Majka šćerku tiho
sjetovala:
„Mučno, šćeri,
domovinu služit,
stara svekra –
ognjevita zmaja,
a svekrvu – živu
posjeklicu,
zaovice – pod pločom
zmijice,
a đevere vazdan
pričajući!“
sredina
avgusta 1994.
„Lako, majko, domovinu
služit,
starom svekru meko
prostirati,
a svekrvi oganj
nalagati,
zaovama pomoć se
spremati,
jetrvama djecu
milovati,
s đeverima šalu i
maskaru,
jezik krcni, a nogama
vrcni!“
Fehim je stigao. Iznenadio me, i obradovao.
Radost prvog susreta bude samo jednom, sada je posebnost u održanom obećanju.
Pratio je moj raspored smjena, iskoristio priliku. Pomoglo mu je što je
njemu ovo i prvo korištenje dopusta. Reći ću, i to je specifičnost ratovanja u
Sarajevu.
Vidio sam i njihove, sarajevske dozvole za
dopust. Razlikuju se od naših, njihove su godišnje, s četiri rubrike. Radi se o
dozvoli koja zapravo znači odsustvo izvan grada, podalje od zone odgovornosti.
Otud i nije potreba bila da je ranije koristi.
Uspjeli smo u ostatku dana obići skoro sve koje
ovdje znamo. Većinu ih Fehim viđa prvi put, pa je neizbježno prepričavanje,
podsjećanje i na one najteže dane, s početka rata. Da li zbog naših žurbi, zato
što je od mene upoznat s najbitnijim, ili se već toliko navikavamo na rat, tek
su razgovori bili podnošljiviji.
Podnosio je Fehim dobro i šetnje od kuće do kuće,
od sela do sela. Bolje nego se je predstavio, pričajući o njihovom prvom
izlasku iz grada.
Barem se meni tako činilo. Obojica znamo da nas
ono glavno čeka sutra. I u vezi putovanja, više zbog onog radi čega je i
„požurio“ s ovim svojim dopustom. Sa mnom se prethodno vidio, ja sam s Mufom i
bio te prve, najteže dane, kasnije još nekoliko puta bio kod njega, ali tek
sada slijedi susret tri brata. Uz nadu i iščekivanje, da će doći dan, i da ćemo
ga svi dočekati, da se i s četvrtim vidimo, okupimo.
***
Vozom ćemo do Konjica. A dalje pješke. Tom jednom
jakom razlikom između naših dosadašnjih navika ratovanja. U kondiciji je i on,
noge išarane gelerima ga dosta dobro služe, samo postaje vidna upravo ta
nenaviknutost.
Zato je on više nastojao ustopirati koga. A i
posrećilo nam se brzo. Dva momka su s ladom išla do Ostrošca.
Posrećilo nam se, jer baš i nismo očekivali da će
nam oni stati. Djelovali su užurbano, bili su u uniformama, novim i dosta
uglađenim. Pogledom smo tražili kakve oznake, činove, nismo ih primjećivali.
Nemamo ih namjeru zapitkivati ko su i šta su, a
niti oni pokazivaše raspoloženje za istim. Izgledalo je da se ni upoznati
nećemo, međusobno ništa više razmijeniti od toga dokle ko ide.
U trenutku oni ipak prekinuše započeti
razgovor, koji nismo ni razumjevali, niti se trudili shvatiti, te nas skoro
iznenađujuće upitaše - ako mi mnogo ne žurimo, da svratimo u jednu kafanu u
Čelebićima.
Ako smo znali da ćemo s njima sve do Ostrošca,
naravno da nam se nije žurilo.
Unutra su oni nastavili i svoj razgovor, ali
stižu doznati i naš razlog putovanja. Bili smo sažeti, ipak smo izazvali
reakcije na njihovim licima. Iako nisu komentarisali, vidjelo se da shvataju,
osjećaju.
Sada je izgledalo kao da se premišljaju da nas
oni odbace skroz do Jablanice, ali i da rezonuju kako nema potrebe. Kao što su
oni, naići će opet neko. Ko ima tamo nekog posla, kao što oni imaju negdje
drugo. Zbog kojeg im i nije više dangubiti...
Poslije dva popijena pića, mislili smo da je red
da mi platimo. Kategorički, i skoro ljutito su odbili.
Dok vozimo se dalje, jedan od njih to objašnjava:
- Gledam vas, vidim nās s početka rata. I mi smo
tako. Vjerujte nam. Nema gdje nismo išli... Ali, mi brzo vidjesmo šta se okolo
radi. Od proljetos smo se prebacili na nešto pametnije. Tako da mi para imamo i
više nego je... I nismo mi svratili u kafanu da vi platite, moguće da, ali
čisto sumnjam da imate više para nego mi...
- Vjerovatno nemamo, ali za piće platiti imamo. A i
red bi bio da smo mi platili – Fehim je jako držao do reda, bez obzira na
okolnosti.
- Red bi bio i da smo svi ratovali. Ili, da svi
ratujemo, more i tako – ovaj je dokazivao iskrenost – ali sad ću vam reći, što
vjerovatno prije pola godine, godinu i ne bih: Ako i morate ići na liniju, u
borbu, samo čuvajte glavu. Dok još rat traje - i pominju se i poginuli, gleda se
malo na ranjene, kobajagi i na borce. A, Boga mi, čim rat stane...
- Svejedno. Neko mora i ratovati. Ja ne znam čime
se vi sada bavite – Fehim nastavi, ne s namjerom da se raspituje o tim njihovim
nekim poslovima – ali šta god da je u pitanju, čisto sumnjam da bi išlo da nema
nikoga na liniji. Sve je stvar sudbine, i kako se ko snašao, a ne kako će se
poslije gledati na to šta je ko radio.
- A pa ja vam i govorim to, da se snalazite koliko
možete. Znam da svako ne može da ne ide na liniju, ali se može makar gore
paziti više. Nigdje ne biti dobrovoljac. Ne znam, ali će mi, meščini, kad se
ovo završi biti krivlje što sam sprva išo svukud, kad budem konto kako sam, a
nizašto, mogo glavu zijaniti, nego što sad nigdje ne idem. Eto, ko zna, možda se
više nikad nećemo ni vidjeti, ja vidim na vama da ste fini, pošteni, čestiti
momci, i mogu vam mirno, iskreno reći, i objasniti kako mi sad od dvije kutije
cigareta pravimo kravu. I to, za dan. Najviše, dva.
- Dvije kutije cigareta - krava!? Gdje to ima?
- Nema tako nigdje. Ali, mi odemo, ne sad, nego
idemo s kamionom, do Neretvice, gore Voljevca, gore je ovca dvije kutije
cigareta. Doduše, sad malo cijena pada, ali smo već ugovorili da ćemo uključiti
još i Dusinu, tamo ćemo za cigare uzimati krompir, gore i tog fali... Ali evo
dosad, za te dvije kutije mi kupimo ovcu. Eh, tu ovcu vozimo na Igman, oni gore
unproforci nisu ni znali šta je ražanj dok nisu došli u Bosnu, a njima gorivo
cisternama dolazi, niko ih ne pita kako i koliko troše. Oni nama nafte za ovcu,
mi tu naftu u Hrasnicu. Iz ruke u ruku. Toliko para da se može kupiti krava.
Svakih deset-petnaest dana jedna tura. Zar nije bolje nego skakati po Igmanu,
Golom brdu i Trebeviću!?
- Ehh – progovorih i ja – ali, nismo svi ni za to
rođeni. Ja sam triput probo, naravno ne na toliko, i bezbeli da nije bilo „na
sigurno“, svaki puta ostajo na nuli. Kako god je mandarinama cijena naglo pala,
kako su "Amerikanci" dan uoči mog dolaska bacili germu, i cigare gdje sam kupovao
naglo skočile, gdje sam prodavao još naglije opale, tako bi meščini i ti
unproforci otišli negdje daleko da ja počnem s njima trgovati!
- Ima i tog što kažeš, jebiga. Pa i ovo ne može,
bezbeli svako raditi. Nije lahko steći povjerenje kod unproforaca, moraju se i
oni čuvati. Sad, recimo, vi da im otjerate ovce, da duplo manje nafte tražite,
sigurno da oni ne bi trgovali... A eto, ovo vam usput i ispričasmo, da znate da
nije ni bio red da vi platite. I manje je bitno kako ko pare zarađuje, koliko
je bitno kako ih troši. Razumijete!?
- Razumijemo. I moram priznati, vrlo zanimljiva,
poučna rečenica. U svakom slučaju, hvala vam.
- Nema na čemu. Nama je uvijek drago kad možemo
počastiti nekog borca. Pravog borca.
Rastanak s ovim momcima je bio baš takav, jedni
drugima se zahvalismo na druženju, i poželjesmo mnogo sreće. Oni nama u
ratovanju...
Istina je, međutim, da na ovome danas mi njima
možemo biti zahvalniji. Manje na prijevozu, još manje na plaćenim pićima, mnogo
više na povjerenju, iskrenosti. I savjetu. Stao nam neko do Jablanice ili ne
stao, neće nam biti dosadno. Imamo o čemu drugom razgovarati, jok o Mufovim
reakcijama kada se pojavimo.
Vjerujem im. Svaku riječ.
Možda unutar Fehima ima nešto nerazumijevanja,
izniklog iz boravka u samome Sarajevu, s pečatom od tridesetak gelera koje još u
nogama nosi, ali ja prema ovim momcima ne osjećam nimalo prijezira. Čak,
konstatujem kako i nije slučajno da su nam baš oni stali.
Pričam Fehimu svoje utiske iz Kaćuna, da sam tada
na sebi osjećao poglede koji mi ne pripadaju. Tek sada znam da su i meni onda
neki vjerovali, komandir onih diverzanata...
A i prema savjetu smo bili prestrogi. Moram se
prisjetiti da sam slično slušao od amidže Rama, te Azema Barlova na samome
početku, kasnije i od tetka Smaja i daidže Bećira, nedavno i od svoga, teško ranjenog
komandanta Ćuze.
Niko ovakve savjete ne dijeli bez razloga. Drugo je
što nije lahko prihvatiti ih. Kada bismo se svi u potpunosti držali ovakvih savjeta,
zaista je pitanje bi li Bosna ikada dočekala slobodu. Nije se za Bosnu dovoljno
samo boriti, neko ipak mora i da gine...
Čelebići,
Konjic