Duga dana kad se noći
nadam,
rekla draga da će noću
doći.
Sunce stalo nebu u
kovije,
dan se negdje grdno
zamajao,
ne misli se noći
primicati.
Pogledujem, zvijezde
požurujem,
mini dane, neka noćca
pane,
da mi draga po mjesecu
dođe!
Nakon priče o pogibiji Biča, morala je uslijediti
pauza. Fehim da se odmori od prisjećanja, mi da se zamislimo nad okrutnošću sudbine,
kada ti da nadu, a gasi je polahko, skupa s tvojim životom.
Nakon odmora, vrijeme je da Fehim ispriča svoju
životnu priču. Za razliku od Biča, imao je mnogo više sreće, jer nada nekad
ostavi čovjeka u životu.
Ranjen je uobičajeno, kao i mnogi u borbama. S
procjenama kako rane nijsu ni teške, smrtno opasne, ali ni lahke, da bi mogao
ostati u borbi, odnosno i sam se povući.
- Kako oni mene nosiše – nakon što je brzo prešao
preko pominjanja blizu pale granate, gelera koji su mu zahvatili nogu, pružanja
prve pomoći i odabira osam momaka, saborca koji će ga nositi do saniteta, Fehim
o svojim zadnjim ranjavanjima dalje priča znatno tiše – zaprašta mitraljez oko
nas. Po inerciji, ljudi kao zalegoše. Jedni zalegoše, drugi bi trčali naprijed.
Kako god, ja im ispadoh. I s nosila sam spao. Fijuču meci i dalje, jedan baš
mene dokači. Osjetih ga, ali više kako mi se noga kao ukoči. Ali je osjećam.
Osjećam ja i cijelo tijelo, ali nemam snage da se pomjerim, kamoli da ustanem.
Mada sam to svakako već znao, kako su me prvo geleri izrešetali toliko - da su
me i nosili... Jutro je, ono, ali nekako polumaglovito još. I valjda je to ove
i okrenulo da se spuste dolje, na sto metara je kao šumica. A četnik je, možda
dvjesta, gore. Ja sam na čistini. Trava je, više korov, ali opet, kad računam
ugao, nekako niža od mene. Meci prašte, i kako da kažem, ono što mi je najčešće
u glavi je kada će me još koji zveknuti. Ali kako sam to malo razgledao oko
sebe vidjeh da je na par metara ispod neki mali brežuljčić, kao naor. I šta ću,
jednom rukom vučem ona nosila za sobom, a cijelim tijelom, leđima pužem da se
iza toga zaklonim. Nisam vjerovao da sam uspio, a da me više nijedan metak nije
stigao. E tad mi se i javila tek ta neka nada. Ali tad počinje i najduži dan
moga života. Onaj mitraljez ne melje stalno, ali svako malo se oglasi. No,
njega me više nije strah. Međutim, dan je svanuo, znam da sad nema šansi da se
vrate po mene. I tad je počelo. Imao sam ovaj sat, stalno gledam u njega,
vrijeme ne prolazi. Vuče se. Bomba mi je spremna, preturam je po rukama. Snaga
mi se ta neka vratila, ali kad god pokušam da nogu maknem, zaboli. I znojim se,
i muka mi je, i učini mi se ponekad da se nešto gasi u meni, kao da...
Ovdje je Fehim zastao, duboko uzdahnuo.
Pretpostaviti je koliko je puta ovu priču već pričao, osjeća se kako je na
ovome mjestu često izgovarao neke rečenice, od kojih sada bježi.
Nije ni nužno da ih izgovara, i uzdah je
razumljiv. Kao i pauza, nakon koje će nastaviti.
- A stalno mi na umu, samo da me četnici živog ne
nađu. Bolovi nekad nadođu pa mi dođe da odmah aktiviram bombu. Ali opet, sam
sebi govorim da izdržim do mraka, pa onda – još jedan uzdah, od nekih se
rečenica ne može pobjeći – ne znam, ali mi se čini da sam osjetio šta znači
umirati. Sjećaš se svega, i palih drugova, i djetinjstva, razmišljaš čak i o
tome kako se moglo desiti da tako zaglavim negdje gdje me nikad niko ne bi
pronašao. Tad se odmah vrati pitanje - ko će me sad pronaći? I ne mogu ja
opisati koliko je dug taj dan bio, pa, Boga mi, ni kako sam pratio spuštanje
mraka. Najednom ti lakše, nek se već jednom primaklo. Osigurač je izvađen, jer
kako osluškujem dolje se ne čuje ništa. Dođu ti i suze kad kontaš da su otišli,
da nisu mogli čekati. I sve kako se mrak više spušta, to i meni nekako sve
gore. Vjetar malo šušne, ja se trznem. Bar deset puta mi je nadolazilo da
pustim kašiku, da sve završim. I zanimljivo, baš kad me je neka ta pomirljivost
safatala, kad sam odlučio čekati čitavu noć da četnici siđu po mene,
razmišljajući kako da ubijem sebe, i možda barem jednog četnika kako da
ranim... A ako se to ne desi do jutra, raznijeću samo sebe. A ako vidim da me
san svlađuje, i prije... Baš tada, čujem jako šuškanje odozdo. Prvo pomislih da
haluciniram. Kad čuh da me šapatom dozivaju „Feha, Feha...“ ne mogu da
vjerujem. Nemam snage ni odmah da im se odazovem. Suha mi, nijema usta. Ali eto,
nekako promrmljah, nađoše me... To pogotovo, taj osjećaj ne mogu opisati.
Cijeli su dan preketili u toj šumici, nisu me ostavili. Rambu i ostalima ja to
ne mogu zaboraviti, odužiti im se sigurno ne mogu...
Suze. Suze pisjećanja, i iskrene zahvalnosti. Suze
koje govore toliko o našoj Armiji, o našim borcima. O bliskosti života i smrti.
O sudbini, koja se nejednako igra sa svima nama. Sudbini, na koju se Fehim i
može, i ne treba ljutiti.
Zbog čega kraj ove priče on i ne ispriča. To je
uradio Rambo.
Nosili su ga dalje, snijeli do prvih kuća. A tu,
dok su ga opet previjali, spremali za daljnji transport, ponovo su padale
četničke granate. Ovaj put minobacačke. Jedan je geler i tada dokačio Fehima. Ne
mnogo, ali svima na čuđenje da od njih toliko - baš, i jedino njega. Poslije
misli da je ovaj put stvarno gotov, slijedila je ta nevjerica, uz malo i
smijeha.
Ostade tako vječna nedoumica koliko je puta Fehim
ranjavan. To trostruko vodiće se kao jedno. Nije ni bitno, samo da hoće biti i
posljednje.
Ja se u razgovor ubacujem konstatacijom da bi
trebalo, da bi bar sudbina trebala znati, ako već naše Komande neće, kada je
neko dovoljno dao.
Rambo me pokušava ispraviti, kaže da je Fehim sam
kriv za ovo što je sada ovdje, što se i dalje primiče borbenim djejstvima. Pričaju
o tome kako je dobro vođena briga o njemu, o stanu na Koševskom brdu gdje je
smješten, s još jednim teže ranjenim, Sefom. Koji je ostao bez noge, ali kome
je ugrađena proteza, da se može kretati sam, ne i da ide više u borbu. Fehim
može i jedno i drugo, ali ga se ne tjera. Sam se žurno vratio u jedinicu, sam
je se ugurao u onaj prvi, sada i u ovaj spisak onih koji Sarajevo privremeno
zamjenjuju Bjelašnicom.
Ja ga s dvije strane razumijem, želje da se vidi
s nekima od nas, te mojim nekim procjenama kako je vani, ipak lakše. S ovim
drugim se oni i slažu i ne slažu, pri čemu miješaju borbena i neka druga
djejstva.
Priča Fehim kako mu se nekad čini da mu teže
padaju stalna privođenja nekih kojima se nikako ne ratuje, ističe nekog momka
kojeg je dosad samo on lično priveo šest ili sedam puta, a kojeg jedino što
zanima jeste kako će ponovo pobjeći. U tome se slagasmo, pomenuh kako sam se i
ja oduvijek pitao i čudio što se takvi privode, i dovode na liniju, gdje pravim
borcima samo štete - misle da imaju nekog pored, a u stvari...
Priča Fehim zašto mu još smeta bijeli opasač,
ljudi gledaju podozrivo. Jedan sam od takvih, pa se i čudim što ga je ikad i
oblačio na sebe. Ali, vojna policija u Sarajevu asocira i na nešto bolje od
toga na šta ja ciljam. Svejedno, kada te često viđaju zaboravlja se to.
Priča o čovjeku koji stanuje sprat-dva niže na
Koševskom brdu, čije poglede nekoliko dana nije nikako shvatao. Dok mu sam nije
rekao, mnogo ga je likom i građom podsjećao na njegovog rahmetli sina. Čovjek
je u njemu gledao sada svoga sina, stao se dodatno brinuti i o njemu i o Sefi.
Zbog njega Fehim ne može da miruje. Zbog njega i sličnih roditelja odlučio se
boriti sve dok to stvarno može.
Razumijem, cijenim i poštujem. I drago mi je,
kada bih ga inače vidio?
kota
850, jedno od mjesta najžešćih borbi u odbrani Sarajeva
