36 Zadnje, o čemu je razmišljao

Moj jarane, nesuđen Hasane,

znaš, nevjero, šta si mi zborio:
„Moli Boga, moja prošenice,

da se zdravo iz bojeva vrnem,

uzeću te za nedjelju dana.“

Nedjelja je za nedjeljom prošla,

ko po nebu oblak za oblakom.

Godina je druga zauzeta,

a od tebe ni java ni traga.

                                              početak jula 1994.

Nit dohodiš, nit mi poručuješ,

niti su ti mezar iskopali!“

Poručuje ranjeni Hasane:
„Moja Mejro, moja prošenice,

nit se nadaj, nit me čekaj mlada;

Ljute su me rane nagrdile,

po nogama što su dohodile,

po rukama što su te grlile,

i po licu što si ga ljubila;

Da je groba, ko da je života!“

Popodne kupanje, pred akšam fudbal, noću jamb, ili šah, a do podne izležavanje ispred, ili spavanje u bajti, sve po želji i potrebama. S osjećajima, i saznanjima kako je to samo još jedan u nizu istih dana.

Je li to bila moja želja, ili potreba, tek sam jedini od nas ovo prijepodne provodio unutar tople bajte. Želja ili potreba, tako je moralo, predodređeno da bude.

Nije mi smetala toplina, predao sam se snu, i tim osjećajima da će to trajati dok budem htio, dok bude vrijeme ručku.

Skoro nestvarno je zvučalo kroz san čuti da te neko budi, doziva. Što je bitno, svjestan si kako to nije poziv na uzbunu. Koji onda može biti razlog ovoj skoro pa galami?

Otvaram oči, kontam gdje sam, pa razabiram Lutva Podruga i nepoznatog mladića pored njega. Prvo što mi na njemu u oči upada je bijeli opasač.

Inertno se sasvim razbuđujem. I odmah hvatam što mi nastoje kazati. A podsvjesno se prisjećam šale u Kruščici, pa mi se ni ne žuri.

Sasvim budan, i pitam se zbog čega bi mene imala tražiti policija. Ako je u Kruščici sve bilo logično, ovo sada ni nema biti drugo šta do neka šala.

Vidjelo se to i na meni. Što nisam ni imao kao dilemu jeste da me se bez razloga ne budi. I da je najbolje da otćutim dok ne shvatim, ili dok mi se ne kaže.

Vidio je to sve onaj mladić, pa prekida šalu, požuruje otkriti sve.

U nekoliko sam sekundi razumio da se on zove Mevludin, da mu je Rambo nadimak, te da je najbolji jaran s mojim bratom Fehimom. Da su skupa izašli bilo mi je jasno i prije nego je i to rekao.

Narednih par minuta su uobičajeni, toliko puta ponovljeni. Novi akteri i svjedoci.

A prvi susret dva brata, nakon duže od dvije godine, koje su i vrijeme i rat razdvajali, nešto je što se lahko da razumjeti, nikako adekvatno prepričati. Detalji su manje bitni, kako nas je život razdvojio, kako je sudbina ovaj susret odlagala sve do danas, kako smo dobijali informacije jedan o drugome, koja je razlika u tome što je on već nekoliko puta ranjen, ja niti jednom...

Upravo su mene priče o njegovim ranjavanjima najviše zanimale.

Prije nego ja budem njega slušao, morao sam ja njemu detaljno opisati 3.juli, sve što mu je prethodilo, te ukratko i vrijeme poslije. Spreman sam bio još jednom mirno diskutovati kako ništa nije moglo biti drukčije, kako je sve bilo baš tako suđeno. Spreman sam bio i na njegovo teško prihvatanje da je sudbina nešto što se ne izaziva, a da je sve ostalo samo gledanje s druge vremenske distance...

Drukčije su izgledali prvi ratni dani u Sarajevu, na Kobiljoj glavi, gdje je on bio. I gdje se odlično sjeća prvih četničkih barikada, jedne od prvih žrtava tada, Kenana Demirovića. I prvih četničkih napada, kada je i sam prvi put ranjen. Prvi put, i kao jedan od prvih naših boraca koji je na tom području ranjen.

Sve to je bilo marta i maja 1992. Tada još nisu bili u sastavu Slavne, bili su samostalni Vogošćanski odred. Pomenuo je manjkavost u naoružanju, ističući kako su prve akcije i bile s ciljem zarobljavanja, otimanja kvalitetnijeg.

Ne govori o neiskustvu, ističući ime svoga tadašnjeg komandanta, o čijoj će pogibiji iz decembra 1992. govoriti iz ugla koliki je to gubitak za Armiju, za Bosnu, ne zadržavajući se na detaljima, okolnostima pogibije. Upitao sam, možda je i ne toliko važno, potvrdio je kako je i Ejub Delalić iz naših krajeva, okoline Gacka.

Srčanosti, hrabrosti im nije manjkalo, iskustvo su brzo sticali. Slušam ga, u glavi vukući paralele. Mi smo morali čekati dolaske Bešovića i Imamovića, tu u Sarajevu je sve bilo lakše organizovati. Od prvih barikada i četničkih zasjeda, do Pofalićke bitke, koju Fehim izdvaja kao ključnu u dosadašnjem dijelu rata, tako nije prošlo mnogo vremena.

U međuvremenu je Foča pala, o čemu smo obojica nerado govorili. Zapravo nam je bilo glupo i na to trošiti vrijeme, o tome bismo mogli nekom drugom prilikom, kada ovo sve prođe.

Foča je morala, a Sarajevo nije smjelo da padne. Iako se činilo kako je neko spreman i na to. Poznata je i njemu priča o - Bosni u okolini Zenice. Ali mu je i dobro znano da narod, borci Sarajeva neće o tome da razmišljaju.

                                ***

Nizu sarajevskih priča koje sam čuo tokom svoga boravka u gradu, dodaje još nekoliko. Zbog vremena priča kratko i sažeto, ali snažno upotpunjuje moja znanja o tamošnjem načinu ratovanja. Koji se umnogo razlikuje od ovoga našega, a koji evo i on upoznaje.

Govoreći o tome priča o onom svome prvom izlasku iz grada, kada se i mimoišao sa mnom i Mufom. Dobro su naviknuti na pucnjavu i granate, nestašicu vode i svega, ali na duga pješačenja baš i nisu. Posebno je to osjetno u dugoj koloni. Koja je uvijek umorna koliko i oni najneotporniji. To je objasnilo stalno raspitivanje, a kada god bi nekoga sreli, koliko imaju još do Čaklji. Slučajno, ili kao spontana moralna podrška prvi im je rekao „oko dva sata“. Iznenađeni su bili, kada su nakon više od pola sata, od drugoga dobili isti odgovor. Kod trećeg su, koji im je djelovao prilično uvjereno, već kontali kako su prva dvojica bila poput njih, odnosno neupućena u cio teren. Uz obavezne primjese slutnji, sumnji i u one što ih vode, probijalo se i malo bijesa. Zaustavivši i četvrtu grupu, i pitavši jednoga iz nje, unaprijed su dodali „samo da ne kaže - još dva sata“. Nije im morao kazati, njegovo suosjećajno slijeganje ramenima jasno je najavilo „Paa, valahi, tamam još oko dva sata“.                       

Iz tog prvog izlaska iz grada sjećao se i silaska u Tarčin, susreta sa Zumrom Barlov i Vesnom Domuz, ali ne i kako je pitao „Imate li vi ovdje vode“. I razumijem ga, to je njemu bila samo jedna od brojnih dogodovština o vodi i sličnim neimaštinama.

                               ***

Rat je, lijepo je pamtiti i te neke anegdotalne događaje, ali prvi susreti se više ispunjuju onim drugim, tužnijim doživljajima. Ispričah mu detalje Mufovog ranjavanja, Azemove i Remzijine pogibije, ostale slične priče ostavljajući za neke naredne razgovore.

On je pričao o svome prvom ranjavanju, na način da ga je već skoro zaboravio. Više je isticao dio priče koji je išao brže od istine, stigavši do Tife, babove nam svastike, kod koje je stanovao, pa i dalje, i koji je bio glasina o tome da je zapravo poginuo.

Od svega je najvažnije da je preživio. Zato s više sjete priča o onima koji ne bijahoše takve sreće.

Poginule ne treba razdvajati, ali se pogibije razlikuju. S nekoliko zaostalih suza se još jednom prisjeća svoga saborca, našega Fočaka, sina Fehima Biča, kršnog momka kojeg sam i sam poznavao. A koji, eto, poginu na tipični „sarajevski“ način.

Desilo se na Žuči, gdje su smjene vršene samo noću, i gdje se na liniji tako moralo ostajati najmaje dvadeset i četiri sata. Dok artiljerija bije nema pješadijskih napada, rovovi i tranšeji su bili dobro utvrđeni. Ali su i padale granate težih kalibara, svako je granatiranje bilo strašno. Dešavalo se tako i da neko pogine, ili bude ranjen...

Ali, niko kao Bičo. Granata je pala na njegov rov. I nije mu se moglo prići. Tek navečer, kada je sve stalo.

Fehim i još nekoliko njih su odgrtali zemlju, tražili ga. I pronašli. Mrtvog. Nije bio ranjen, pogođen. Živ je zatrpan. I umro u strašnim mukama. Samo možemo zamisliti koliko se borio za život, a koliko je bio nemoćan. Da dođe do zraka, do života.

Možemo zamisliti. Pokušati shvatiti. Ako je i neko vrijeme mogao rukama malo micati, dugo sigurno nije. Niti je imao snage kojom bi pokrenuo ih, noge, ili makar glavu. Zadnje, o čemu je razmišljao je da gubi zrak, i svijest. I nadu da će mu neko doći pomoći.

Koliko dugo je gubio sve to, mi se ne usuđujemo nagađati. Može nam se činiti da je trajalo. A po tome što ga ovi jedva poznadoše. Tačnije, nisu mogli vjerovati onome što su vidjeli. Momak koji je imao gustu crnu kosu, preko dana je sasvim obijelio!

Htio ne htio ja se sjetih serije o Taletu. Ono što sam nekad mislio da je samo filmska izmišljotina, sada znam da je i moguće, i da se, eto, i dogodilo.

Gluhača, izlaz prema Jabuci