Djevojke su pod
ružicom vezle.
Redom vezle, redom
govorile.
Svaka fali svojega
meraka.
Umihana ništa ne
govori.
Samo jednu riječ
govorila:
„Moje druge, u jad ne hodile,
„Moje druge, u jad ne hodile,
ne imajte vjeru u
jarana,
u jarana vjere do
večere.
I mene je jedan
prevario. 17.
oktobar 1992.
Danas, sjutra – uzeću
te draga.
Pa mi ode za Bosnu ponosnu,
otud mi je knjigu
otpravio:
'Umihana, ti se
preudaji,
našao sam lijepu
đevojku.
Nit je ljepša, niti
bolja od tebe,
nit boljega soja od
tvojega.
Ali nije uz jarane
rasla,
ko ti što si uz mene
porasla!' “
Nekako predeverah noć. Ono malo što zaspah,
začinih čudnim snom. Nikad prije nisam sanjao da se davim mesom!
Ko zna koliko će me to još proganjati. Njima sam
halalio, trebam još sebi oprostiti. I obećati da mi se to nikad više neće
dogoditi. Neće Džema uvijek biti blizu. A pored ostalih... Ah, da, halalio sam.
Džemu ću se već nekako zahvaliti, znam da bi i on
volio da ne budem u prilici da mu se odužujem.
Noć tako predeverah, treba kako još ovaj prvi dan
poslije. Ne gine mi biti predmetom ispunjenja svake potrebe za smijehom.
Zaslužio sam. Bio sam ili previše halapljiv i
gramziv, ili zanesen sopstvenim precjenjivanjem. Gledajući zalogaj koji je
sinoć Džemo uspio izbiti iz mene, zalud uvjeravah i njih i sebe da mi se
prethodno učinio manjim, sasvim normalnim. Čak sam i jutros, dok sam to bilježio,
sve vrijeme vrtio glavom.
Eto, mada sam to uporno izbjegavao, postah i ja
nestrpljiv u iščekivanju ovih s odmora. Meni je od toga koliko će ih se i ko
sve večeras pojaviti, bitnije da ti koji dođu postanu jedinim predmetom
zanimanja svih priča. Makar nekima, prvo što mi ispričamo bude događaj od
sinoć.
Naizmjenično smo, kako je dan odmicao, sve češće
izlijetali iz kuće i osluškivali da li se čuju kakvi kamioni. Još su nam se
misli rastezale između sumnji da je prerano i nade da je krajnje vrijeme, kad
neko uleće u kuću s očekivanom viješću.
Svi izađosmo napolje i krenusmo sredini sela.
Gdje se već skupljaše ostali.
Najednom preovlada čudna tišina. Dijelom puta
koji se uočavao promaklo je samo jedno vozilo. Uzalud smo na tom mjestu dugo
držali pogled, drugi kamion se nije pomaljao. Sve je slabija nada da može
toliko kasniti za prethodnim, a još je manje vjerovatno bilo da su nam ostali
promakli ranije, odnosno da je ovo posljednji u koloni.
Kako zatinjala, tako se nada i ugasila, kad se
onaj kamion iz potoka direktno nama približavao. Sam samcat. Nikakve kolone
nema.
Ni tom se čudu ne stigosmo načuditi, a zgodi nas
drugo. S kamiona siđe jedva dvadesetak ljudi. Da ih čovjek sve jednim pogledom
obuhvati. Pet-šest diverzanata, odnosno skoro svi koji su i otišli, trojica
naših bacačlija, od kojih se ja posebno obradovah Adilu Kovačeviću, ostalo
pješadinci, ako neko od njih nije član i logistike. Među svima su i dvojica
Trošnjana, Latif Odobašić i Senad Pekas. Premalo, i uz dvojicu članova Komande
bataljona koji su izašli iz kabine.
Nije bilo potrebe da nam objašnjavaju, niti da ih
mi šta pitamo. Niko od ovih što su došli nije ni za šta kriv. Zaslužili su
makar malo topliji doček. Za koji će se, ipak, morati sami izboriti.
-
Vratiće se još
raje, samo se nikom ne žuri. Znate kako je, dođeš u ljepotu, nije se lahko
nakaniti vratiti u ovakvu pustaru. A nešto su petljali i oko kamiona. Neki su
juče bili pošli, jutros ih ne bi. Ko kad smo juče haman vazdan čekali. Onda,
sve je to nekako previše razbacano. Jedni su otišli čak u Zenicu, drugi u
Jablanicu. Koji su iz Zenice morali su poći dva dana ranije da bi na vrijeme
stigli. Neki nisu htjeli, neće dok im dozvola ne istekne. Opet, i ovi što su u
Tarčinu, neki se prave pametni. Kao, što bi oni bili ludi, kad ostali naiđu,
zajedno bi da krenu...
Nama su ovako pričali Latif i Senad, ni priče
drugih se nisu puno razlikovale. Mada smo iz ovoga trebali shvatiti kako sve
nije loše kako nam izgleda, samo smo u jedno mogli biti sasvim sigurni: tako je
- kako je.
I da je sad naša Komanda na potezu. A njen prvi
naredni korak je razumljiv. Izbora nema, odlazak druge grupe će morati biti
stopiran.
U takvom raspoloženju ćemo slušati i ostalo što
nam se ima ispričati. Možda bih ja opet rađe sve to čuo u kući diverzanata, ali
je red drukčiji.
Senad i Latif su počeli s onim što je nas najmanje
zanimalo: kako nestvarno djeluje život uz električnu energiju i televizore,
kako je lijepo piti kahvu s najdražima i pri tome ne razmišljati da li će za
par sekundi odnekuda doletjeti kakva granata...
Opet, život u izbjeglištvu nikako nije lagodan.
Čak, vremenom postaje teret. Teži od ovog po linijama. Ako im je vjerovati,
teško bi izdržali duže. Hefta, do desetak dana je sasvim dovoljno. Da se čovjek
odmori, ali i sasvim ne odvikne od svega što ga ovamo čeka. Noću se obavezno
Trošanj sanja, danom često misli pruže do nas, a sve ako čovjek ne želi da se
osjeća izdajicom. Svaki dan preko bi postao umor duši, svakome ko osjeća da
treba biti ondje gdje pripada i gdje će svetiti one koje je volio i poštovao, a
kojih danas više nema.
Posebno, sad kad su potvrđene ranije informacije
o svim našim civilima koji su bili zatočeni u Fočanskim logorima. Svi su razmijenjeni
i prebačeni u Sandžak. Neki su produžili i dalje, tačno je i da su se jedni javljali
i iz Skopja. Pomenuli su moju strinu, kojoj je u tome pomogla njena sestra koja
je već ranije tu izbjegla. Ono što je mene u ovoj priči bunilo, trenutno i
ljutilo, što tek vremenom trebam prihvatiti, jeste činjenica da je strina na to
pristala. Nisam vjerovao da će se sa svojom djecom, razdvajati od ostatka naše
familije. Opet, nemam pravo ni osuđivati je zbog toga.
Od razmišljanja o tome šta se dešavalo kad su već
stigli u Sandžak, meni je pažnju više privukao jedan događaj od ranije. Bio je
još jedan pokušaj razmjenjivanja, negdje na Goraždanskom ratištu. Na ugovaranje
te razmjene je išla snaha mi Maida. Latif i Senad nisu mogli biti precizniji u
vezi toga zašto nije došlo do te razmjene.
U pravu su, to sad i nije toliko važno. Važno je,
nažalost, što ni dalje nikakvih vijesti o Čorbima nema. Osim što je sve
izvjesnije, a tako se i priča, da oni nisu ni vidjeli logora, već da su ubijeni
još negdje u selu.
S druge strane, ni o babu i Mehmedu ništa novo.
Oni su u KPD, dolaze vijesti i o takvim razmjenama, još stoji nada da će i oni
doći na red.
Od Mufa su stigli selami. U nekoj je bolnici u
blizini Tarčina. Za koji znam samo da je nedaleko od Hadžića, te da je jedan
naš komšija iz njega bio oženjen.
Za vrijeme Latifova boravka, Mufo još nije
bio operisan. U pitanju su, valjda, tetive koje su oštećene. Još postoje
izgledi da mu se ruka spasi, ali je prethodno potrebno obaviti neke pripreme.
Koje, po svemu, u toj bolnici i neće moći biti obavljene. Uglavnom, iščekuje da
li će negdje biti prebačen, i osjeća se dobro. Koliko može biti.
Osim za Mufa, saznali su i za sve ostale.
Donijeli su i adrese, mada nije sigurno da će onaj ko sljedeći ode sve ih i
zateći na istim mjestima. Kažu, nema dana a da neko negdje ne odlazi. Pokušava
svako otići gdje misli da će mu biti još bolje. Tako, ako ko ima bilo koga kome
bi mogao otići, koristi prvu priliku. A već isti dan neko dolazi u sobu u kojoj
je taj bio. I pored toga, mnogi su još po školama, dvoranama, kino-salama...
U Latifovoj priči mi je zanimljivo bilo što je o
Tarčinu pričao kao da je u njemu godine proveo, a ne desetak dana. Neka je
manji nego ja mislim, nisam baš siguran da bih se ja uspijevao snaći. A s obzirom
da kroz njega sada vode i putevi prema Jablanici, Visokom i Zenici, pokušavah
zapamtiti što više od onoga što je o njemu Latif pričao.
Neka je i Senad skoro istom jednostavnošću pričao
i o Zenici, ja nisam siguran da bih se bilo gdje zaputio sam.
Sve što su ispričali nisam mogao odmah upamiti. Jedan
sam zaključak, ipak, izveo. Jedini su diverzanti ispali fer. I primjer. O svima
ostalima možemo tek pojedinačno pričati. Dok budemo čekali šta i kako će se dalje
dešavati.
izbjeglice
iz Foče, prihvatane su sve do Zenice
