40 U nedoumici

Ljuto cvili za gradom jabuka,

pitala je iz grada djevojka:
„Što je tebi, za gradom jabuko,

koja ti je golema nevolja?“

Govorila za gradom jabuka:
„Kako nije golema nevolja?

Jabuka sam rasla za gospodu,

a svaka me neprilika trga,

ko god prođe taj me i utrgne!“

                                            kraj jula 1994.

Govorila iz grada djevojka:

„Muč', ne cvili, za gradom jabuko,

i meni je još gora nevolja!

Mlad me prosi, za stara me daju,

jer u stara mnogo blaga kažu;

Što će meni to njegovo blago?

Vrag će doći i odnijeti blago,

a ostavit' ni milo ni drago.

Volim s dragim na kamenu spati,

no s nedragim na meku dušeku!“

Prije polaska na liniju, ponovo je bila aktuelna priča o grupi koja će nositi kapisle za Goražde.

Bio sam u nedoumici. Jedna želja, da prođem Sarajevskom pistom, ostala je neispunjena, ova druga se nudi kao nikad. Poslije onog nesretnog sukoba, o čemu nema, pitanje je da li će i biti, valjane istrage koja bi, ne kaznila odgovorne nego malo umirila porodice, i saborce izginulih, dobrovoljaca za ovu avanturu nema kao nekad.

Još uvijek se nađe onih koji imaju jače želje od mojih, koji u Goraždu imaju članove porodice. Kod kojih je više razloga za biti dobrovoljac, nego dalje negodovati zbog aljkavosti onih koji su zaduženi za istrage, i istinu. Ipak su trenutno brojniji oni što se javljaju zbog novca koji se dobija za to, a nažalost i mimo.

Saljević je pričao kako je svjedočio dok su neki s mosta u Tarčinu bacali pisma koja su usput trebali tamo odnijeti. Naravno, prethodno bi ih otvorili, uzeli novac iz onih u kojima ga je bilo.

Vjerujem. Još kruži, rekao bih dopunjuje se priča o posljednjoj grupi koju je predvodio rahmetli Haso Turčalo. Priča koja sadrži dodatak po kojem je Haso tada nosio stotinu i više hiljada maraka. Cifra dobijena „pravdanjem“ sveg novca koji je završio kao ovaj s tarčinskog mosta.

Nakon što se dočulo da je ta grupa stradala, neki su bili dosjetni da novac koji su lično kanili nekako doturiti do Goražda, zadrže uz obrazloženje „Dao sam Hasu da ponese, kada je ono poginuo!?“

To su dobrovoljci iz Sarajeva, koji odavno znaju za ovo, i koji su tako spremni i za to. I koji s nama nemaju druge veze, sem što im uvijek treba nekoliko onih koji jednako dobro, i bolje poznaju sam put, i sve opasnosti koje on može dati.

Razmišljah o svemu, pričah sa Saljom, malo i s Mirsom. Sve i razumijem, i ne shvatam. Ako bih i išao ne bih bio u prilici da nosim mnogo novca, a iskušenja se ne bih bojao. Ono što se plati za takav poduhvat je sasvim dovoljno. Ono što se ne plati, još vrijednije.

Na umu mi je dogovor s Fehimom, ali me sve ovo tjera da se ipak idem prijaviti.

                             ***

Zuhdija je djelovao malo kao iznenađen, a onda krenuo s pričom sličnom onoj kada me on slao s Prvom slavnom. S razlikom, da sada nikako ne bih trebao ići. Borbe na Bjelašnici tek počinju, a ja sam komandir minobacačkog odjeljenja.

Priznajem sebi da koliko mi se ide toliko i ne ide, ali ovo uzimam inatom više. Ubrzo sam ponovo ušao, sa zahtjevom o razrješenju s dužnosti.

Dalje je slijedilo što sam očekivao, moj papir je pocijepan preda mnom. Istu noć sam dobio drugi, zvanično postavljenje na dužnost.

Ne znam koliko nas još ima sličan papir, nije to razlog da ga nisam pocijepao. Sad pokušah biti u dosluhu sa sudbinom. Nije me za sada mnogo izdavala, tako da nemam razlog opet joj ne vjerovati.

                                 ***

I na Bjelašnici nisam osjećao neku žal što nisam s tom grupom, iako je vidno da je bilo mjesta. Sve skupa ih je jedva dvadeset i koji, s ta tri-četiri naša.

Ono što mi pada u oči je Mirsova totalna izolovanost. Drugih se par uklapa ostatku, i više nego se ponašaju kao posebna jedinica, kao nadjedinica. I nijednome ne pada teško što se sam polazak stalno prolongira. Osim Mirsu, koji je toliko željan žene i djece da se jasno osjeti kako mu glavom dolazi da bi i sam, odmah krenuo.

Na turniru, organizovanom unutar naše brigade, a pošto su se sva djejstva stišala nekako pred naš izlazak, nevoljko prista da igra za Komandu. Na kraju je pristao, a pred prvu utakmicu Salja i ja saznasmo koliko ga je tačno žuljala neodlučnost.

Povjerio nam je na čuvanje novac koji on nosi. Deset hiljada i četiri stotine maraka. Drugi nose, ili nimalo ili mnogo više, kako sam reče on je uzimao samo od ljudi koje lično, i odlično poznaje. I neće da nosi pisma. Prvi put kada je išao doživio je par neprijatnih situacija. Daje čovjeku pismo u kojem stoji da mu taj neko šalje pet stotina, a zapravo unutra su samo sto ili dvije stotine maraka. Neće više da razmišlja kako je do toga došlo, nije kriv i neće da neko vjeruje da jest. Dosta mu je što noću jedva spava, što i ovako ne vjeruje mnogima da ga ne bi opljačkali samo ako bi im pružio priliku.

Razumijem ga, kao i njegovo povjerenje, prije svega u Salju. Kojemu je također laknulo čim je turnir završen, bez obzira što sve vrijeme nije puštao Mirsovu jaknu iz ruku...

Meni, sve manje žao što sve više gubim volju za ovom svojom drugom neostvarenom ratnom željom.

                                ***

Ali sam pred Zuhdijom pokazao jednu novu.

Četnici su napadali, nisu na našu liniju što ne znači i da neće. A ako napadnu, znam da će se od nas tražiti da gađamo s oba minobacača koja imamo, i koji još nisu u zajednici s brigadnom artiljerijom. Oni i dalje jedva trpe našu šesetku na položaju, ako su nas već i prihvatili.

Tražim još barem jednog čovjeka. Zuhdija mi daje odriješene ruke.

Kako god sam sabirao taj neko bi trebao znati, ili htio naučiti da računa. Od svih koje poznajem koji su tu nekako mi se misli stalno ustavljaše na samo jednom imenu. Hašim Pezo, uvjeren sam mogao bi, mislim i da bi htio.

Problem je ispao taj što mu je Komanda izašla u susret i dala duži dopust, kako bi završio godinu fakulteta. Rekao sam da bih toliko, odnosno ovu smjenu ja i mogao sačekati.

Lato Kršo me malo rezilio. Ako mi je već dato da uzmem jednoga nisam trebao čekati.

Imao je i svoj prijedlog, i obrazloženje. Ferid Beširević nam je prika obojici, i već je bio s nama u Mojkovićima.

Složio bih se, ali imadoh neka druga objašnjenja. Još tada sam tražio od njega da ga obučim računati, nije mu se, kao ni Salji htjelo. Poslije je i govorio da mu je draže s pješadijom, sad kada su i ostali Jelečani s nama. Sve mi liči da ne bi ni htio, bez obzira što Lato prihvata da ga nagovori.

Ostavljamo sve za narednu smjenu. Kada bi Hašim trebao doći, pa ako on odustane...

Gluhača, izgradnja logora