Mene majka jednu ima,
pa ima
bil,bil bil, bil bul, bul bul,bul
Haj, mene majka jednu
ima, pa ima.
Pa me daje za Aliju
sevliju.
Pa ja neću za Aliju
sevliju.
Već ja hoću za Aliju
bekriju.
Razmišljao sam o dijelu razgovora s Fehimom, koji
se ticao činjenice da je, i nakon nekoliko ranjavanja, još uvijek tu. U ratu, u
svojoj jedinici, među svojim saborcima.
Razumijem, i poštujem njegovu volju. Ono što
nisam razumio je slika koja me je dočekala kada sam otišao uzvratiti posjet.
Komanda Prve slavne je smještena u sličnoj, tek
malo više uljepšanoj baraci nego ona u kojoj je smještena naša. Vidljivija je
jedna druga razlika, u našu se ulazi bez najava, tek se treba, po osnovnome
bontonu pokucati tamo gdje se krenulo.
Komanda Prve slavne vrvi od bijelih opasača. Imao
sam se pomučiti i da bih došao do jednoga od njih. I tek tada mi se sasvim
razjasnila svrha izlaska Fehima i njih još dvanaest.
- Pa šta vi, zapravo, ovdje radite? – pitah ga, i
iskreno i ironično.
- Čuvamo komandanta – on bi samo iskren.
- Od koga? Od mene, od nas?
Sada smo o tome pričali. Upoređivali naše dvije
jedinice, u najvišoj smo se mjeri razumijevali, ali smo svaki branili svoju.
Nekog reda, discipline treba biti, ne trebamo
ličiti na bande. Ali je i rat, ne treba ni pretjerivati.
Kaže, tu su sad s tim zadatkom, bude li napada
četnika sigurno je da neće čekati u baraci, da će prvi biti na liniji.
Čuo sam, potvrđuje mi kako formacija njihove
brigade uključuje znatno više logistike, kao primjer priznaje kako je u početku
svaka četa imala svoga brica, ali je to smanjeno dolaskom Vahida Bogunića za
načelnika štaba. Smanjeno, ali ja kažem da nije nužno da ijedan bude s tim
formacijskim mjestom. Smanjeno, ali ja kažem da nije nužno da ijedan
bude s tim formacijskim mjestom. U prilog svojoj tezi navodim kako, za evo
dvije godine, a kako me trenutno sjećanje služi, svaki put me podšišivao neko drugi.
Može bilo ko reći da se to i vidi, po dužoj kosi, primjedba nije na mjestu. Ne odnosi
se to samo na mene. Svi se snalazimo kako stižemo, pa iako je uobičajenije da to
rade oni kojima više basta, nerijetko se dvojica dogovore pa jedan drugome kosu
potkrate. Koriste se obične makaze, uglavnom da se ukloni ono što smeta. Jer, frizura
ne čini borca. Kada nam se ukazivala prilika, kao u Dusini, ili na dopustima, koristili
smo i usluge pravih brica...
Da je i kod njih smanjen neborbeni dio prihvatam,
no opet ostah na tome kako je i previše to da njih trinaest „čuvaju“
komandanta...
Vratili smo se priči o oružju, činjenici da je u
Sarajevu uvijek bilo više ljudi nego pušaka, te tako ovu diskusiju završismo.
S razgovora o tome kakva je uloga vojnih
policajaca, koliko je ko dobro obavlja, okrenusmo se nekim zanimljivijim
temama. Mene najprije zanima, a što sam usputno čuo, porijeklo njihovog
pratećeg, ne baš popularnog naziva „Pravoslavna“. Rekao je kako je tačno da oni
u svome sastavu imaju pristojan postotak pripadnika drugih naroda, i vjera, no
ovaj naziv je zapravo šaljivo proširenje zvaničnijeg - Prva slavna.
Ispričao je da njihove dvije brigade i važe kao
najelitnije u gradu, a da će njima ostati malo krivo što je Druga dobila
počasni naziv viteška, oni samo slavna, iako napominjući kako su se na ovaj
navikli, i ne bi ga sada mijenjali, makar da je bilo obrnuto ove šale ne bi ni
bilo, jer nikom ne bi palo na pamet da onu prozove „Dragoslavna“.
Pomenuo mi je jednog svoga saborca, upravo
pravoslavne vjeroispovijesti, imenom Rade Zoranović, za koga potvrdi da je
čovjek od kojega je počelo tekbiranje u borbenim napadima! Meni i iz njegovih
usta, i kao podsjećanje na nešto što sam već čuo, opet zvuča čudno, iako
razumljivo da je do toga došlo spontano. Bila se teška bitka, Rade je
razmišljao šta bi podiglo moral našima, a dosjetio se nečega što je usputno
demoralisavalo neprijatelja. Vrijeme je da i ja prihvatim ovo kao istinu, ma
kako da je tekbiranje sada rašireno, svakako je od nekoga moralo poteći.
Nismo dugo potencirali ni priču gdje je lakše
ratovati, slagajući se kako i jedan i drugi oblik imaju svoje i mane i prednosti.
Njegovo je što mu je draže da zna otkuda i kako mu četnici mogu prići, moje što
se ne bih mogao zamisliti toliko dugo natjeran na rov!
Propala je tako i priča o mogućnostima da makar
nastavimo rat zajedno. Zapravo bi obojica to voljela, ali svaki u- u svojoj
jedinici.
Malo sam se čudio da on nije postao makar
komandir odjeljenja. Velim, nisu to ni moje želje bile, ali... I nije to razlog
zbog kojeg bih jedino pristao da skupa nastavimo u Fočanskoj!
Razumije, ali je i on navikao na te svoje, kao da
je tamo rođen, s njima rastao. Osim toga, sve svoje rane je zadobio u toj
jedinici.
Nešto drugo se dogovorismo. Sad zna moj raspored
izlazaka na Bjelašnicu, gledat će da dobije odsustvo u nekom tom periodu, kako
bismo skupa otišli u Jablanicu, do trećeg nam brata koji je još u Bosni.
Gluhača,
u stroju za ručak