Gusta tama nebo krije.
Vjetar duva, kiša
lije.
Teška neka noć!
Na prozoru majka
stara,
gleda nebo munja para,
čeka dal ću doć.
Kad sam htio putnik
biti,
nije mogla suze skriti
dok joj ljubih skut.
Blagoslov su ruke
dale,
a usne su zadrhtale:
„Srećan, sine, put!
Na životnoj dugoj
stazi,
cvijeće se i trnje
gazi.
Pazi, još si mlad!“
Još je nešto reći
htjela,
al iz oka suza vrela
kanula je tad.
/Ilija i Đuro Boljanović/
Prije nego zora reče da je jedna noć prekratka da
se čuje sve što se u prethodnih petnaestak dana izdogađalo, bi je još dovoljno
za nekoliko priča.
Ostajemo na dešavanjima sa i oko Trebove. Ponovo
je na redu noć u kojoj je počelo povlačenje. Cijela priča je zanimljiva, još
više sada kada preovlađuju njihova lična razmišljanja, osjećanja, razlog da
istrajem u borbi protiv sna.
Želim čuti sve, premorenost mi ne dozvoljava. San
je vrsta odmora koja se ničim drugim ne može zamijeniti, pa sam im sve češće priču
hvatao fragmentalno.
Prvi detalj koji mi je širom otvorio oči je kad
su opisivali Majorov preoštar nastup. Slušao sam kako pričaju, a zamišljao ga
takvog. Bio je oštar, kratak i nikad jasniji. Ono što je kazao, njihovim
prepričavanjem je izgledalo: svi u kolonu, usiljeni marš, koliko je ko brz i
koliko ima snage. Jedinu je još posebnu obavezu imao prema ranjenicima,
pobrinuo se da se njima izvlačenje olakša, dok je ostalim borcima ostalo da
koriste svoju snagu i svoju glavu. Isto se odnosilo i na preostale civile, za
koje su sada trebali brinuti oni koji ih nisu htjeli, ili mogli uvjeriti da je
njihova obaveza bila da logor napuste kada je to bilo naređeno. Za njih je Major
brinuo dok je zbjegove pravio, dok je skoro molio da svi odu.
Otvarajući i zatvarajući oči, malo njih
slušajući, malo razmišljajući, shvatam kako opet nije bio isključiv. Svima je
dao dovoljno vremena da se pripreme, upozorio je da se svako riješi sveg
suvišnog tereta, nikome nije branio da i konja povede.
Mislima putujem i dalje, odnosno još jednom,
nikad kraće i s manje sjete, pronalazim žene na Trebovoj, te nanu Hankiju. Još
jednom moram priznati, što sam ja naknadno shvatao, Major je predviđao.
Kontam da je s ovim razmišljanjima i najbolje
predati se snu, uspijevam uhvatiti još jednu rečenicu koja to odlaže. Neko
pomenu Musu Bešovića na konju.
Ne mogu se sjetiti da je neko do sada Musu
pominjao kao ranjenika, pa to provjeravam.
Slušam priču, koja je izostala s početka noći.
Borili su se u pokušajima da Liki spasu, produže život. Već prve noći je
umirao, gušio se samrtnički. Liman je bio budan, dozivao je. Musa Bešović je
odmah utrčao u kolibu. Nije bio bolničar, ali je mnogo volio, poštovao Liku.
Jedino što je mogao, što mu je umu došlo je da se prihvati crijeva za infuziju.
Kroz to crijevo je isisavao ugruške krvi.
Musa je uspio, Lika je prodisao. Poživio da se stigne
s majkom halaliti.
Musa se razbolio. Tog jutra nije mogao na noge. Niti
kasnije ovamo doći bez pomoći konja. Sjećam ga se iz Basarića, siguran sam kako
nije žalio zbog onoga što je uradio. Upoznao
sam i osjećaje naših konja, uvjeren sam da je onaj što je Musu nosio uradio to tako,
kako bi ovome bilo što lakše put podnijeti.
Nemam više snage. Budan, ipak, ne mogu zoru dočekati.
A sada slušam i nešto što može biti između istine i anegdote.
U polusnu sam izgubio o kome se tačno radi, ali
je taj imao bolesnu, nepokretnu majku. Valjda je sam bio strašiv, posebno zbog
prisustva konja, pa biće da je pred
Bistricom dobro plaćao ko bi mu majku preveo.
Opet mi se gubi dio priče, razumijem da je neko
ostavio svoju majku. Nisam siguran da li su priču prebacili na nekog drugog,
ili još o istom govore. Ako je tako, biće da dobrovoljca nije našao, ili ga je
ovaj izradio.
Ako sam još budan, pominju da je i on otišao s
Fahrom Nikšićem. Kažu, ne zbog majke. Već zbog para, koje je ona imala zašivene
u dimije...
***
Ne dade mi se otčuti priču do kraja. Ne sjećam se
ni ko je imao majku, ni ko je od njih dvoje prešao. Šta je bilo s parama. Je li
se to sve odnosi na istu, ili sam zbrkao dvije priče. Valjda ću to čuti neki
drugi put, kad budem odmorniji. Pa i to u dnevnik ubilježim.
Sad se sjećam kako je neko pomenuo Fahra. A, i
vidio sam ga!
Nisam spavao, ali sam malo trenuo. Dovoljno da
uhvatim malo sna. Nisam u njemu tragao za Dževadovim dnevnikom. To, vjerovatno,
čeka duži san.
Ovaj bi kratak. Samo jedan kadar. Fahro i njegovi
su se vratili. Bez nane!
Ružan san. Zato se ovako naglo i prenuh!
Sarajevo, 2009. godine
selo Ćurevo
