„Čarna goro, dozov mi
bećara!“
„Bih ga zvala, no ga ne poznajem!“
„Bih ga zvala, no ga ne poznajem!“
sredina jula 1994.
„Lako ti je poznati
bećara:
U bećara kosa
brenovana,
vedra oka a rumena
lica!“
Povratak je donio neke novosti. Imali smo nekakvu
inspekciju iz Sarajeva, koja je imala jednu ozbiljnu primjedbu. Ne izvodimo
obuku.
Bilo nam je smiješno, s oba aspekta. Podsjećali
smo i na Trebovu, i Igman, i Kerleta Luke, preskočili Voljevac i Dusinu,
završili s onime što smo radili od dolaska u Pazarić, sve zaokruživši jedinom
istinom kako smo obuku izvodili, i to baš u mjeri koliko je kome bilo potrebno.
Niko od nas neće reći da je svo vojničko znanje koje imamo došlo s nama iz
bivše JNA, pogotovo da se ono ratničko stječe na nekakvim časovima.
Ali, istina je i da ništa od toga nismo
bilježili. Besmisleno je da sad govorimo kako je bitnije obuku izvoditi, nego
pisati da je izvođena. Ovo nam može biti i ona druga, važnija pouka: što ne
bude zapisano...
U sklopu svega došlo je i do dislociranja nekih
dijelova bataljona. Diverzanti su se snašli kao i uvijek, ušli su u neku
vikendicu koja je i dovoljno blizu i dovoljno daleko od - čega kako treba.
Mi i nismo birali, pa ostajemo napola zadovoljni.
Planinarski dom u Šavnicima je komotan da primi i još neka prištapska
odjeljenja, ali svi smo udaljeniji od sela.
Odvojen sam i od Eka Poturka, pa mi sve liči da
ću tu negdje provesti svih dvadeset dana...
Zajedno s Latom Kršom sam u samo jednom danu
„izveo“ svu obuku za taj period, prema uputama baziranu na specijalistička
usavršavanja. Nišanjenje, zaposijedanje vatrenog položaja, priprema početnih
elemenata, topografska, i druge orijentacije... Uz onu koja nam je ranije umu
došla, tako se dotakosmo još jedne, naše stare mudrosti: papir trpi sve.
Neka sada neko dođe i kaže kako ne izvodimo
obuku! Neće.
Najmanje iz razloga što ovaj dom nikako nije
usputan. Onda i nije važno što ja nemam trenutno niti jednog vojnika iz
komandnog dijela, a i Lato svega tri. I što njega lično neće biti barem
polovinu dana. A i zašto bi, kada mu je familija tu, u Tarčinu.
Ispriča on tako još jednom priču o sebi i svojim
razmišljanjima. Pred rat je, a preko
brata dobio posao u Nacionalnom parku. Čuvanje spomenika, ili - kamenja, kako
on više voli reći. Taj kamen, spomenik na koji je on pazio nalazio se nedaleko
od njegove kuće. S obzirom na platu koja je bila prilično visoka, kaže da je
dnevne smjene odrađivao jako korektno. Ali, nikako mu se nije dalo da noći
provodi kraj kamena, na zemlji, mnogo mu draže bilo u krevetu, kraj žene. Tako
ga je nekoliko puta hvatala kontrola. Poslije je s mjesta čuvara prebačen na
mjesto motoriste. Plata duplo manja, a razlika što se samog rada tiče nije ni
mjerljiva. Kako je mario za to, toliko ga je i briga što se sad može desiti
da ga neko ne nađe na času koji on izvodi.
Kad je izvođenje časova u pitanju ostaće i priča
kako su pješadinci pravili raspored izvođača, tačnije vezano za časove čišćenja
naoružanja. To je standardno da izvode svi komandiri odjeljenja, ali se Fadil
Barlov sjetio kako je meni na Proskoku puška zakovala, a pošto sam bezbroj puta
ponovio da kalašnjikove ne treba čistiti, jer „svaki može izdržati do kraja
rata“, predlažući naravno mene, da izvodim svima.
To bi bio apsurd.
Apsurd je i da je bolje bilježiti, nego izvoditi
obuku.
Cijeli rat je enciklopedija nekakvih apsurda.
Neki od njih su posebni.
Tu smo, kao ne da nam se u posjete, izvodimo
obuku, a nismo u pripravnosti. S Bjelašnice stižu vijesti o četničkim napadima,
a mi se učimo kako treba kopati rovove, pretrčavati, orijentisavati se...
Nervira nas to. Ali barem nema vijesti o
poginulima. To nas smiruje.
***
Jedno i drugo, mene otjera do Jablanice. Na dan,
samo. Mada nije mnogo falilo da ostanem duže. Razlog, Azra. Djevojka na koju
ranije nisam mnogo pažnje obraćao, ali koja se pokaza upornijom od onih na koje
jesam.
Ne ostah duže, razlog što tamo još apsurdnije
zvučaše vijesti s Bjelašnice. Gotovo da se i sam pitah šta ja tu radim dok gore
„gori“.
Bi me i malo stid. Ne zbog toga što ne izvodim
obuku, nego jer sam tu bez dozvole. Jeste da sam se omišljao ostati dan duže,
ali iz stida se rodi nekakav inat. Makar ni on ne mogao proći bez apsurda.
Gotovo da bih se morao svađati s vojnom policijom
oko toga da je meni nebitno da li ću do Tarčina sjediti u kabini, na
karoseriji, ili na rezervnome točku. Da mi je jedini cilj da se što prije
prebacim tamo, da iz sebe istjeram slutnje da se neko konačno dosjetio i dao
nam uzbunu. No, rat je vrijeme kada moraš slušati vojne policijajce, bez obzira
koliko oni tebe zanemarivali.
Onda meni i normalno bi kada nekakav kombi naleće
ludom brzinom, očito i on znajući za policajce i oni za njega. Toliko je brzo
išao da mi se čini da sam ja njega jedva primijetio, on mene, pri ovome akšamu
a nasuprot policije i osvjetljenja zasigurno ne.
Ako je nešto bilo još čudnije to je njegovo naglo
kočenje. Kao i da čuh od policajaca da potrčim jer je sasvim sigurno meni stao.
Dileme su riješene što se i sam kombi malo rikvercom vraćao dok sam ja kao
potrčao.
Očigledno je bilo i da taj neko ludo žuri. Zbog
čega sam u kombi uskočio kroz već otvorena vrata, onako kako se to radi u
akcionim filmovima.
A zbog svega nemah kad pomisliti da vjerovatno
vozi nekog ranjenika. Dok se ne htjedoh čuditi što sem vozača ne vidjeh nikog
drugog.
Vidjeh, i prepoznah novinara Zvonka Marića.
Novinari uvijek nekud žure, za što ih se niti pita. Nisu ovi policajci ovdje,
neće ni oni u Konjicu.
Nisam ja sad ni brinuo, nisam imao pušku uz sebe.
Nisam se ni čudio, ni bunio još jednome apsurdu.
- Sad sagni glavu, u stvari zavali se kao da
spavaš. Da nas ne zaustavljaju – bilo je i prvo što je Zvonko rekao kako me je
primio u kombi.
Znali su ga naši, ustaše, Malezijci. Znao je i on
njih. Samo je usporio toliko da mu kombi prepoznaju, i usput „vide da je sam“.
Poslije sam se opet pridigao, i nastavio da
ćutim, divim se sigurnoj Zvonkovoj vožnji, i pomalo i strahujem zbog toga. I da
se tješim znanjem kako u ovih par mjeseci često ovuda vozi, u ova i gluhija
doba. I razmišljam kako ne gleda na mene kao na nekog ko će mu biti pehali. Jer
da je tako, onda mi ne bi ni stao.
A to je i još jedino o čemu nas dvojica do
Tarčina malo progovorismo. Nema običaj nikome stajati, tačnije ja sam i prvi
kojemu je stao i kojeg je povezao. Prvo objašnjava što je uvijek u toj žurbi, i
ne bi da se opterećiva mogućnošću da mu se desi neki udes zbog kojeg bi i neko
drugi mogao stradati. A drugo i ne zna baš precizno, sem da mu je nešto reklo
da mi stane. I da sam mu izgledao tako ratnički. A za potvrdu čega mu je bilo
dovoljno to što ću mu reći da sam pripadnik Fočanske brigade!
planinska
koliba, Šavnik
