Vezak vezla
Omer-begovica,
konce suče Jusuf momče
mlado.
„Oj, Boga ti,
Omer-begovice,
begovice, moja
dainice,
što te pitam pravo da
mi kažeš:
Kad ti legneš s begom
u dušeke,
s begom tvojim a
daidžom mojim;
Tresul ti se dojke na
prsima,
puca li ti jelek na
plećima,
driješel ti se gaće
sandalije,
kuca li ti satić pod
učkurom,
crven satić u mrkoj
kutijici?“
3/4. oktobar 1994.
„Oj Jusufe, milo moje
momče,
kad me pitaš pravo da
ti kažem:
Kad ja legnem s begom
u dušeke,
s begom mojim a
daidžom tvojim;
Tresu mi se dojke na
prsima,
i puca mi jelek na
plećima,
i driješe se gaće
sandalije!
Al ne kuca satić pod
učkurom;
Već Jusufe, milo moje
momče,
amo tvoga zlaćana
ključića,
ne bil kako satić
kurisao!“
Kako noć odmicaše, i bi izvjesno kako ćemo ovdje
jutro dočekati, nekako sam ja postajao uvjeren da je ova noć taj naš odmor.
Poslije čega će „kompromis“ biti jednostavan, jasan. Odnosno, neće biti prvi
put da će nam odmora manje trebati nego što mislimo!?
Otud me iznenadi naša istrajnost. Vojska je
svoje, uglavnom rekla.
Uglavnom, jer se jedan momak izdvaja. Edhem Bašić
je iz Višegrada, Goražda ili Rogatice, tamo je negdje teško ranjen, ovamo
prebačen na liječenje. Oporavio se, nije mogao tamo, priključio se nama. Naoči
je djelovao tih, na momente i da je ranjavanje ostavilo traga i na njegovu
psihu. Moglo bi se reći kako je i ovo jedan od tih momenata.
Imao je izgled borca, pa je prilično uvjerljivo
zvučalo njegovo da će sam nazad, ako drugi niko ne htjedne. Neozbiljno su
zvučale neke riječi koje je upotrijebljavao, da ga je stid što smo se vratili,
da nikad nije ispao „pička“ kao sad, dok je razumnim bilo to da smo krenuli da
uzimamo Treskavicu, ne da bježimo s nje.
Ostaje usamljen, pa ćemo čekati neku drugu
priliku da saznamo kakvo se zaista srce krije ispod mladog, pod sunnetom
neobrijanog lica, uniforme i jurišnog prsluka diverzanta, te zolje uz
puškomitraljez.
Nije prvi put da se u sličnim situacijama i ja
lomim u sebi. Obično bi iz mene progovorila intuicija, ovaj put je sve rekla,
odnosno otćutala - moja nemoć.
Možda bih pokušao, ako bi on krenuo, krenuti za
njim, ali tek pošto se ovo grguljenje u mome stomaku, niže skroz u nogama,
ikoliko smiri. Sada jedino mogu sebi dati još jedno obećanje, od sada ću i
štedjeti vodu, ali i nikada više pretjerivati.
Iako, sada moje stanje kao da mi govori da će na
kraju, ipak naša biti zadnja. Da nam je odmah se vratiti nazad ja bih se dakako
osjećao bolje...
***
Sjedimo ispod Đevigrada, povremeno ponovimo
protivljenje ideji o nazad, ali ni dalje ne idemo ka logoru. Usput prikupljamo
one nedostajuće informacije.
Naši diverzanti nisu sasvim lahko zauzeli Voliju
jamu. Uspješno su izvršili opkoljavanje, vojnički četnike upozorili da su
opkoljeni i pozvali na predaju. Do toga nije došlo pa su radile puške, i zolje.
Broj ubijenih četnika jeste desetak, zarobljen je jedan, dok ih se nekoliko
vjerovatno izvuklo. Potom su poboli zastavu, te produžili na kosu ispred.
Odakle su se morali povući, a kada su četnici, upravo iz pravca Konika došli i
ponovo izašli na Voliju jamu.
Briljantna akcija, pobjeda naših diverzanata,
dodatna je potvrda zasluženosti boljeg tretmana naše brigade. Što su se morali
povući, govori o nedovoljno dobroj koordinaciji unutar cijele operacije.
Slavna je na svome krilu odradila što je trebala,
skoro bez borbe, kao i Viteška. I to su vrhovi koje još uvijek držimo. Sad još
više boli onako proveden dan ispod Zubova. Vojska koju smo vidjeli nisu bili
četnici, a boli zbog žeđi koju trpismo.
Zato, hrabri pokazanim ponašanjem. Koliko je
tužno što oni nas nisu uočili, ne treba razmišljati o tome. To se ne može
tvrditi kao neopreznost, pitanje je da li bismo im neprimjetno mogli prići. Ni
tužno, samo može biti sreća da smo ni njih vidjeli, ne oni nas!
Skupa s ovim, uglavnom pozitivnim vijestima, stiže
i potvrda, nove informacije vezane za onu tužnu. Istina je da se nismo svi
vratili, Mustafa Hodžić i Halim Kovač su nestali. Što jeste od početka zvučalo
čudno, s obzirom da nisu bili u onome sukobu s četnicima, a nakon toga nismo ni
bili u pucnjavi.
Dok se provjeravala vijest, ispitivalo se kada ih
je ko zadnji put vidio. Tako, stiže pojašnjenje kada i kako su nestali.
Iznad jezera, kada je mrak padao, kad smo se
okupili za krenuti, bili su u stroju. Neki su tada vidjeli njihova
došaptavanja, te neka ranije koja su govorila o vezi s činjenicom da obojica
ovdje imaju sinove. Hoće se sada istaći želja da budu razdvojeni, nad
mogućnošću razmišljanja kako će se uvijek lakše izvući dvojica nego četiri
stotine.
Nadati se da ćemo istinu nekada saznati. I
naravno, da će biti pozitivna. Sada, podsjećanja na njih, briga za njihovu
moguću sudbinu, znači i jedan od načina da manje mislimo o naredbi. Koja se ne
mijenja.
***
Ono što sam mislio da slijedi je naše lomljenje,
odnosno ipak povratak. Dio mene je znao da je to ispravno, dio se radovao što
se to još sve oteže.
Bašić je dobio nove ideje za lične pozive, ne
znam otkud mu ali u jednom trenutku priđe meni i Sedu.
- Hoćete li vas dvojica sa mnom? – ne znam je li
ima neke išarete ali kao da je znao koga jedino može ovo upitati, i uvjerljivo
dodati – ako nećete, ja odoh sam!
- Samo polahko. Svi ćemo mi ići. Neka nas još koji
minut, nećemo nigdje zakasniti – ne znam ni otkud meni ovakav odgovor, sem da
sam to sve više osjećao.
Dok je Bašić, pobjednički ili poraženo, ipak išao
u pravcu Đevigrada, ne okrećući se, ne želeći gledati sumnjičavost kojom ga ispraćamo,
Sedo i ja dovršavamo razgovor, na koji nas je on ponukao.
- Misliš li da će zaista otići gore – Sedo me je
ovo pitao, čisto da potvrdi kako identično razmišljamo – vjeruješ li i ti da su
njegova ranjavanja ostavila takve posljedice?
- Ja njega ne znam, ali znam nas. Znam i ono
najbitnije, izašli smo na Treskavicu. I nije nam s nje silaziti. Barem, dok nas
četnici ne najure.
- Što, onda, ne idemo naviše?
- Jer gore već ima naših. Da ih sad četnici
napadnu, jurnuli bismo im u pomoć...
- Zato i jesmo dan ovdje proveli, i sve ovo
izdurali – Sedo dopunjuje.
- Nije bez nas moglo početi...
- Neće bez nas ni završiti.
Đokin toranj, najviši
vrh Treskavice
