Čudila se, aman ja,
čudila se, zeman ja,
čudila se u has-bašči
trava:
za kog pođe Zil-hanuma
mlada!
Pod pećine, aman ja,
pod pećine, zeman ja,
pod pećine, pod
najviše stijene.
23.
septembar 1994.
Ne htje bega, aman ja,
Ne htje bega, aman ja,
ne htje bega, zeman ja,
ne htje bega, ne
begeniše ga,
a ni age, jer joj nisu
drage.
Ona pođe, aman ja,
ona pođe, zeman ja,
ona pođe za esnafa
mlada.
Izlazak Fočanskog bataljona, a naš ostanak,
definitvno znači kako se bliži kraj leškarenjima, zabavi i razbibrizi, odnosno
kako se rat ponovo vraća među nas. Meni i signal da odmah dobijem barem tog još
jednog čovjeka.
Iskoristiću poziv Šefedina Peza da se pridružim
njemu i Sulju Ramiću u izviđanju Puzima. Izlazili su oni i jučer, ali zbog
magle dosta toga nisu vidjeli, a tada se je mene i dosjetio.
Suljo je odranije čuven kao neko ko Treskavicu
zna kao svoj džep, bio je glavni vodič i pri nekim ranijim izviđanjima. Po tome
nam je čuven, a poznat i po svojoj tragediji.
Početkom rata mu je sin poginuo, uspio je
razmijeniti tijelo. Kažu da mu je sin isječen na komadiće. Od tada živi za
osvetom, jedva je čekao da se ponovo dođe na ova područja. Iz nekih je razloga
ostao ljut na Komandu svoje, Trnovske brigade, a borbe vođene na Proskoku su ga
navele da se priključi nama.
Ljudi kao Suljo su dakako dobrodošli, imali smo
dosta puta priliku uvjeriti se kako je za slične akcije vodič bitniji nego i
sam komandant. A Suljova volja, snaga, neumornost, odanost dokazana je i sada,
rado je pristao biti od koristi Šefedinu.
Šefedin je odnedavno postavljen za obavještajca u
bataljonu. Dužnost koju ne misli obavljati samo zbog naziva, nego se potruditi
i odgovoriti joj. Suljo poznaje prirodu, ja kartu, idealna opcija da na jednom
mjestu nauči i jedno i drugo.
- Je li to Hašim se nije vratio? – pitam Šefedina
dok krećemo ka Puzimu.
- Jok. Neće ni doći dok tih par ispita ne riješi.
Tako mu je rečeno, a na dozvolu se nije htjelo pisati duže. Stavio je Eko, tamo
gdje se piše svrha, razlog, da je zbog studiranja. Valjda ga neće niko
zajebavati.
- Ma ne znam, ne bi trebo. Bitno je da ima kod koga
biti.
- Ima. Jesi li ti imo kod koga? Što i ti nisi
tražio?
- Nisam, vjeruj mi, nešto ni razmišljo. Možda i
bih, ali kako ovo Alija ispromijenja u obrazovanju, uvede učiteljsku kao
srednju, sve mi i nema nekog smisla. Sačekat ću kraj rata, pa zaganjati
nastavnički.
- Matematiku?
- Ma jok. Neka to Fehim ganja, njemu više basta. Ja
sam srednju matematičku bio upiso jer nije bilo neke adekvatnije, a mene je
uvijek više privlačio jezik i književnost. A osim toga, vidiš da meni Zuhdija
ne da nigdje sem gdje me on spremi.
- Ima instrukcija iz Komande Korpusa da se svima
koji... doduše, tamo stoji koji nisu neophodni jedinici. A što je tebi trebo
Hašim?
- Niko nije neophodan jedinici toliko da se bez
njeg ne može! A baš radi toga mi je Hašim i trebo. Znaš, nekad smo imali vrlo
jaku postavu računača. Međutim, sve se to negdje razišlo. Ostao sam samo ja. Ja
ne razmišljam da gdje idem, ali rat je, mogu ja sutra poginuti. I eto, želim
nekoga obučiti da računa, da može samostalno voditi vatru. Eno onog Salje, nije
ni on blesav, ali neće takve odgovornosti. Ferid Beširević bi možda i htio, ali
nisam siguran. Obojicu sam pokušavao malo usmjeriti, boje se. Džaba im pričati
da to nije neko premudro, presveto slovo, da oni to mogu. Pominjati im Oksa i
Admina rahmetli... Helem, kad sam bio kod Zuhdije, kad mi je dao spisak bataljona,
i reko da samo podvučem ime koje želim, sem komandira naravno, vjeruj da sam
bio iznenađen ne-mogušnošću kakvog izbora. Matematičara, da ne kažem pametnih,
ni od korova. Vjeruj mi, ja sam jedino spreman za Hašima tvrditi da od njega
mogu napraviti računača.
- Ne znam, kako hoćeš. Ali, ako mene slušaš, nije
ti ni on za toga!
- Kako to misliš?
- Fino. Znaš ga brate i ti, on je nekakav previše
tih. I, da ne kažem prepadnut, nekakav... spor. Ko što ti za te neke reče, pa vjeruj, i gore! Nego, ako bi mene poslušo, bolje bi
ti, sto puta, bilo da uzmeš Seda!
- Seda? Čekaj, koliko se ja sjećam on je s dvicom
prolazio i u osnovnoj, ako nije koju godinu i ponavljo?
- Jest tu negdje, dvojkom-trojkom. Ali i ja sam.
Nisam ni ja bio neki đak. Više je tu što nas škola nije toliko zanimala. Ja ti
kažem da je Sedo slobodniji, vispremniji. A ti sam reče da to nije nešto
aman-zaman. E jedino je pitanje hoće li on htjeti. Ako hoćeš ja mogu s njim
popričati. Jebo li ga puškomitraljez...
- Vidiš, bio je on u tom minobacačkom odjeljenju,
vašem „vučevskom“, u Dragomilićima. I tada je jedini koji je mene slijedio,
odnosno ostao sa mnom. Ja o njemu imam jako fino mišljenje, kao i borcu i
čovjeku, ali...
- Šta ali? Misliš da neće moći naučiti. Možda. Šta
misliš da popričamo s njim, da ovu jednu smjenu bude, da proba. Pa na kraju,
ako ti budeš mislio da ne može, ili ako se njemu ne bude sviđalo...
***
Razgovor smo nastavili na Puzimu, i morali ga prekidati. Nismo sami, a ni ovdje
zbog mojih briga.
Suljo se pomjerio. Znak da je završio s upijanjem
prirode ispred, brda i brežuljaka koji se vide, uvala i potočića za koje zna
gdje su.
Prije nego
i nama predoči svoja zapažanja, treba mu vremena da odmori grčeve na
licu. Jasno nam je, opet mu je pred očima mrtvo tijelo sina.
Grčevi sjećanja, koji obavezuju. Da bude
precizan, tačan. Kako danas, tako i kada nas bude vodio.
Razumijemo i zašto ne žuri, želja mu je da
upamtimo sve što nam bude govorio. Zbog čega i neće odmah sve reći, nego
dionicu po dionicu. Dok nam objašnjava, traži da ga u oči gledamo. Da bude
siguran.
Uvjeren da nije zalud ni osmatrao ni pričao, još
se jednom vrati svojim grčevima, u duši nečujno uzdahnu, te se ponovo prebaci
osmatranju, ostavljajući nas nad kartom, i onim što smo zapisali.
- I to što kažeš, volja je čudo. Eto tebe, ko bi
reko – nasmijasmo se obojica, pošto se, nakon što jednom isponovismo od Sulja
naučenu prvu lekciju, mi vratismo priči o Sedu – a moram priznati da si me
oduševio kako si ove čuke popamtio. Bolje ih znaš nego ja. Ja što neću
pogledati u kartu ne znam koje je koji vrh. Sem ova dva-tri glavna.
- Jah, lahko mi je za tebe kad imaš kartu u malom
prstu. Ja sam sebi moro u glavu prvo prenijeti sve te čuke da bih ih onda mogo
kontati na karti. Skonto sam ja izohipse brzo, šta je koja boja, samo mi još
malo karta čunovetli, kako da kažem, nešto je u prirodi kao puno mi drukčije no
što gledam na karti, što me onda zbunjuje. Jebo ga ti, zato sam te i zvao da mi
to malo... A, jelde da nisam loš. Za početnika. Ja sam neki dan prvi put uzo
kartu u ruke.
- Ja sam ti najiskrenije reko, ako gledamo samo
znanje iz topografije, naravno da sam ja jači, ali ako tome dodamo i uporedno
snalaženje u prirodi ništa ja nisam bolji od tebe. Ako bi Sedo i upola imo
tvoje volje ja bih bio prezadovoljan.
- Znači, uzimaš Seda?
- Ako on htjedne...
***
Na Puzimu nismo bili sami. Nedaleko od nas je
bila još jedna grupa.
Njihovo izviđanje je drugog karaktera, sasvim je
podređeno akciji koja slijedi. To smo razumjeli ne mogavši ne slušati dijelom
šta i oni pričaju.
Jednako su i oni čuli naš razgovor. U početku,
kasnije se vidjelo kako više slušaju naš nego vode svoj. Razlog je bio Suljo
koji je tako tečno opisivao Treskavicu, i ono što se ne vidi, i ono što na
karti nema.
Koliko smo mogli gledali smo svoj posao. Šefedin
i ja i nismo htjeli odavati inferiornost spram činovima koji blistaju na još
blistavijim uniformama trenutačnih nam komšija, a Suljo je i tako bio potpuno
zanesen i predan svojoj priči.
Jednu od pauza, bolje rečeno vrijeme kada je
postalo jasno da se mi spremamo nazad, jedan od ovih, brko, izvjesno glavni među
njima, priđe nam.
Već tada je sem uglađene uniforme i činova, čiji
su širiti tako bili vezeni da se meni učinio samo jedan zbog čega ga najprije
oslovih s poručniče, poslije predstavljanja i izvinih, Esad Pelko Brzi pokazao
i oficirsku pristojnost.
Predstavio se, tiho naglasio da je u činu pukovnika,
pri čemu je osmijehom prikrivao zbunjenost što ga nismo prepoznali, istovremeno
izbjegavajući da se lično o nama raspituje. Brzo je prešao i preko moga izvinjenja,
kao cijeneći i naše vrijeme. Nije nas ometao, tek je mene, kako mu se činllo da
sam ja ovamo najodgovorniji, učtivo zamolio da se, ako previše ne žurimo,
zadržimo još malo, te da za to vrijeme porazgovara sa Suljom.
Niti sam ga htio odbiti, niti sam bio vlastan sa
Suljovim vremenom, koji je sam pristao.
Ukratko je Suljo ponovio najvažnije o Treskavici, gdje
zna i pretpostavlja da su četnici, kuda mogu očekivati ispomoć, a kuda i kako
bi kojima trebalo biti najlakše prići.
Bio je kratak, kraći nego dok je samo nama pričao,
jer ni njemu nije promaklo da ga je Brzi odranije prisluškivao. Bio je kratak, ali
sasvim uvjerljiv. Možda mu to nije bio cilj, ali je u potpunosti zadobijao Pelkovo
povjerenje. Koji mu se, to meni nije promaklo, divio više nego mi.
Mi smo znali ko je Suljo, Pelko tek shvata. Onda je
jasno da ga nije ni on previše zapitkivao, tražio da kaže više nego je namjerio.
Usput je Suljo još jednom ispričao i svoju
privatnu ratnu tragediju, pokazujući ogorčenje i na ono što je bilo, i što
nije, mijenjajući se iz mirnog i sasvim staloženog u bijesnog i osvetoljubivog
ali i razočaranog čovjeka. Priča je i Pelka ganula do suza, ali ne i odvratila
od prikrivenih namjera.
Iako smo i Šefan i ja imali o čemu pričati,
ponavljao je naučeno o karti, ja o prirodi, ostali smo na tome da on sa Sedom
porazgovara, sve vrijeme smo i svjesno i nesvjesno hvatali dijelove razgovora
Sulja i Brzog. Ne sve detalje, ali smo čuli skoro nemoralnu ponudu da Suljo
promijeni jedinicu! Barem za ovu akciju.
Sulja za Fočansku ne veže ništa više sem onog što
o nama zna, ali ni Druga viteška čiji je Pelko komandant nije slabijih
atributa, znanih i onima koji i nisu bili s njom u kontaktu. Zato sam njegovo
držanje potpuno razumio.
- Što se mene tiče, meni je skoro svejedno – nakon
par sekundi razmišljanja odgovorio je, glasnije nego li je pitan – ja samo hoću
da vodim onu jedinicu za koju sam siguran da ima dobre borce koji će napraviti
posao. Znam Fočake, zato sam im se i priključio. Mene vodi osveta, ona me je
dovela među Fočake, i ja imam želju da njih vodim. Ali, koliko sam razumio vi
ćete udarati gdje ih je najviše, tako da meni ne bi bilo mrsko ni s vama biti.
Ipak, znate da sam ja samo vojnik, i da ja o tome ne odlučujem. Morali biste
pitati moga komandanta...
- Ostasmo mi bez Sulja – šapnuh Šefanu.
- Ma jok. Ne znaš ti Sulja, neće iz kurtoazije da
odbije Brzog. A ko je lud da ga da!?
- Ne kažem ja da je Zuhdija lud. Ali ako on bude
odlučivo, a evo miriše da hoće, ode Suljo za tri litra konjaka. Vidjećeš –
izgovorih glasom nekog ko je sasvim siguran, iako sam prvotno sve zamislio samo
jednom svojom dosjetkom.
- Moram se nasmijati, sve je moguće. Samo, nije
Zuhdija komandant nego Galib.
- Dva litra!
Puzim
