Podigoh se junak
putovati
do lijepa
šeher-Sarajeva.
Ukraj puta ja se
namjerio
na gustinu orahova
hlada.
Pod orahom izvor voda
teče;
na izvoru pod vijencem
djevojka,
do djevojke nevjestica
mlada,
te pomislih misli
svakojake. 29.
septembar 1994.
Il ću ljubit mladu
nevjesticu,
il ću ljubit lijepu
djevojku?
Ljuto kune kićena
djevojka:
„Sarajevo, i Petrovo polje,
„Sarajevo, i Petrovo polje,
dabogda vas kuga
pomorila,
kad u vama zli su
običaji;
da se ljube nevjestice
mlade,
al ne ljube pod
vjencem djevojke!“
Sead Pezo je tu. Došao je po naređenju
Zuhdijinom, s ličnom namjerom da negoduje.
Postavlja pitanje zašto sam njega tražio kada on
nije za toga, kada ima toliko drugih koji bi rado došli, kada ovo nije njegova
želja.
Još više je negodovao saznavši da namjeravam
praviti od njega računača. Mladalački osmijeh kao da je govorio - samo se ti
trudi, vratićeš ti mene brže nego si me doveo.
Nisam ni ja preoptimističan. Ali prije nego
krenemo s testiranjima njegove i moje volje, naših upornosti, odlučnosti, i
mnogih drugih osobina koje trenutno čine nepomirljivima njegovu neskrivenu
želju da bude vraćen puškomitraljezu, i moje inatne da uspijem s njim, obojica
se zadovoljavamo kompromisom. Učim ga nišanjenju. Brzom nišanjenju.
***
Tek je Sedo bio dva dana sa mnom, a s jednom od
sarajevskih jedinica izašao je i Hašim. O zamjeni njih dvojice smo Sedo i ja
samo popričali. Pri tome nijedan nismo priznali konačni „poraz“.
Dok ovo ne prođe neka je kako je.
Dvije stvari su mi se kod njega jako dopale,
jednake simpatije imamo prema šesetkama, koje on ispoljava dostizanjem
zadivljujuće brzine nišanjenja.
Što je usput rezultiralo i time čime ja nisam bio
zadovoljan. Dalje nije htio, računanje ga zanima još manje nego li je Salju i
Ferida. Ostaje nada da će se to vremenom promijeniti, kada budemo gađali, kad
budem direktno računao. Možda sam bude postavljao pitanja. Do tada ću,
povremeno da ga gnjavim pričom, predstavom o tome - kako minobacač pogađa cilj
koji ne vidi!?
***
Sve je, ipak, u sjeni iščekivanja. Koje je, neko
u šali reče, i četnicima dosadilo.
Da li su nekako došli do informacija ili su
uočili dovlačenje naših novih snaga, ili jednostavno idu po svome planu, tek
krenuli su sa žestokim granatiranjima. Na naše linije, dok pješadijski napadaju
jedinice 4. Korpusa. To su napadali i prošloga puta, tu je to izvodljivije.
Zapravo se tu oni i brane, ovaj dio Treskavice im se čini sigurnijim. Teren je
takav, pokrili su dominantne kote kontrolišući tako realne mogućnosti naših
eventualnih napada. Samo nam granatiranjima to žele potvrditi.
A onda, naiđe par kišnih i maglovitih dana.
Četnici se ponovo ušutješe, i sve se učini kakvim je sve vrijeme bilo.
Neće biti. Nova je promjena - sastanak koji je
održan u kolibi komandanta divizije Zaima Imamovića. Njemu su prisustvovali, uz
neke starješine iz Korpusa, i svi komandanti brigada.
Nema više odgađanja, određeno je tačno vrijeme
početka akcije...
***
Poziv Zuhdijin sam očekivao. Nije on
nepromišljeno onako mi dao da uzmem Seada Peza.
Polovinu sam znao šta mi ima reći. Dugo odgađana
akcija kreće, i ne može proći bez mene. Događaji koji prethodiše stvaraše neke
zbrke u mojim mislima, o kojima ću sada još dodatno razmišljati.
Prvo je stigla ta da cijela brigada ide. Druga,
da jedino bacačlije ostaju.
Prvu vijest poprati zanimljiva, ne i nemoguća
priča. Kako se dočulo da druge brigade šalju samo dijelove, i to uglavnom
najelitnije, to se nametnulo pitanje zašto baš mi idemo svi. Tačnije, skoro
svi.
Kažu, na taj sastanak kada se sve dogovaralo,
Galib je stigao mahmuran. Toliko da je tokom sastanka i dremnuo. I to upravo u
trenutcima kada je komandant Korpusa Vahid Karavelić od svih tražio da daju
okviran broj boraca koliko mogu dati za akciju.
Mahmuran, napola pri snu, Galib i nije najbolje
razumio pitanje. Umjesto da sabere diverzante i jurišne vodove bataljona on je
odnio da se traži ukupno brojno stanje brigade. Tako je i rekao tu cifru, tih
četiri stotine.
Ako išta sada nije važno to je da li je ovo prava
istina, ili se zaista tražilo da mi damo toliko ljudi. Helem, nema više
mogućnosti da bi se neko bunio, da bi se nešto ispravljalo, uz svu pješadiju
ima da ide i sva logistika, Komanda, te dakako i sve prištapske jedinice. Uz,
ako ikad ispravno pitanje - zašto su jedino artiljerci pošteđeni?
Ima Galib objašnjenje i za to. Ko zna kako će sve
to teći, moguće je da artiljerci budu korisniji s minobacačima nego s puškama.
Ali ima i ono drugo, kako će se koji osjećati dok bude ispraćao inžinjerce,
veziste, protivoklopnjake, protivavionce, sanitetlije, kuhare i pekare...
Ja se, među tim ne bih mogao zamisliti. Tako da
sam Zuhdijinim pozivom, ma koliko da sam ga očekivao, i obradovan.
Možda je ta druga polovina priče ono što ne
volim, ali šta je tu je. Sad mi još i vrlo sretna okolnost dođe to što sam uzeo
Seada Peza.
Naš bataljon nosi šesetku, onu jurišnu, za što je
i sasvim dovoljno dva čovjeka. Pod uslovom da se mine raspodijele. Obećanje
koje sam dobio od Zuhdije, tako da je meni ostalo samo odrediti ko će ići sa
mnom.
***
Na Gluhači me sačekalo nešto što sam mislio da je
prošlost. Negodovanja ostalih zbog moga pristanka, ma koliko ja nastojao
objasniti da se samo radi o naređenju.
Lutvo je prednjačio, objašnjavajući kako bi isto
naređenje stiglo i njima da oni na vrijeme nisu zauzeli jasan stav po tom
pitanju, odnosno odbili bilo kakvu vezu sa šesetkama. Branio sam se da u tome i
jeste razlika, oni su brigadna, prištapska jedinica, mi još uvijek u sastavu
svoga bataljona. Kao takvi i dužni smo pratiti bataljon. Dok nisam previše
mario na napade da se ovim zapravo izdižem iznad ostalih, ubirem neke poene.
Ovaj dio priče je poslužio da osjetim
raspoloženja ostalih bataljonaca.
Ako sam znao za Latovo, više sam očekivao od
Salje. Računao sam da bi bilo sigurnije da bar trojica pođemo, zbog nošenja
mina. Znam kako će i pješadija reagovati kada im Zuhdija htjedne narediti.
Salja je, od kako se stalo ozbiljnije pominjati
akcija, dobio grčeve i bolove u stomaku. Sve mi je to ličilo na Bešovićev
manevar, pa ako njega niko ne provjerāva, ne bih ni ja trebao Salju.
A Lato se nije ni morao pravdati. Da je naređeno
da idemo svi znam da bi i on bez pogovora krenuo. Ovako, njegovih sto i nešto
kilograma i nije za dobrovoljno dugo pješačenje s teretom.
Znao je i on da tako razmišljam te se dosjetio
kako da sve učini i malo humorističnim. Često ponavljano izjašnjavanje Alije
Šljiva kako jedva čeka dan kada će doći u priliku da počne svetiti svoje
izgubljene bila su idealna prilika. Za provjeriti to, i za našaliti se. On se
nije ovih dana žalio na bolove i grčeve, ali jeste ćuteći stalno umotavao jednu
nogu.
Kako nije bio tu kod ovog prvog dijela razgovora,
to smo i riješili da idemo samo Pezo i ja, ali i udružili se kako bi šala
ispala bolja i potrajala duže.
***
Do samog polaska. Nije bilo pominjanja toga da li
sam ili nisam trebao prihvatiti, da li će poslije nekad i ove ponovo da čekaju
rasprave oko toga moraju li ili ne uz šesetke, zašto sam poštedio Lata,
povjerovao Salji ne i njemu, sve je usmjereno na to da Aljo shvati kako je
takva naredba, samim tim i prilika koju je čekao.
Na momente mi je bilo i žao njega, prije svega
zbog držanja kojim nas je iznenađivao. Ne mogoh a ne prijestiti se Dragomilića,
Salka Bajrovića, ipak uvjeren kako ovaj put šala neće biti ništa drugo.
Vidjelo se da i on, kao Salko onda, zapravo čeka
momenat kada će neko reći da je sve samo šala. Ali i postaja očitije da bi, ako
se to ne desi, krenuo. Ne bi porekao ono što je govorio.
Ranac je spremio. I svu noć nije oka sklopio.
grupa najmlađih (Sead
Pezo, krajnji s desna)
