Koliko ti ja govorih,
ago,
da ti dvoje ne
rastavljaš drago.
Ako li ih ti rastaviš,
ago,
ja ću ići na najviše
brdo.
Svo ću brdo suzam'
potopiti,
a sevdahom goru
nakititi,
i uzdahom svijet
opasati.
Neka znade i gora i
trava,
da se dvoje rastavilo
drago!
Prelazak u defanzivu je uticao na još neke
događaje. Između ostalog, možda i na Majorovo prihvatanje da vrati vod na
Vučevo.
Što mu nije bila prva namjera. Čime je već
dokazao, potvrdio svoju taktičku i vojničku mudrost. Bilo da je pripremao
napad, ili znao da nam slijedi teška odbrana, znao je da Vučevo treba izuzeti.
Sem, što mu je dovoljan bio minobacač. Da zavara četnike, više nego svim
odglumljenim napadima!
Moje novo divljenje Majorovoj genijalnosti niče iz
želje da izbjegnem pravdanje kako ovo nisam i odmah shvatio, nego sam insistirao
na vraćanju voda, a raste pred sljedećim dokazom, odgovorima na moje pitanje
kako smo se onako hrabro branili, a o čemu su oni ushićeno govorili.
-
Čovječe, ono ne
može biti slučajno – posebno je Dževad bio upečatljiv – ili se doista neko
takav rodi, ili je to negdje bilo zapisano, ali Boga ima da je ko makovo zrno.
Kad je najžešća ofanziva bila, stade nas Major raspoređivati: na jednu čuku
petoricu, na drugu trideset, treća prazna, pa na sljedeću pedeset, pa dvije
prazne... a četnici samo napadaju gdje je nas najviše. Sutra nas isprebacuje,
odjednom nas na jednoj stotinu. A četnici pravo tu. Svaki je njihov korak
predvidio, nekad i u posljednji čas. Kako rekoste, tako je tačno i skužio kad
će stati, odmoriti. Onaj dan su i jedino napadali na Hrčavku, malo sprva na
Arapov grob. Gdje je bila još jedna naša grupa. Od njih su se odmah odmakli, pa
su oni ranije krenuli s povlačenjem... Jedino, eto, malo je frke bilo iznad
Perovića. Tu je trebao poslati više ljudi.
Dođosmo i do dijela kad sam morao malo progovoriti
o našem djejstvovanju. Tu su se Džemova i moja priča sasvim podudarale. Zato i
nisam previše gubio vremena, ljepše će mi biti slušati o reakcijama tamo. Nešto
od toga sam doslutio u današnjem kratkom susretu sa Sutkom i ostalima iz
Zamrštena, ali je ovo sada nadilazilo i ono Ćasarino od neki dan. Meni se opet
činilo da prelazi i samu stvarnost, da se u prepričavanjima već dodaje, malo i
pretjeruje. Za sada ja neću umanjivati, još mi je friško ono što mi Džemo tamo
reče, a i godilo mi je.
Slušao sam mirno, ležerno. U jednom trenutku, a
kada je Kemura pričao, svjedočio, moradoh se popodići. Imao sam utisak da sam
povukao jastuk za sobom.
Najprije su gađali Sutkovi. I promašili čitavo
brdo! Kemura priča, Nail je psovao kao nikad. Neko dodade, preciznije je on
psovkama gađao nego ovi s minobacačem. Ne mogu sada braniti Sutkove, objašnjavati
kakva je putanja mine, da su jedan-dva hiljadita dovoljna da se brdo prebaci,
moram poštovati osjećanja onih kojima su životi ovisili od naših pogodataka.
Potom je traženo da mi tučemo. Naša je tako
pogodila cilj da je Major poskakivao u sedlu. Poskakujem i ja sada, skupa s
jastukom. A i srce mi poskakuje.
Razbudih se sasvim. Ćasarine pohvale su bile
prava mjera za sve što smo uradili, ovo što sada slušam, što je od Majora došlo,
doživljavam već kao nagradu.
Skroz budnome, i dodatno oraspoloženome, još je lakše, ljepše slušati preostale priče.
Ponovo se vratiše na događaje oko Trebove. Ubrzo
mi opet mijenjaju raspoloženje, sada na gore. Saznajem nešto što prvi put
čujem, a što mi se učini, poslije poginulih i ranjenih, i najtužnije što se
desilo.
Pošlo je iz Titove vile. Najprije su diverzanti,
po grupama odlazili na one uvodne akcije izviđanja i simuliranja napada,
poslije kojih su se vraćali nazad u vilu. Slično su razmišljali, očekivali, i
kada su prvi put pozvani a u toku bila četnička ofanziva. Odbili su napad, ali
su odmah prebačeni na druge čuke. Što je potrajalo sve do odluke da se
Tjentište mora pustiti, odnosno dok ga četnici nisu zauzeli.
Nije problem što je Vila pala u četničke ruke,
već ono što je u njoj ostalo. Nešto hrane i municije, kao i jedan pištolj nisu
ni vrijedni pomena, ali jeste nešto drugo. Ostale su lične stvari, ono malo uspomena
što je iznešeno ispod Kremenika, ali i ono što nikako nije smjelo!
Nisam ja jedini iz našeg sela koji je vodio dnevnik,
činio je to i Dževad. Znao sam to, pričao mi je, kao i u čemu su se naša
bilježenja razlikovala. On nije išao dan za dan, već od značajnog događaja do
sljedećeg. Ali je to opisivao detaljno, unoseći i svoja razmišljanja, procjene,
namjere i sve druge osjećaje. Ne sumnjam u iskrenost, niti da je pretjerivao, nemam
se čega ni plašiti u vezi svega što je o meni mogao napisati, ali postoji nešto
usljed čega osjećam sada dosta nemira!
Uvjerenje da iz ovog rata mi moramo izaći kao pobjednici
nikada me neće napustiti, ali moguće refleksije ovog saznanja me bolno pritišću.
Ne pitam je li stigao pohvaliti naše dobro gađanje, ali je i dovoljno da je
zabilježio da sam tamo otišao kao komandir, ili računač. Porodica mi jeste razmijenjena,
ali babo još nije!
Teško se borim s ovim mislima, jedva pratim
nastavak njihovih priča. Baš prepričavaju još neka junaštva, pa mi se i ne da
nikako kajati zbog onoga što sam ja uradio. Čak ni zbog one ispaljene noću, kao
ni zbog one što je preletjela Đurđevicu.
Tešku borbu s mislima, koristeći i pauzu u
njihovoj priči, prekidam pitanjem o onome što se stvarno čulo o našima koji su
razmijenjeni. Prije nego smo ušli u plastenik potvrdili su mi ono što je i Ada
rekao, sad to samo ponovili. Bili su malo opširniji, ali je opet sve stalo u
vijest da su svi civili razmijenjeni, da su jedni u Sandžaku, a drugi u Skopju.
Ni od ovdje prisutnih niko nije lično čuo ni jednu poruku bilo koje od naših
žena, ali su me obećali ujutro prije polaska odvesti do momka koji je to slušao
na radiju. Neću na tome insistirati, vjerujem i njima i njemu.
Vjerujem. U to što je radio javio. Ali, kako da
vjerujem, da se nadam, da četnici neće, nisu pronašli ono što smo im
ostavili...
sela
u dolini Sutjeske
