Hoj nevene, moj
nevene,
blago onom ko te bere,
i ja bih te, dušo,
brala,
no te sada nemam kada.
Oj bekrijo, bog te ubio,
što nijesi uranio,
dok su cure pitomije,
a zemljice jeftinije.
Đe mi voda, tu mi
zgoda,
tu mi rasla ševar
trava;
Đe mi rasla ševar
trava,
tu mi cura čevre
prala.
Prikrade se hajduk momče,
te ukrade curi čevre.
Cura plače i leleče:
„Lele mene, čevre moje;
„Lele mene, čevre moje;
Nije mene čevre žao,
no je mene urnek žao,
po krajeva šikosano,
po srijedi
elmaz-urnek!“
Dok smo se peli naviše, ne okrećući se, niti
prepoznavajući vrhove ispred, tek počeh razmišljati o tome šta je sljedeće što
nas čeka. Ako su Tito i ostali jutros omašili put da li se isto može još jednom
ponoviti?
Ne bih ja toliko bio siguran u njih da, čim se
dokopasmo vrha, mjesta gdje smo oborili naniže, samo malo pošto idosmo drugim
mogućim putem ne prepoznah usjek u koji ulazismo. Usta Đevigrada.
Olakšanje zvano činjenica da stižemo, da se naše
izvlačenje bliži kraju, tako se stapa s onim drugim, saznanjem za koliko smo
jutros omašili. Priznajem da su nas izvukli, da su mrak i vrlo kamenit dio
krivi što od dva, skoro uporedna puta, odosmo krivim.
Jeste nas to koštalo najdužeg dana u mome životu,
ako je još dugih bilo trenutno mi osjećaji govore da su nadmašeni, ali smo ipak
stigli. Bez dodira s četnicima, bez poginulih i ranjenih, izgubljenih. Dovoljno
da im se greška halali.
Posebno zbog toga što nas na izlazu iz usjeka
čeka izvor. Dakako, pošto već tu viđamo neke promjene.
Treskavica, ipak nije cijela izgubljena. Barem su
Đevigrad, i taj prostor ispod zauzeti.
Kako je čelo vidjelo i kako je prošao susret s
nekim drugim borcima, jesmo li znali da je Đevigrad sigurno naš ili su samo na
vrijeme prepoznali uniforme, trake, pitanje je kojim ću se baviti nekada
poslije. Sad sve misli usmjeravam na brzinu kojom se kolona kreće.
Sreća pa je izvor pojak, svi i ne toče odmah nego
iz jedne čuturice pije po nekoliko. Ja ću biti strpljiv. Na začelju sam, ali
sam siguran da ću kada na red dođem još manje žuriti.
Rekao sam Sedu da se on prvi napije. Ja sam
napunio njegovu čuturicu sa nijetom da je ispijem u cugu. Toliko sam bio žedan,
ali daha toliko nema. Poslije uzimanja daha je dopijena, pa ponovo natočena.
A onda smo sjeli, smiješili se, pričali o istini
da nema ljepšeg pića od vode, jedan drugog opominjali da ni s vodom nije
pretjerivati. Ovaj put mi na um pade ono selo iznad Neretve, kad Musu nosismo,
i tada sam bio neumjeren, od česme pa dalje jedva sam hodao.
Sad je naniže, a osim toga valjalo je sprati
Ušljiva vrela. Pri čemu moram priznati da je ôno gadno sâmo kad pismo zagazivši
čizmama, i dok se iz moje flaše pilo gutljajima, dok su kapi iz Omerove
čuturice bile sasvim normalne, prijatne.
***
Uz sve, stali smo. Nije odmor, nego je Zuhdija
stupio u kontakt s Komandom. Nastavljen je njihov razgovor.
Zuhdija je sad manje tvrd. Bilo mu je najvažnije
da izvuče vojsku, to je učinio i sada možemo dalje. Kamo nam se naređuje.
A naređuje se povratak. Ne odmah gdje smo bili,
ali uskoro. Sada se trebamo vratiti s onu stranu Đevigrada, pridružiti se
Viteškoj, Slavnoj i Devetoj, tačnije odmijeniti nekoga od njih.
I to je ono što vojsci smeta. Ne slažemo se s
tretiranjem da su se drugi borili, mi samo hodali. A ako i to prihvatimo,
umorniji smo od drugih. Umorni toliko da moramo odmoriti.
Smeta nama još toga. Sva frka oko vodiča. Još onda
smo se trebali povući, sada nas se ne bi krivilo za ono za šta krivi nismo.
Ako smo još i progutali nesporazum u onoj vjetrovitoj
noći i magli, teško varimo informaciju koja počinje kružiti, da ni iznad jezera
nisu bili četnici. Da toga nije bilo, ne bi ni naš umor bio ovako izražen.
Jedna vijest je posebno primljena. Još se provjerava,
ali ozbiljnost kojom se prenosi sluti da je istinita. Ipak se nismo svi vratili!
Dvojice nema. Mustafa Hodžić i Halim Kovač nisu s nama.
Vijest koja podsjeća na sve ranije, koja traži i naš
odmor i mnoge odgovore...
Zuhdija prenosi naša razmišljanja, ali s druge strane
znaju samo za naredbe. A mi smo novu dobili, ako odbijemo zna se i krivac.
Komandant, odnosno Zuhdija.
Zuhdija se drži da nam treba odmor, makar ga malo
smanjivao, umotavao u ono „čim se odmorimo“.
Noć se spušta, na naš umor, odgovore koje tražimo,
i naredbu koju smo dobili. I Zuhdiju, koji se našao između svega toga.
Ploča,
usamljeno drvo
