Plave grade, moj
veliki jade,
a Gusinje, moje
vereminje.
Verem stekoh u vama
živući,
strahujući i ljeti i
zimi.
Od hajduka i od
gorskog vuka,
od sejmena i od
haramija,
od kačaka – mrskih
arnauta,
od uskoka i od
karadaka.
Ne sastavih ni godinu
dana,
bez žalosti i bez
mrtvih glava.
Bez crnine i bez
pomrčine,
i bez mrke kape nad
očima. 13. oktobar
1992.
Niti viđoh bijela
dana,
nit u polju kitnoga
cvijeta,
nit na nebu sjajnoga
sunašca,
jal za bratom, jal za
bratučedom.
Za rođakom, jal za
odaljakom,
za daidžom, jal za
dragim mojim.
Sve glas glasu dodaje
me crni,
sve je gori jedan od
drugoga.
Smutili se u mene
glasovi,
ko mahniti u gori
vjetrovi.
Što da živim, čemu da
se nadam,
u zlu mjestu i sudbina
zla je!
Ako sam jučer tragao za onim što će mi ispuniti
dan, jutros sam preduhitren. A bili smo haman počeli zaboravljati kako zvižde
četničke granate.
Ne i sasvim, za par minuta smo svi bili u
rovovima. Ko je imao iskopan. Ako se zna da je dio vojske na položaju moralo je
biti rovova sasvim dovoljno, no svi nisu bili jednako uređeni niti djelovali
dovoljno sigurni. Ne čudi da su neki više vjerovali onome što priroda nudi,
odnosno da su neke kuće izgledale sasvim zaklonjeno.
Mi u rovovima nestrpljivo smo čekali da prođe
prvi nalet. Od pete granate je prošlo petnaestak minuta, znak da možemo izaći.
-
Šta im bi
odjednom? – opet Gliba biram za sagovornika.
-
Beli nisu primijetili
da se ovolika vojska vrzma ovuda.
-
Kad prije!? I
odakle? Ove čuke okolo, ili smo mi na njima, ili ispred njih. One na kojima su
oni i previše su daleko. Centar sela se niodakle ne vidi. Ni selo. Ni prilazi.
Jedino ono kud se ide na Grebak. Možda kad smo tek dolazili. Doduše, i sada se
tuda povremeno prođe, dobavlja se hrana i to.
-
Odnekud su
skužili.
-
Možda su gađali
onako, utomah.
-
Vidjećeš ti
utomah, kad nas svaki dan budu zasipali. Plotunima. Što to nisu selo ni
jedanput gađali prije nego mi dođosmo!
-
Ko im jebe
mater. Zasipali su plotunima Trebovu, pa hvala Bogu... Samo je bitno prvoj
uteći.
Zapričasmo se. Glibo pominja sreću, ja kako ona
prati hrabre i pravedne. On skloništa ne Trebovoj, ja kako ćemo ovdje napraviti
još bolja. On istače kako će još gore biti kad ovdje dobavimo minobacač, ja da
to jedva čekam. On ne skriva želje da što prije maknemo odavde, ja se složih,
samo nisam bio siguran da li razmišljamo o istom pravcu...
Oba bi voljeli da smo duže ovako pričali. Da se
ne ispriječiše prve njegove crne slutnje.
Sada je duže zviždalo. Najmanje ih je deset palo.
Isto se ponovilo nakon sat vremena.
A znali smo da nećemo smirom ni ručati. Mi smo i
ovdje na dva obroka dnevno, pa nam se vrijeme ručka nikako ne poklapa s
četničkim.
Ručak je pokazao još nešto. Nas je nemoguće
cijeli dan držati privezane uz rovove. Ovu dužu pauzu u granatiranju smo
koristili da izlazimo, i pratimo kada će drugi početi prilaziti kuhinji.
Ručak zgrabiti, i nekamo brzo krenuti, nije nam
strano. Meni, ni dilema koja se javila. Ćelika kuća je tu blizu, minobacačka
sasvim na drugome kraju sela. Naši rovovi, na tom budućem nam položaju, nešto
prije kuće. Glibo me ubijedio da opet odemo rovovima.
Gdje smo, već, mogli mirno jesti. Nakon čega se
ponovo dati priči.
Ono što nas je radovalo je što nisu dolazile
vijesti o poginulim ili ranjenim. I što se akšam polahko primicao. Upravo je
Glibo govorio o tome, kako bi tužno bilo da neko, nakon što je prethodnih dana
istrpio sve ono tamo, i živ došao ovdje, tako brzo pogine.
Baš kada smo povjerovali da ovaj dan ide kraju, i
da čitav neće biti vrijedan kasnijih prisjećanja, čuli smo i varljivost i
okrutnost sudbine.
Sve ove ranije su kao tražile selo, zadnjih
nekoliko je i našlo. Jedna je, izgleda, bila i kobna.
Izašao sam vidjeti o čemu se radi. Jasno sam čuo
plač. Iz pravca kuće u kojoj su bili Kruševci. Oni su jutros sišli s položaja.
Nekoliko ih izlazi iz kuće. Gledam nijemo. Ne
uplašeno, ali još s nevjericom. I istinom kako se više ništa ne može
izmijeniti.
Sabiram se, proturam mislima sva lica kojih mogu sjetiti.
Upoređujem s ovima koji plaču, ulaze i izlaze. Nekako mi se čini da su svi tu.
Tek me postaje strah. Prići. Prići i vidjeti
nekoga koga se neću odmah sjetiti. I neću umjeti odmah zaplakati.
Glibo je bio hrabriji. Kraj mene je zastao samo
nekoliko sekundi, a onda direktno, bez riječi, krenuo naniže.
Slijedio
sam ga. Na „sigurnom“ odstojanju. Nije bilo smisla da žurimo, nažalost ni
potrebe da trčimo.
Stigli smo „na vrijeme“. Glibo je ušao unutra. I
nije se bavio.
-
Mali Senad –
nije bilo suza, ali je njegov izraz govorio toliko.
Zurio sam u nebo, da izgleda kako ga odmah žalim
punom dušom. A zapravo, pokušavah ga se sjetiti.
Biće da sada nisam znao biti dobar glumac. Uspio
sam, ali uz napore, i nekoliko Glibovih asocijacija. A možda sam trebao biti
još sporiji.
-
Bože dragi, baš
onaj ljepuškasti. Mirni, povučeni... Najmirniji od Krša – rekoh nešto što nisam
trebao.
Rekao sam ovo kao potvrdu da sam se sjetio ko je,
svejedno nisam trebao. Nije bio trenutak. To je vjerovatno i razlog da odmah
pođoh nazad. Niko me sem Gliba nije čuo, pa se nemah kome pravdati do sebi.
Krši jesu, u prosjeku, bili živahniji, skloniji
prijepirkama, svađama. Nikako - i u krajnost. Češće su bili vedri, nasmijani,
više ponosni nego drčni. Možda su se samo teže prilagođavali nekim situacijama.
Recimo da su upornije tjerali druge da se njima prilagode, nego su sami bili
spremni drugima se prilagoditi.
Opet, neka takva osobina je u ustima ostalih
vrijedila i za Trošnjane. A ja, ma koliko bih se branio od takvih priča, ni po
koju cijenu ne bih za se dao reći da nisam Trošnjan.
Bog mi je dao ovu ishitrenost, a Glibo me
razumio. Pa odmah ispriča kako je čuo da se ovo desilo, uvažavajući jedino da
sam se ipak sjetio o kome se radi.
-
Što ti je život,
sudbina – Glibo je počeo, kako se u ovakvim situacijama obavezno i počinje – pet
ih bilo u jednoj, pet u drugoj sobi. Da samo vidiš kud se ona provukla, nije ni
mogla nigdje drugo udariti do u taj ćošak. Sobe, u kojoj nikom ništa ne bi! A
stigne malog u drugoj sobi. Valjda, kako je zaždila u zid kuće i geleri se
razbijali, taj jedan uleti kroz prozor! Džaba, njemu bilo suđeno. A i to, nismo
ni sve po Mladom gaju pobrojili, a već i ovdje ginemo.
Sudbina nas više ne iznenađuje, i ne vjerujem
kako će nekome na um pasti da za Senada kaže: „Da je bio u rovu...“.
Ne, od
sudbine se ne da uteći. Da je Senad bio u skloništu ova granata ne bi pogodila
ćošak kuće, već njegov rov!
I, svako je od nas mogao danas biti Senad. Da je
sudbina htjela.
Ali nije. I, nama je sutra živjeti dalje. Svjesni
i gubitka još jednog saborca, ali i nove poruke sudbine. I da nije lahko odmah
nastaviti.
Više nam se nije ulazilo u rovove. Bilo je tu
osjećaja da bi četnici mogli prestati, ali i inata.
Glibo produži u kuću. Ja zastah, pade mi na um
Šemso Tucaković. I momci koji ga okružuju. Uvjerih se da će mi najviše
odgovarati njihovo društvo, u satima ispred.
Zastao sam i pred njihovim vratima, na tren se
kao uplaših da bi moja pojava mogla biti pogrešno shvaćena. Ipak, istog trena
osjetih Senadov lik. Posmatrao me je,
gonio da uđem. Grdio što se plašim samo nečije reakcije. Zna Senad da se želim
još više približiti diverzantima, biti s njima ako uskoro krenu prema
Zelengori. A on bi najsretniji bio ako bismo svi krenuli...
Ulazim u kuću, a kao da mi je Senad otvorio vrata.
Uđoh u kuću, a u njoj - sve Senadi. I svi oni gledaju u mene, kao da vide Senada!
Meni se ne raduju. Danas se niko, više, nema
pravo radovati.
Sjedam nečujno, uklapajući se u tišinu. Poneki
uzdah, popratim - uzdahom. Danas se priča uzdasima.
Tišinu nije prekinula ni škripa vrata. Ušli su
Čolo i Redžo. I sjeli ćutke.
Tišinu je prekinuo pisak s centrale. Lojo
Sulejman je bio dežurni vezista, a samo je pokretima ruku pokazao da je poziv
za Šemsa. Koji je bio spreman, i koji sasvim tiho priđe i sjede za sto. Još
tiše izvjesti Nikolu Bilića da je spreman.
Njega je možda začudilo što Šemso danas nije
brzao, trokirao. Nas nije!
-
Slobodni
dijelovi fočanske opštine i danas su bili pod konstantnim napadima četničke
pješadije i artiljerije. Uprkos što je samo do slanja današnjeg izvještaja na
naše položaje palo preko četrdeset haubičkih projektila, sve linije odbrane su
stabilne a moral branitelja u stalnom porastu. Hrabri fočanski borci poručuju
kako je samo pitanje dana kada će odlučno krenuti u konačni obračun sa
srbo-četničkom armadom. Neće stati dok ne oslobode svaki pedalj svoje Foče. Za
Radio Bosne i Hercegovine, sa slobodnih prostora opštine Foča, izvještava Šemso
Tucaković!
I dok je i Nikola potvrđivao kako je ovaj Šemsov
izvještaj prošao u prvom pokušaju, Dževad je već spremno stajao iza njegovih
leđa.
-
E, vala, svaka
ti čast. Jesi li ih to brojo, majke ti!? – i u njegovim riječima se osjećao žal
za Senadom.
-
Koga? Misliš,
granate?
-
Ne, nego kruške.
Fala bogu da mislim na granate. Čuj „palo preko četrdeset granata“!
-
Ja koliko je.
Četrdeset i dvije-tri.
-
I baš nimalo
nisi mogo slagati!?
-
Jesam. Al kakva
je razlika i da sam reko pedeset, šezdeset...
-
To jeste isto,
al jesam li ti reko da svaku trebaš brojati bar deset. Kad padne pet, da javiš
pedeset. Palo četrdeset, ti ima da javiš četiristo!
-
Ne razumiješ ti
to. To bi četnicima samo diglo nos, pomislili bi da ih se plašimo.
-
Dobro, hajde to
– Dževad ga još oštrije pogleda – nego, kad ćeš ono objaviti?
-
Koje?
-
Kako koje, jebem
mu vraga!? Ono što ti neku noć govorih: da smo na ulazu u Kalinovik!
-
Ama, bježi. Reko
sam ti da toliko ne mogu slagati.
-
Ne moreš. A, vidiš,
to bi podiglo moral našim borcima. U drugim dijelovima Bosne, bezbeli. A što se
laganja tiče, ne mislim ja da je tebi puno mahane. Svi vi novinari to dobro
umijete.
-
Šta sam ja to
toliko slago?
-
Kako, bolan, zar
nije veća laž ovo što pričaš da se javljaš sa slobodne teritorije Foče. Koliko
mi znamo, ovo pripada Kalinoviku. A i gdje je uopšte ta slobodna fočanska
opština? Ako misliš na ovo malo Grepka, Kremenca i Kljuna, nabijem ti ja to,
znaš!
-
Šta je tebi,
budalo. Kao prvo, ja nisam mahnit da četnici znaju gdje sam. Drugo, kolika je
tolika je, još je ima!
-
Hej – sad Dževad
izvedri izraz lica – hajde da se kladimo da ću te ja, ipak, navratiti da javiš
kako smo na ulazu u Kalinovik!
Šemso odmahnu rukom, a Dževad je znao da je
prerano preciznije ga ubjeđivati. Odnosno, otkrivati razloge koji ga uopšte
vode.
A i moje su želje išle tamo. Ka Trebovoj. Za što
i ne bi bilo bolje podrške, od jedne ovakve laži.
Šemso još neće biti upoznat s tim, ali mu evo još
jedne prilike da naslućuje. Šeks je baš „promijenio“ temu, ostajući u tjeskobi
kojom su nam duše pritisnute. Počeo je otvoreno govoriti o tome koliko bi i ko,
kao i kada, trebao ići Trebovoj.
Prethodno je pomenuo one zbog kojih to moramo
uraditi. Dodajući Seju, Liki, Azemu, Crnom, Baliću... evo i Senada Krša.
Dah mi je zastao kada je, pominjući šesetke koje
smo zakopali, možda i stodvadeske, pogledom direktno upirao u mene. Nije to
rekao, pa sam i ja otćutao pristanak.
Znam, sigurno, da jedva čekam. I da će mi biti
čast ako me odluče povesti sa sobom. Kao što je to svima nama obaveza. Puno je
onih kojima smo bar toliko dužni, koji nas tamo čekaju.
Za sebe još nisam siguran, ali znam jednog koji
će svakako ići!
Careva
džamija u Foči
