Sedam dana i tri noći,
ne zaspaše crne oči,
gledajući kad ćeš
doći.
Jal se javi, jal ne
javi,
dokle oko ne iščavi;
Preko polja, niz
puteve,
nema zvijezde da
zamine.
Neko vrijeme sam bio uvjeren kako je ovim naše
izvlačenje gotovo. Tako sam se i ponašao. Kao i većina.
Hodali smo mirno, slobodno i veselo šaputali,
nije nam bilo na hatru da se na bilo koji način orijentišemo u smislu u kojem
pravcu smo trenutno vođeni.
Buđenje jutra nas tako zateče iznad nekog jezera.
Iznad kojeg očito nismo imali namjeru proći. Vidjelo se to po reakcijama
čelnih, koje dakako pratismo i mi ostali.
Desno od nas je bilo to neko šiblje, klekovina.
Visine dovoljne da se zavlačimo, skrijemo, i nikud ne micamo.
Sve je moralo i potrajati, kao da nas je bilo
više nego nje. A dan je svitao.
Kao i nekoliko sati ranije, opet nas većina još
ne zna šta se desilo. Zašto smo skrenuli s puta, zašto smo tu gdje smo. Kao i
dokle ćemo ostati.
Sve odgovore ne daje ni to što na stijenama s
druge strane jezera vidimo vojsku. Motorole su praznih baterija, informacija
nemamo da li su naši. Po onim ranijim bi trebalo da su, ali ne i ovamo
okrenuti. Daleko su, i oni se rijetko i oprezno pojavljuju, tačnije velika je
sreća da smo mi njih prvi ugledali. Bilo je to dok se jutro tek budilo pa su
bili slobodniji.
Sada su na položaju, kontrolišu jezero. U svakom
slučaju, s one strane s koje to naša vojska ne bi trebala.
S takvim pojašnjenjem je do svih došla naredba da
svo kretanje ograničimo na prostor između kleka. Dovoljno bi tragično bilo da
samo jedan budemo primijećeni...
Sad je jedno jasno, tu smo do akšama. Ako je
tačno da nemamo izbora dan i neće biti dug. Mada dosta toga ovisi o tome gdje
se ko zadesio, koliko je imao sreće.
Ja sam među onima koji su je malo imali. S moje
lijeve strane je Sedo, desno je Omer Beširević. To su i jedini koje vidim, s kojima
mogu komunicirati. I od kojih doznajem da je tu i Omerov brat Ferid, potom Abid
Hajdarević i Fadil Barlov... Gdje su Šefedin, Osa i njegovi, Sajo, Zuhdija i
vodiči, to nećemo ni pokušavati doznati.
Kretanje mi je svedeno na ovo zemlje što je ispod
mene. Neko vrijeme sam okrenut prema Sedu, potom nešto kraće prema Omeru. Pri
tome pazim da glavu ne dižem više od nekoliko centimetara, koliko su visoke
kleke koje mene štite.
Sead je u istoj, Omer u puno boljoj poziciji. On
može i ležati i sjediti. Ali bez prostora na kojem bismo se mogli bar na neko
vrijeme zamijeniti. Ako bi on slučajno htio.
Nije nužno biti mnogo pametan pa shvatiti da bi
najbolje bilo prespavati dan. Ali bez obzira što smo svi nenaspavani ima nešto
što nas sprječava. Opet je žeđ problem koji će nas mučiti.
Mislim da bi mnogo manje, da ispod nas ne huči
jezero. Koje će hučati sve glasnije kako vrijeme bude prolazilo a žeđ bivala
jača.
Barem nema potrebe da se molimo za podnošljiviji
dan, nije prevruće. Kiša da padne bilo bi baš iz vedra neba.
***
Ko zna koliko je vremena prošlo kada su se ovi do
nas malo pomjerili omogućivši i nama nešto slobode. Sada sam mogao puzati više
od metra, od Seda do Omera. Usput sam imao mjesto s kojeg sam dosta dobro vidio
dio grebena na kojem bi trebalo da su četnici.
Dugo sam vrijeme trošio ne bih li i ja vidio
makar jednoga, ali uzalud. Ostaje mi da vjerujem Sedu, Omeru i svima drugima,
koji će reći da su gledali i kako osmatraju, čak i kreću se.
A mjesto najudobnije za ležanje, i dalje mi pruža
savršen pogled ka jezeru. To je ono što rađe ne bih gledao.
Sem što često pužem, okrećem se, pogledujem ka
jezeru, to svako malo gledam i na sat. Uglavnom uvijek razočaran koliko je malo
proteklo vremena od prethodnog gledanja.
Sa Sedom izmišljam načine da ne mislimo na
vrijeme. Iz američkih obroka uzimamo ono neobično jelo koje svi zvasmo mišjim
otrovima, nalik nekim sitnim slatkim kokicama, i jedosmo ga zrnce po zrnce. I
to sporo, uzimajući iz kesice naredno zrno tek kada bismo kao osjetili da je se
prethodno stopilo u stomaku. Koje kalorije, vitamine sadrži i onako nismo
znali, ni prije nam nije služilo kao neka stvarna zamjena za jelo, sad konačno
ima pravu svrhu. Toliko su sitna zrnca da smo zanimanjem s njima utalili skoro
sat vremena.
***
Kad je dana pola prošlo vjera da ćemo izdržati
posta ponovo jaka. Vrati se i osjećaj da bih mogao i zaspati.
Kako samo odmorih glavu, oči i mozak, šteta samo
što ono što snih bijaše samo san. Bio sam
na nekoj livadi, kojom je tekao divan, bistar, bučan potok. Još gore od
spoznaje da to bi san je saznanje da spavah svega osam minuta.
Sedo je malo lakše podnosio žeđ, ali bi se moglo
reći da sam ja dovoljno negativno uticao na njega da praktički nije bilo neke
razlike. I on bi pokušavao, i uspijevao zaspati. Naravno, snovi su nam bili
slični. Potoci, jezera, rijeke, česme, čaše, flaše, močvare, burad...
Omer je moje vrpoljenje malo čudno gledao. Čudno
sam i ja uzvraćao. Kao da mi se čini da on samo drukčije ispoljava muku zvanu
žeđ, pa je moje slijeganje ramenima značilo da je tuga baš to što jedan drugome
ne možemo pomoći.
Ne znam kako je on mene razumijevao, možda skroz
pogrešno, ali konačno ja njega jednom jasno shvatih. Išaretio je da mu priđem.
Glavom mi se toliko unio da sam se trznuo. Tako
ga prvi put ne razumih. Ali drugi put jesam, pomenuo je gutljaj vode. Shvatam i
ostatak.
On ima u čuturici, uvijek ima, uvijek štedi,
uvijek pije na kapi. A da svakome daje kako kome nestaje, brzo bi završio kao i
mi svi.
Ja sam mu drag, kao čovjek, kao prika, ali i zato
što zna da nisam ni imao čuturicu. Flašu on nije pomenuo, nisam ni ja. Ali
jesam čuo kako je naglasio da čuturicu preuzmem jaknom, da je ni slučajno niko
ne smije vidjeti, da jedino još Sedu smijem dati gutljaj, znao je da mi to
jednako znači kao i meni samome, te da pokažemo obraz ako ćemo se nadati
kasnije još jednom gutljaju.
Milion misli bruji glavom dok izvodimo ovu pomalo
nepotrebnu scenu. Pitam se zašto je čekao do sada, kad je već par sati mogao
vidjeti koliko me žeđ mući. Pitah se i koliko je korektno što mene izdvaja
iznad drugih, što nikako nije mogao biti razlog da ga odbijem. Pitah se, a
osjećajući da je u čuturici još trećina vode, da li će do mraka, odnosno dok ne
dođemo do kakvog izvora i dalje dijeliti sa mnom, s nama.
***
Pokvasivši usne, osjetivši tu blagost, to
olakšanje, konačno misli oslobođam stega trenutaka u kojima sam, davši im da
zavire u neka sjećanja. Krećem od početka rata, Dubrovnica. Kada je cijela
porodica našla sličan zaklon, istina komotniji, ali... to su prisjećanja od
kojih se bježi, ne i priziva ih.
Misli prebacujem na prethodni dan, i posebno noć,
postavljam sebi pitanje šta je bilo najgore, najteže za izdržati. Iskren prema
sebi priznajem kako smo jučer više ubijali vrijeme nego gasili žeđ, a da je
noćas bilo znatno gore, s tim da hoću uvažavati kako je onaj ostatak noći
umnogo kraći od cijelog ovog dana. Koji ne bi bio ovako dug, da nije ove, ovakve
žeđi. I jezera ispod, što izaziva, koliko da mi se katkad činilo da čujem kako
huči. Žeđ sam s onih nekoliko kapi primirio, uz iščekivanje kada će mi se ponovo
učiniti da jezero huči...
Kao nikad, sa sjetom se prisjetih i Proskoka.
Tada sam na desetine boraca ja ovako obradovao, vjerujem da se i Omer osjeća
sada slično. Ja sam tada skoro slučajno imao tu vodu, on ju je sada štedio od
sebe samoga. I to je razlika. I to je obećanje koje sebi dajem, nešto slično
više nikada neću dozvoliti da mi se dogodi.
Prisjetih se i Fehima, njegove priče, njegovog
najdužeg dana. On je tada čekao smrt, ja sada samo vodu. Stresoh se pri pokušaju
da zaključim kako sam saznao kako je njemu bilo. Nikada ja to neću znati, ma koliko
da je meni sada teško...
***
Žeđ nije ugašena, samo je duša napojena. Vrijeme
se i dalje vuče, još često pogledavam na sat, stalno se uspijevam natjerati na
minut-dva sna, snovi isti, kratki i kao jedina želja, samo sada lakše idem od
jednog do drugog razmišljanja.
Čini mi se da bi mi glava pukla, da bih
zavrištao, možda se i sjurio jezeru bez obzira na posljedice koje bi time
proizveo, da Omera nije bilo. Tih nekoliko kapi nije ugasilo žeđ, ali jeste
omogućilo da izdržim.
Prve sjene akšama su bile znak da smo i ovo izdeverali.
Žeđ je manja, sad više pratimo kako se spajaju stijene s druge strane jezera.
Znamo da se na isti način i mi spajamo s klekovinom.
Ustajanje, po vijesti da se nekako prebrojimo,
prilika je i za još jedno druženje s Omerovom čuturicom. I sada sam samo
pokvasio usne i grlo, ali je ovog puta osjećaj drukčiji. Maloprije je to bilo
samo mogućnost da preživim, izdržim, sada sam se, čini mi se, i napio vode.
Pun snage i raspoloženja se, slijedeći ostale
sasvim izvlačim ispod klekovine i spuštam u uvalu ispod. Cio dan sam čekao ovaj
trenutak kako bih, prije nego se bilo kamo maknemo odavde, otrčao do jezera,
sada mi uopšte nije teško što tako neće biti.
Valjda je svako od nas trebao voditi računa o
sebi najbližima, i po tome bi trebalo biti da smo svi. Inače ne bi bilo moguće
prebrojati nas. Kao što izgleda nemoguće da nas je ovoliko uspjelo stati u ovo
malo polje kleke, i da cijeli dan četnici ni jednoga od nas nisu primijetili.
Stari ljudi kažu da se polazeći odnekle ne treba
okretati, pa prije nego krenusmo još jednom pružih pogled po kleki iznad. Brzo
mi vjerovatnijim posta da nismo otkriveni, koliko mi se nevjerovatnim činjaše
da smo se na tako malom prostoru uspjeli svi zbiti. Razmišljam o punim
tribinama na fudbalskim utakmicama, opet mi se čini da nikad nigdje nije bilo
više ljudi na manjem prostoru.
Možda mi se cio dan činilo da mi je bilo
najtješnje, najgore, sada vidim da nam je svima bilo slično. Nekima i gore,
koji nisu imali svoga Omera.
pojasevi
kleke
