42 Zagonetke

Trebeviću, visoka planino,

s tebe mi se vidi Sarajevo,

u šeheru šeherli ahari,

po njim šeće Šehova kaduna.

U ruci joj od zlata šibika,

te no šiba tridest drugarica:
„Moje druge, ne budite lude,

ne držite vjeru u junaku.

Junaci su vjera i nevjera.

Kad te ljubi – 'Uzet ću te dušo!'

Kad ne ljubi – 'Dok upitam majku!'

Pita majku – 'Do jeseni dušo!'

Kad u zli čas njima jesen dođe,

onda bježe kano lastavice,

nigdje od njih glasa ni avaza.

U njih vjera ko na moru pjena!“

Boravak s Fehimom u Jablanici dakako je bio drukčiji nego neki prethodni. S jedne strane iz razloga što je on manje ljubitelj akšamluka od Mufa i mene, s druge što smo nas dvojica ponavljali naše priče.

Ali, onda Fehimove čine osvježenje, i ono po čemu ćemo mi pamtiti to drugo, mimo samog okupa tri brata.

Doduše, dio njih sam ja već čuo, s dijelom smo bili upoznati, no bilo je i onih koje su obojici sasvim nove.

Ni ovdje Fehim nije propustio pomenuti Radeta Zoranovića, gdje mi sada priču o njemu uokvirismo kao jedan od najvećih ovoratnih apsurda, odnosno činjenicu da je on kum našim ratnim tekbiranjima. Bio je to eksperiment koji je dao rezultat, i koji je poslije uzeo maha. Psihološki djeluje, unosi dodatni strah među četnicima. Potvrđuje riješenost, odlučnost naših boraca...

Slušajući još jednom ovu priču, tek si dadoh vremena razmišljati o njoj, i s jedne nove strane. Istina da ja s početka rata i nisam bio u napadačkim akcijama, tek u nekoliko diverzantskih, kada se išlo, i ide uglavnom ćutke, pitah se šta je prethodilo tekbiranju. Nemam drugog odgovora, nego da smo mi rat počeli s partizanskim „juriš“. Možda i nisam neki vjernik, priznajem sebi kako mi ovo ratničkije djeluje, bez mogućnosti da spoznam kakav osjećaj daje našim borcima drugih vjera, jesu li svi kao Rade. Žao mi je što su nam ukinuli onaj pozdrav raširenom šakom, vjerujem da ista sudbina ne čeka i tekbir...

O još jednome Srbinu Fehim govori s velikim poštovanjem. Riječ je o generalu Jovi Divjaku. Opisuje ga kao atipičnog generala bivše JNA, vrlo niskog rastom i s osmijehom narodskog oficira, čovjeka. Pobraja još mnoge atribute, sve zaokružuje tvrdnjom kako je to najomiljeniji oficir u Sarajevu. Naravno da ni sada ne zaobilazi pomenuti „svoga“ Ejuba Delalića, podvlačeći kako ga ne treba nikako miješati s Ramizom Ćelom, potom i Šehovića, Zajku i druge, ali ostaje pri tome da je Jovo jedan! Zapravo, kaže da je on jedini kojemu niko, i baš niti jednu zamjerku ne može naći.

Ovdje je nešto slobodnije ponavio da lično nije oduševljen kako se njemu dojmio Zuhdija Ožegović. Prihvata da je u pričama koje su nama prve došle o Zuhdijinom vojevanju po Jevrejskom groblju, u određenoj mjeri bilo pretjerivanja, ali teško prihvata da se mogao toliko promijeniti, odnosno da je od nekoga ko je ispoljavao veliku ambicioznost došao do oficira koji se, iznad svega, bori za svoje borce...

Prema onome što je Ferhim u Sarajevu čuo, čak ni svi potezi Sefera Halilovića nisu najidealniji...

Nakon priče o Vahidu Boguniću, kojeg mnogo cijeni, prelazi na anegdotu o jednome drugom, nižem oficiru. Asim Radeljaš je pomoćnik njihovog komandanta za logistiku, i inače je iz porodice dvostruke sličnosti s „našim“ Čengićima. Svi su oko logistike, i bliski su s Alijom Izetbegovićem, odnosno političkim SDA vrhom. Inače ga opisuje kao vesela, čovjeka koji kao niko u ratno vrijeme nastoji ponašati se neratno.

Tako su, pred jedan od izlazaka ovdje, u Pazariću postrojeni dijelovi nekoliko sarajevskih brigada, a u obilazak jedinica je stigao predsjednik Alija lično. Kratko se obratio vojsci, sažeo bit zadnjih, najavivši predstojeće aktivnosti, te iz čiste formalnosti priupitao da li neko od vojnika ima šta za pitati. Kroz muklu tišinu prolomilo se Radeljaševo „Imam ja... Je li istina, druže predsjedniče, da sad možemo imati četiri žene?“. Poslije kratkog Alijinog smiješka uslijedio je gromki smijeh cijeloga stroja.

I ovdje se s najviše pažnje slušala istinu o Caci, Kazanima. Kazani su bili, to se neće moći prikriti. Ostaje da vidimo šta će se sve u vezi toga otkriti. U dijelu grada gdje je Caco komandovao ubijani su pravoslavci, bez razloga, civili, čak i njegovi borci. Fehim to tumači nekom Cacinom bolesti, koja se povremeno javljala u njemu i koja se više nije mogla tolerisati. Pokušalo se utjecati na njega, privoliti ga da slijedi postupak Puške, odnosno da se povuče. Bilo je nekih obećanja, nagovještaja da će tako biti. Po tim najavama je i upućena grupa vojnih policajaca da ga privedu, iako se računalo i s ovom drugom varijantom te su mnoge vojnopolicijske jedinice bile u pripravnosti. Među njima je bio i Fehim lično.

S gorčinom govori o svojim, jakim razlozima zbog kojih će srčano potom krenuti u obračun s njim, i onima oko njega. Među onih osam mladića koje je Caco hladnokrvno likvidirao našao se i naš rođak Hamid Humić. I to, ne mnogo poslije prve porodične tragedije. Hadžira, Hamidova majka je također poginula. I to - od našega metka.

Rat je, gine se, ali izgleda da imaju i tragičnije pogibije. Džira, kako smo je svi zvali, rano osta bez muža. Uspjela je, s oba sina, izaći iz Foče, i spas potražiti u Sarajevu. Četničke granate i snajperi je nisu stigli, ali kako se to u književnosti zna reći - bila je u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Neki naši, nazovi borci, Fehim ih upravo poredi s onima oko Cace, divljali su, pijančili, vjerovatno poslije neke pljačke, usljed čega su se s nekim, i međusobno posvađali, toliko da je dovelo do potezanja oružja. Jedan od metaka je zalutao... To dođe kao zvanična verzija, po nezvaničnoj su ti nazovi borci napastvovali i jednu djevojku, koju je Džira pokušala zaštiti nastojeći riječima umiriti podivljalo. Po toj verziji metak nije zalutao...

Šta god da je istina, i jednih i drugih događaja ima, razlog da Fehim ne podnosi, mrzi, prezire sklone takvom ponašanju, divljačkom, nemoralnom, svojstvenom četničkim jedinicama, ali prisutnim i u dijelovima nekih naših. Kako reče, nije to do teritorijalne, mahalske pripadnosti, sve je do komandi. Ima i kod Cace finih momaka, dobrih boraca, kojima je također stalo da se konačno i Armija opredijeli između njih, i tih koji i njima ruše ugled...

Zbog svega, Fehim se nije mogao vidjeti izvan te akcije. Nije ni bio uvjeren da će se Caco predati, bio je spreman da se bori kao protiv četnika, ali nije slutio koja će gorčina biti dodata tom iskrenom, srčanom učešću u operaciji, čijim krajnjim ishodom nikako neće biti zadovoljan.

Caco je ubijen, uspostavljen je red u toj njegovoj brigadi, ali je cijena ispala previsoka. Nekoliko je mladića gurnuto, zavaljeno, pri čemu posebno boli način na koji su likvidirani. Među njima i Hamid Humić. Od porodice ostao je još jedan sin, Senad. Zbog njega je potrebna istina, više istine nego u vezi pogibije njihove majke...

Svjedoci potvrđuju da ih Caco nije čak ni strijeljao, već klao. Kao četnici što rade, kao što je i on neke civile, čak i svoje borce, srpske nacionalnosti.

Prepričavao je svjedočenja svjedoka, dio koji ja ne saslušah pomno. Nisam bio raspoložen mnogo obraćati pažnju ni na prepričavanje, više nagađanje okolnosti u kojima je Caco zarobljen, potom i ubijen. Je li pokušao pobjeći, ili je pokušaj insceniran? Je li mu presuđeno, prije nego suđeno? Istina, pridružih se onima koji se usuđuju pretpostaviti da bi Caci moglo biti pripisano i nešto što nije uradio, odnosno da njegovo ubojstvo ima i tu, prikrivenu stranu.

Hoće li mu biti dotovareno nešto što nije uradio, Fehim ni ne smatra bitnim. I ono što se zasigurno zna da je uradio, dovoljno je da je zaslužio kaznu, i to upravo od nas, od Armije. U prilog tome, Fehim se pričom vraća na njegov zvjerski obračun s tim mladićima, našim vojnim policajcima, kojima je neko naredio da ga idu privesti, makar je taj odlično znao kakav je, na šta je sve spreman...

Nije da nisam navikao na slične priče, nego se premišljah da cijeli taj događaj nekako usporedim sa stradanjem našega sela. I od Fehima, i od mnogih drugih naslušali smo se mi primjedbi kako je to u selu moglo, trebalo, moralo drukčije da se završi. Htjedoh priupitati da li je ta operacija, makar u tome svom prvom dijelu mogla, trebala, morala... Možda on ne bi odgovorio, drukčije do da bi rekao da je neko kriv, odgovoran što je bilo tako.

Priče se možda i mogu porediti, ali su to priče koje imaju svoja oba kraja, ali ne i sredinu.

A iz njegovog razumijevanja, tumačenja svega, zadržah dio kojim se vratio na Jovu Divjaka. Živi dokaz da svi Srbi nisu četnici, Caco je opet dokaz druge polovine iste istine.

                              ***

Teških tema bi puno, s tek pola doslućenih odgovora, pa uskakivasmo i s nekim lakšim. Kada je Fehim pričao o tome kako je gorjela Vjećnica, u njoj mnoge knjige, osvrnu se i da je bio u još situacija gdje je bukvalno gazio po knjigama, uvijek žaleći zbog toga.

Način da se našalim nađoh u tome što ga zamolih, ako opet bude u sličnoj prilici, da pokuša pronaći zbirku poezije „Vlati trave“ Volta Vitmena. Nemalo je bio iznenađen da od tolikih, baš za tu ga molim. Nisam mu mogao reći kako mi je slučajno prva na um pala, već i sebi i njemu objasnih da mi ona nekako ide uz ovo vrijeme, odnosno da bih sada bolje razumio to što je Vitmen godinama pisao.

Mufove priče su meni bile poznate, ipak se nađe jedna koju i ja slušah prvi put. A Mufo je odavno priča, i to kao zagonetku. Neobičnu zagonetku.

Sad i jeste bila zgoda da neko podsjeti na nju.

-       Kako vam nikako nije jasno – ovako Mufo poče – kažem da imam četvoricu polubraće. Samo su dvojica prava braća, i oni imaju po tri polubrata. Druga dvojica, jedan drugom nisu ništa. Jedan od njih ima samo jednog, a drugi, kao i ja, četiri polubrata. Koliko nas je ukupno!?

Sve vrijeme dok je Mufo postavljao zagonetku mogao se čuti smijeh onih koji su je ranije slušali. Koji se nije prekidao ni tokom pojašnjivanja, uz iskrenost kako i dalje razumiju samo odgonetku, odnosno da nas je ukupno u ovoj priči šest. Dok im je i dalje nedovoljno jasno koliko nam se puta babo ženio, čija se majka poslije udala, čija prije bila udata, koliko je koja s ocem, a koliko s drugim mužem imala sinova...

Slušajući njihov smijeh, pomislih reći kako bi se ova zagonetka dala proširiti, s obzirom da šesti u njoj ima i drugog polubrata, i koji...

Otćutao sam. I ovako je previše zagonetki, čiji odgovori su nejasni, s pitanjem koliko će i biti pojašnjeni.

naselja Hrid i Bistrik