„Draga moja, jesil mi
zaspala,
jesil mene mjesto
ostavila?“
„Jesam, dragi, teke
potijesno,
po dušeka i pola
jorgana;
Po jastuka i bijela
ruka,
na prsima, među
dukatima.
Dukat cukne, moje srce
pukne,
dukat zvekne, moje
srce jekne!“
Niti sam vidovit niti poznam koga takvog, pa čak
niti puno vjerujem u to. Jedno, međutim, hoću priznati svakome, tako i sebi
samom, instikt postoji! Podsvijest, šesto čulo, kako god ga ko želio zvati.
Ja ću - predosjećajem. Od vidovnjaštva ga
razlikujem što ga smatram pretpostavkom a ne tvrdnjom. Pri tome ga često nismo
kadri ni sami prepoznati, a nerijetko i sumnjamo u njega sve dok se ne desi.
Kada sam pomenuo sijelo u našoj kući želio sam
samo istaći vidljivost onoga što smo uradili. I to najiskrenije, kao da se ne
bi postidjeli odmah primiti goste. Zvane ili nezvane, ako bi nam kojim slučajem
došli. A to „kojim slučajem“, niko od nas nije vjerovao da može postojati.
Ne bi im se ni obradovali. Večeras bi najrađe
bili sami, da dovršimo posao.
Patos je oriban, kao i sve ostalo, uključujući i
zidove, da je skoro teško ponovo zamisliti kako je sve to još danas popodne
izgledalo. A sve još nije prisušeno, zbog čega smo peć dovodili do usijanja.
Drva koja smo sami nacijepali, vodeći računa da budu što tanja, neprestano smo
gurali u peć, istovremeno naredna uparavajući. A posudili smo ih iz pekare, uz
Adminovu pomoć i obećanje da ćemo ih već sutra vratiti.
Osim sušenja koristilo je i što miris sušene
balege sve više biva zamijenjen mirisom uparenih drva.
Bilo je prevruće, ali smo trpili. Često otvaranje
prozora, ili vrata, sve brže ublažava ono što voda, deterdžent i četka nisu
mogli. Povremeno smo otvorenim držali i oboje, da i propuh odradi svoje. Na
bolesti ne razmišljamo, ili kontamo kako smo imuni.
Unutra se svikavasmo, samo bi onaj ko bi izlazio
po drva, u povratku podsjećao da još zaudara.
Sve je pomalo i ličilo na sijelo. Kuka i Enesa
nismo mogli odbiti, jesu sami izabrali sobu koja je tada izgledala privlačnija,
ali bi svejedno neko tamo morao spavati.
A tamo su samo dva ležaja i go patos. Kao i ono
zbog čega također trebamo zajednički koristiti obje sobe, neko se jedva
prisjeti da se zove đeriz. Do tada smo ga jednostavno zvali „kupatilo“, to malo
betonom izljevene ploče, u samom ćošku sobe, blago nagetom ka odvodu iz kuće.
Svakoj pronađenoj stvarčici smo se radovali, ali saznanje da imamo makar i
ovakvo kupatilo je bilo najposebnije. U odnosu na dane na Zelengori i Vučevu,
ovo je promjena značajna koliko i sami zidovi.
Admin nas je prvi napustio, pravdajući se što
spava s pekarima koji prvi ustaju.
Mada smo već ranije dočuli da Džeki danas,
ipak, neće dolaziti u logor, ja nisam odustao od namjere da popričam s nekim od
mještana. Učinio sam to upravo kada je Admin otišao, a ciljano u kući ispred
koje smo dočekani pri dolasku. Uglavnom sam i razgovarao s istim momkom, koji
se sad i predstavio kao Himzo Mešić. Što me je malo čudilo, pošto je bio godinu
mlađi od mene, odnosno najmlađi u čitavoj njihovoj grupi. Očito da je Dževad
Smječanin, kako predstaviše svog komandira, u njihovim očima nezamjenjiv, a da
poslije njega Himzo uživa najviše povjerenja.
Nisam se dugo zadržao, samo koliko da se informišem,
bar malo ublažim prilično hladan osjećaj njihovog odnosa prema našem dolasku,
primim čestitke za volju i trud danas pokazane, kao i izvinjenje što nisu oni nas
prvi posjetili, izvjesno kako ni oni ona usputna i pojedinačna čuđenje ne
računaju, a što Himzo objasni mišljenjem da smo umorni. Tako se vratih uvjeren
kako večeras sijela u našoj kući neće biti, sem ovog našeg. Iz nevolje.
Sijelo je sijelo, treba ga iskoristiti. Danas smo
bili predani poslu, a sad shvatamo kako se međusobno nedovoljno poznajemo. Malo
je tema za razgovor, uglavnom svako se na neki način pokušava predstaviti.
Kuka sam poznavao iz srednje škole, ali tek onako
površno. Par susreta na Trebovoj, te jedan dan u Zamrštenu proveden s njim i
Enesom je bilo premalo da ne bih neke njihove glavne osobine tek od večeras
primjećivao.
Slično mogu reći i za Omera i Ferida. Braća su,
amidžići moje snahe, ali sam i njih tek nekoliko puta sreo u prolazu, pa ovi
razgovori tek otkrivaju mnoge njihove osobenosti i sve njihove međusobne
razlike.
Za Saljevića sam ranije tek čuo, i to zato što je
poznavao dosta mojih Trošnjana, a nama se priključio tek pošto je na Trebovoj
gađao s jednom od šesetki.
Onaj koga sam sasvim dobro upoznao, Admin Hajdarević, sticajem
okolnosti je morao babu. Dajući meni razlog da sve češće pomišljam na Tita,
ponekad i naglas pokazujući kako mi već večeras nedostaje.
Nekako smo upoznavanja razvukli skoro do u ponoć,
kada sam prestankom tih osjetio vrijeme i za neke ozbiljnije teme:
-
Ima li iko da mu
se dobro prispalo?
-
Što pitaš? –
Kuko će, po svim prilikama, najčešće biti najbrži.
-
Ja znam da će
noćas biti prilično teško zaspati, ali moramo računati i da nas sutra čeka
možda još i naporniji dan. Kopanje, izbacivanje zemlje, pošto nađemo tu livadu
odmah negdje ovdje iznad, bar tako mi Himzo reče, a gdje kontam već sutra da
minobacač bude spreman. Sad, zaboravih priupitati o opštoj situaciji okolo, a
bilo mi je naumpalo. Svejedno, ja bih da stražarimo. Sad nas je šest, taman do
jutra da svakog zapadne po sat. Usput i da loži vatru, da se ovo dobro isuši.
Znači, ne mora stalno biti napolju, nek povremeno prošeta, oslušne. Eto, samo
još da se dogovorimo kad će ko. Pošto je Enes najmlađi, pravo je da on prvi
bira!
-
Komandiru, pošto
sam ja odmah iza Enesa – opet je Kuko munjevito razmišljao – nas dvojica
uzimamo prve dvije smjene. Zajedno... ako...
-
Nema frke. Sad
svakako idem ja, i uzimam treću. Od dva do tri.
-
Onda idemo redom
– Ferid prihvati da ovo ide lakše – znači, mene budiš u tri, a ja ću Munira u
četiri.
-
Ja imam bolji
prijedlog – Omer nam ne dade da odmah zaključimo noćašnji raspored – ovdje još
niko i ne pika da smo došli, kad maloprije idoh po drva sretoh jednog njihovog
s puškom, znači da njihova straža fercera. Možda nas od sutra ubace, pa ja ne
bih noćas glumio. Vi svi lezite, ko mogne zaspati, ja ću sam svunoć dežurati.
Za vatru ne brinite, biće toliko vruće da ćete i gaće skidati!
-
Ja sam protiv.
Ne zbog tih gaća, već međupovjerenja. Ja bih da gradimo najdrugarskije odnose,
da sav teret što ravnomjernije raspoređujemo. Kad bi ti svunoć dežuro, kakav bi
ujutru bio!?
-
Ne boj se ti.
Evo, Ferid me zna, ja i tako vrlo malo spavam, svega tri-četiri sata. A kako
još prilično smrdi... A što se sutra tiče, opet vi ni jedan nećete moći sa mnom
kopati!
-
Što se toga
tiče, u pravu je, ja ga najbolje znam – Ferid ga sada podrža – stvarno malo
spava, a i sna je lahka. Svakako bi se on budio svaki put kad bi ko unosio drva
ili samo otvaro ložnicu, samo nek bilja jače klepi. Ne znam, jedino ako je
mahnit da svunoć bude na nogama, voli on da zvrlja, šnjuha...
-
Ne bojte se, kad
vam kažem, ja ću ovdje kraj šporeta, samo po minut-dva noge da pružim.
-
Zbog krvi... Ako
je tako, i ako se svi ostali slažu – trebao sam presuditi – šta me briga, sam
si se ponudio!?
-
Bravo, komandiru
– opet se Kuko javi, potom se okrenu Enesu – šta sam ti reko, ovo ti je
najbolji komandir što postoji. Biće nama ovdje super s njim. A, Boga mi, i
njemu s nama! „Komandiru, samo zovi, letjet ćemo ko orlovi!“
-
Nemoj, Kuko, da
me urekneš. Samo da te napomenem, znam ja biti i veoma zajeban. Ali ću biti
sretan ako me ne natjerate da se i takav pokažem.
-
Pustite ga,
ljudi, samo nas prepada. Nego, ako smo se dogovorili, ja bih išo „ha-bu-ba“...
Ranije smo dogovorili i raspored spavanja. Ferid i
Omer moraju skupa, na kauču. Dosta je razvaljen, pri rasklapanju vrlo neravan,
pa kad budu obojica spavali, opet će Omeru biti teže jer je sam odabrao užu
polovinu. Salji je preostalo da narednih dana testira naše umijeće u pravljenju
slamnatih kreveta, pošto sam ja odlučio utvrđivati osjećaj spavanja savijenih
nogu, na krevetcu tridesetak centimetara kraćem od sebe. Što se prije obiknem,
prije ću moći reći i da mi je najudobnije!
Noćas mi je, ipak, zaspati nešto kasnije. Pa ću
usput još porazmisliti o svojim novim utiscima o ostatku grupe.
Najizraženija su u pogledu braće Beširević,
upravo zbog njihove suprotnosti po kojoj bi svako ko ne zna teško i pomislio da
su braća. Dok je Ferid pokazao očitu inteligenciju, te smirenost, skromnost,
poštenje i iskrenost kao jedne od svojih najneiskvarenijih vrlina, dotle se
nešto takvo za Omera teško može reći. Možda mi se čini ali njegove osobine
variraju ovisno o trenutku, odnosno situaciji. Tačnije, svoje mane on iznosi
kao rezultat zanosa, nikako zle namjere. Želim biti uvjeren kako je u stanju
savladati se u svim ozbiljnijim situacijama. Ono u šta nema nikakve sumnje
odlikuje ga velika radinost, za što nije bio potreban današnji dan, vidljivo je
to bilo po njegovim rukama i borama na licu.
Za Kuka i Enesa sam potvrdio svoje ranije
zaključke, s tim da na Enesovo nastojanje da kopira Kuka, sada gledam samo kao
na pogrešno vrijeme sazrijevanja. Zato sam još sigurniji da ni s njim niko neće
imati problema... sve dok je Kuko blizu.
Da bih Salju upoznao trebaće mi još vremena, za
sada mi se čini dosta nestabilnim. Jednim od onih koji teže situaciju uvijek
podrediti sebi, nikako sebe njoj. Ova danas mu je odgovarala, jer je bio tako
raspoložen.
Ipak, najnejasnije mi je ponašanje mještana.
Teško mi ide u glavu toliko uslovljavanje Dževadom, pa nekako jedva čekam da ga
upoznam, pri čemu uporno odbijam utiske kako će biti težak za saradnju.
Znam da i ostali još ne spavaju i da sam u
mislima svakoga od njih, ali i vjerujem da ni prve njihove misli ne bi trebale
biti negativne.
***
Moralo je biti između pola jedan i jedan kada se
sve naše misli zaustaviše. Vani su se čuli neobični glasovi. Ličilo je na
galamu, a predosjećalo na uzbunu, razlog da svi reagujemo skoro istovremeno.
Omer je, ipak, bio najbrži. Zgrabio je pušku i
krenuo vratima.
-
Hej, ima li
koga? – a svi smo prvi put i razabrali neke od riječi svana.
-
Šutite –
reagovah po osjećaju da mi je glas poznat.
-
Ehej, ima li
koga!? – isti glas ponovi pitanje.
-
Ćasara! Ljudi,
ovo je njegov glas – već sam bio siguran, i predvodih ostale vani.
-
Stoj! Ko ide?! –
Omer je tek sad reagovao, stojeći metar ispred kuće a u času kada je grupa već
prošla našu kuću.
-
Ćasara!
-
Odloži pušku!
-
U redu je,
Omere, ti spusti pušku a ljudi nek dođu ovamo – izašao sam i stao uz Omera,
nije više bilo deleme koga je to on ustavljao, samo mi treba više mirnoće da
sasvim povjerujem u sve ovo.
-
Ko je to tamo?
-
Ja sam, Ćasara,
ja sam. Učo, Ćerimagić, s Vučeva, Mufov brat.
-
Ti li si, brate!
Ama, nećeš vjerovati ali sam imo osjećaj da ćemo baš na tebe naići!
Omer iz džepa izvadi nešto što se još zove
baterijom, a što sada posluži njima samo kao orijentir gdje smo, put im nije
moglo osvijetliti.
Tako smo svjesni i sigurni susreta postali tek
kada smo se grlili. Pri tome sam ja zapleo jezik pred desetinom rečenica koje
su mi istovremeno htjele izletjeti iz usta. A ćutao je i Ćasara.
Neko drugi ih pozva da uđu, a jedan od dvojice s
Ćasarom to prihvatiše riječima kako je sudbina da su baš ovdje naletjeli na
nas, jer su zbog premorenosti već razmišljali da legnu na put, negdje na dnu
sela.
A da je sudbina doista umiješala svoje prste,
potvrđivao sam osmijehom koji se samo zbog mraka nije mogao vidjeti.
kanjon
Sutjeske, s obroncima Vučeva
