ali sam siguran, i osjećam to, on ne ide za Goražde!
- Ja nisam odmah skonto rusačić, i zato me je bunilo
– Lutvo klimnu glavom – sad sam siguran da je ovo neka muljaža. Možda i neće zajedno,
možda će se razdvojiti. Jedna grupa ostati negdje, sačekati možda neke iz Goražda...
Još neko vrijeme smo pričali o tome, ne rekavši
ništa više. Svoj osjećaj nisam znao drukčije obrazložiti, ali nisam ni odstupao
od njega.
Lutvo je i dalje klimao glavom, ćutke se tako još
uvijek slažući sa mnom, dok se ostali samo vraćaše na vezu Bešović-Imamović,
vezu koja nikad neće odustati od spajanja Sarajeva i Drine, što je opet izvodljivije
ako su razdvojeni, jedan ovamo drugi tamo.
Kako bude vrijeme prolazilo, naša različita
gledanja će se primicati. Vjerovatno ćemo Lutvo i ja ostati usamljeni s našim
osjećajima, kada ćemo se pridružiti ostalima u procjenama kako našeg, ni tog
indirektnog učešća u ovoj operaciji neće biti.
Bjelašnica i njene brine, omogućuju prikrivena kretanja
