Čarna goro, puna ti si
hlada,
srce moje još punije
jada.
Jad jadujem, nikom ne
kazujem:
Majke nemam da joj jade
kažem,
ni sestrice da joj se
potužim.
16. oktobar 1992.
Imam dragog, al je na
daleko,
dokle dođe, pola noći
prođe.
Dok probudi, pjevci
zapjevaju,
dok poljubi,
sabah-zora dođe,
sabah-zora, ode dragi
doma!
Dva upitnika, jučer stavljena u dnevnik, već
danas to više neće biti. S Grepka nisu časili. Patrola vojne policije, koju je
Major poslao, stigla je na naše postrojavanje.
Biće, i s jasnim uputstvima. Jedva da su se
zadržali duže od pola sata. Koliko je bilo potrebno da popiju kahvu i objasne
zbog čega su došli. I da još sačekaju da naš personalac Fahmin Habul otkuca
potvrdu o zaplijenjenoj kravi. Na kojoj je pisalo kako će vlasniku šteta biti
nadoknađena. Poslije rata!
Kako romantično zvuči, to „poslije rata“!
Zato sam, čim sam ovo saznao, požurio tu
romantiku podijeliti sa svojim bacačlijama. Zapravo, tamo sam došao da otkačim
onaj drugi upitnik.
Među onima koji će i zimus, kad se meso osuši,
rado se prisjećati jučerašnjeg dana, po svemu bih i ja mogao biti. Nisu
diverzanti sami dotjerali kravu. Pomagali su i neki od nas. Tako je kad se živi
u istoj kući. Sve se dijeli, i ideje. Pa i ove koje pojedinačno niko od nas ne
odobrava.
Vrijeme je takvo, u kuću se ne unosi ništa lično,
čak i uspomene postaju zajedničke. I ovo će, ma kako sad ko o tome razmišljao,
jednog dana postati uspomena. Ona ljepša. Pogotovo ako je dobro osuše, po mojoj
želji posole, po mogućnosti dodaju i malo bibera.
Osjećam da dolaze brži dani, u kojima će se
razmišljati najduže do jučer. Sve ostalo će se pohranjivati u kutak za pamćenja
i prisjećanja, iz kojeg će se ono ljepše lakše oslobađati. Zato je dobro što i
ovakvih događaja ima. I dana kakav bi već sutrašnji trebao biti.
Zbog čega neki noćas neće ni spavati. Nestrpljivo
se iščekuje povratak grupe s dopusta. Bolje rečeno, vrijeme da krene druga
grupa.
Što se toga tiče, ja sam bio među onima koji
nemaju razloga za nespavanje. Što sam već bio dogovorio sa Sutkom o našem
razdvajanju, nismo mogli ispoštovati. On je ipak zavisio o Komandi brigade, a
ja sam prednost dao Zaimu Barlovu. Sutku je bilo lakše da opravda to što nikog
od moje grupe s Vučeva, dakle ni one koji su došli na vrijeme, nije pustio u
prvoj, kao želeći da svi budemo zajedno u drugoj grupi. Nije se protivio ni
tome što se ja zadovoljavam činjenicom da će makar ostali već sutra: Džemo,
Zaim i Salko. Mi smo obojica bili zadovoljni kako smo spisak sačinili, ostalo
je da vidimo još reakcije ostalih koji nisu na njemu. Ali, ako neko treba da
zbog toga ne spava, to je Sutko.
Iako, sve je prošlo mirnije nego sam ja očekivao.
Nezadovoljnih će uvijek biti, ali i načina da se smire. Tek uviđah koliko je
dobro što smo i Sutko i ja ostali za kraj.
U pješadiji baš i nije bilo tako. Mada je Musa
Bešović također ostao za zadnju grupu, danas se najdirektnije dala vidjeti
razlika između Majora i njega. Autoritet se teško stiče, a omiljenost lahko
blijedi. Posebno, ako se autoritet glumi. Nekada je bolje pokušati shvatiti one
nezadovoljne.
Dovoljno je sumnji i slutnji i do danas bilo da
će problema biti oko novih dopusta, što je samo uvećano viješću da povratak
prve grupe kasni cijeli dan. Zbog teškoća oko organizovanja njihovog prijevoza.
Opravdanje koje je teško prihvatiti, prije vjerujući kako ta vijest samo služi
da nam se čini kako sve ide prema nekom planu. Opravdanje u koje sam ja, iako
bio jedan od rijetkih, još vjerovao!
Baš zbog toga, i ovu sam večer odlučio provesti u
društvu diverzanata. Jedino se tu nije o tome pričalo.
Zelengora, Vučevo, to su teme za mene. Šeks,
Čolo, Dževad, Avdo... to je društvo za mene.
Valjda sam dovoljno hrabar. Za početak mi dobro
služe i razgovori s njima. Ovdje, i krađa one krave izgleda sasvim opravdana.
Nije ona uzeta da bi se ovdje jela, već je put na Zelengoru i Vučevo dalek,
dug. Tamo nas čeka sve drugo. Znamo gdje je ostavljeno municije, oružja, mina,
eksploziva. Svega dovoljno da podrži nekoliko diverzantskih akcija.
Okolnosti u kojima smo se povlačili nisu nam
dozvolile da i hranu poskrijemo. A i one koje nas čekaju neće nam omogućiti da
se slobodnije krećemo proplancima, tražeći razbježane ovce ili zalutalu
divljač. Boravak tamo treba biti usmjeren samo na uspješnost planiranih
zadataka.
Za razliku od prošli put, sada sam i ja
kazao koju riječ. Uglavnom, odobravajući ideje i zamisli drugih. Ipak, jasno
otkrivajući kako i ja nađoh razlog da se radujem tome što se sutra jedni
vraćaju a drugi idu. Nadajući se kako će jednako brzo doći i vrijeme za onu
zadnju grupu. A prije ne bi ni meso trebalo biti suho.
Još jače vjerovah kako tako i mora biti. Nikakvih
problema, ništa što će nas u nakanama zaustaviti, sudbina ne bi trebalo da je
spremila. Tačnije, povjerenje je ono na čemu se svaka veza, svako društvo,
svaka grupa, svaka ideja trebaju graditi. Onda ništa nije teško ni nemoguće,
niti je daleko.
Onda i mašta izgleda stvarno. A mi smo večeras
zavirili u skoro svaki proplanak Zelengore, i poneki Vučeva. Naravno, nismo
propustili priliku i do Trošnja da svratimo. Čini mi se da bi svaki od nas
sutra radije tamo, nego na dopust.
Dušu napunih, zaboravljajući sve nebitno, sve ono
o čemu se večeras pričalo po drugim kućama. Diverzanti mi dušu nahraniše,
fizički i obavezom sam još uz bacačlije, a srce me jednako vuče mojim
Trošnjanima. Dok čovjek ima dilema, znači da je živ. Zato i jesam u povratku
obavezno pogled pružio do obližnjeg groblja.
Da bi me potom iznenadilo svjetlo u Čelika kući.
Jeste da se sad svijeće od ulja prave, ali je ostala navika da se ranije gase.
Ako je i njima bilo stalo da pričaju o sutrašnjem danu, to se i u mraku moglo.
Miris koji se osjećao, upozorava me da opet nisam
u pravu. Kao ni jutros kad sam tvrdio da su Džemo i Velija bespotrebno izostali
s postrojavanja. Dokaz da je Džemo bolji lovac od mog mišljenja, sve njih je
upravo držao okupljene oko sinije. I dok su mi pravili mjesto, shvatih i to što
mi nisu imali potrebe objašnjavati.
Lov je jutros uspješno završen, ali se o
tome ćutalo do pada mraka. Kada se samo otišlo do potoka dolje. Potom je srna
skuhana u loncu, pa se još malo i zapekla. A ja stigao taman na vrijeme.
Da bih se opravdao što sam sve drugo propustio,
malo natuknuh kako se razmišlja o odlasku tamo. Uzdahe pustiše, temu
prihvatiše. Meso bi malo krupnije izrezano, pa pomislih da bi se kome moglo i
omaknuti. Kad se o Trošnju priča...
Ali, kud baš da se meni desi!?
Gubim dah. Gubim misli. Svjestan sam samo, koliko
je potrebno da osjećam. Da osjećam kako se davim.
Raste mi pritisak u očima. Počinjem da buljim.
Samo što još zadržavam oči - da na iskoče.
Gubim snagu. I ruke mi otkazuju. Baš sad kada bih
njima trebao nekako reći.
Trebam zaiskati pomoć. Kako?
Svi samo gledaju u mene. Pojma nemaju šta mi se
dešava. Valjda im se čini da glumim, da se pretvaram. Možda i razumiju, a oni
glume, pretvaraju se. Ili, doista ne znaju šta treba da učine.
Još gore, njima je sve ovo smiješno. Kemura se
čak toliko smije da ga i čujem, mada sam prethodno mislio da ni za to nisam
kadar. Ostalima se ovo sviđa, dopada. A i nije ovakvih prilika za smijeh često.
Počinjem i boju mijenjati. Istina, ne znam jesam
li poplavio ili pozelenio. Ili samo pocrvenio, kao od stida.
Nije ni bitno, tamo gdje idem primaju svakakve. I
nije ni bitno na koji se način upućuješ. Stradao od metka, udavio se komadom
mesa, ili poput srećnika doživio starost.
Ah, moje dvadeset i dvije godine! Ne umire mi se...
Nije valjda da se mora!?
Šta mogu kad ne mogu ništa učiniti. Par puta sam
pokušao, i... učinio gore. Zalogaj sam definitivno zaglavio, više ni trun zraka
ne mogu dovesti do već skoro praznih pluća.
Da li makar imam još toliko svjesnosti da odlučim
hoću li im ovo halaliti ili ne. Trebao bih, ako je već suđeno da ovako odem.
Nije!!!
Tako je Džemo odlučio. Mada je sjedio naspram
mene, jedini se nije smijao. I srećom, sve nije trajalo koliko se meni učinilo.
Već, jedva desetak sekundi. Koliko je njemu trebalo da obiđe oko sinije.
I dva puta me snažno udari po vratu.
Prvo mi se vrati vid. Zatim i dah. Obli me hladan
znoj, koji kaza kako mi se i osjećaji počeše vraćati. Postepeno, i snaga.
Prvo što ću učiniti kada se potpuno vratim na
ovaj svijet, odlučio sam - halaliću im. Svima!
A Džemu postajem dužnik. Ko hoće da vjeruje, a
kad bude čitao moj dnevnik, ipak mi je spasio život.
Živ dočekujem kraj ovog dana. Uzbudljivo je
počeo, i čitav tako trajao. Mada bih ja volio da se ono po čemu ću ga ja
najduže pamtiti nije ni desilo.
Baš i nije moralo.
A kad već jeste, nek se nije drukčije završilo!
Veliki han (Karavan-saraj
Mehmed paše Kukavice)
