Platno tkale
Plavljanke đevojke,
platno im se tkati ne
davaše.
Podnoške im pod nog
padoše,
brdila im žice
zamrsiše.
Ljuto kunu Plavljanke đevojke:
„Bijelo platno, ostalo
ni pusto! 12. oktobar 1992.
Što se ne daš u brda
uvesti,
što se ne daš nama
izatkati.
Sad će momčad iz
bojeva doći.
Svaki hoće po košulju
tanku,
po košulju, i đevojku
mladu!“
Da je jutro pametnije od noći čuo sam nebrojeno
puta. Toliko puta, da sam počeo vjerovati kako tako i uvijek mora biti.
I, kad god sam iz sebe pokušavao izvući ono što
nisam znao, prepuštao sam to jutru.
Ovo je svanulo nekako prosto, tiho i iznenada.
Možda, i previše umiljato. U svakom slučaju, dovoljno da se odmah zaboravi o
čemu se sinoć htjelo razmišljati.
Dan se po jutru poznaje. A ovo naslućuje kako će
se nešto zanimljivo desiti.
Kada me Sutko pozvao i pomenuo sastanak u
Komandi, požurih povjerovati da je to to. Nestrpljenje me proganjalo, ali više
predosjetiti nisam znao.
Na satanku - opuštenost. I, ništa novo. Sutko je
u par riječi sve rekao, položaj smo pripremili, još samo da ti minobacači
stignu. S druge strane, pješadija takvih problema nema, pušaka i municije -
nikad više. Sredili su i oni linije, uvezali ih. U odnosu na Vučevo i Zelengoru
ističu i jedan veliki plus, koji se tiče logistike. Sad vojska makar ne
razmišlja hoće li hranu dobiti na vrijeme, i hoće li je uopšte biti.
Čak se i najveći dio sastanka pretvorio u dijalog
Muse i Pele. Musa je postavljao pitanja, Pela odgovarao. Ne čudi, ipak je
logistika ta koja ovih dana najviše i najozbiljnije radi. Što se nas ostalih
tiče, zadovoljili smo se uživanjem slušajući kako sad imamo dovoljno i ulja i
brašna, i šećera i soli, masla, graha, krompira... Stigle su i neke količine
kahve i duhana, zbog čije podjele sastanak i neće biti dug. Kome je od toga
važnije što smo dobili još sredstava veze, kao i koliko je značajno što ćemo i
u lijekovima manje oskudijevati.
I mesa će biti sasvim dovoljno. Izvjesno je samo
kako smo ga tamo imali previše. Neko bi to pomenuo, kao nostalgiju za tim
krajem, kao žal što tolika stoka osta četnicima... ali sastanak nije mogao
toliko trajati!
Izlazeći, brzo sam razmislio šta sa svojim
hisetom duhana. Trošnjana je previše da bih ga mogao na njih sve dijeliti. Mufo
nije ovdje, a nešto slično mu i dugujem. Skupljaću, kako bih mu imao šta
donijeti u posjetu.
A i dobro je što odmah ne odoh u Čelika kuću.
Dževad Ćerimagić me svrati, u svoj ovoj gunguli s njim se nisam dovoljno
ispričao. Zapravo, on je čuo dosta od moje priče, ali će biti kako to zanima i
ostale diverzante.
Tako sam i dočekan. Njih je pola na dopustu, a
ovi što su ostali odmah pokazuju poštovanje prema onome što je moja grupa na
Vučevu uradila. Može biti da malo i pretjeruju, ali mi je svakako dobro došlo
da više uopšte ne razmišljam o onome što sam, prije dva dana, doživio na
Grepku.
Na prijem sam morao uzvratiti. Pričom, potvrditi
sve što sam Dževadu kazao. Povjerovali su, posebno poslije detaljnog opisa
proplanka na kojem su oni boravili a koji četnici nisu posjetili prije našeg nailaska.
A i ja sam brzo razumio zbog čega ih sve ovo, ovoliko zanima. Još, po tome kako
su me Šeks, Čolo i svi drugi gledali, javi se nada kako ću kada do toga dođe,
možda i ja biti u njihovome društvu.
Kako sam shvatao, to se ne bi trebalo ni
zabaviti. Za jedan diverzantski izlet nije neophodno čekati proljeće. Dovoljno
će biti da se svi izmjenjamo u obilasku porodica, te da nam Major dozvoli.
Volja postoji, iz njih izbija i i na mene prelazi.
I dok sam maštom ponovo koračao obroncima Trebove
i Zelengore, a kako se ništa slučajno ne događa, u tom času u sobu uđe i Šemso
Tucaković.
Moj prvi direktan susret s njim!
U prvi mah i nisam bio sasvim siguran, ali je
bilo dovoljno da nazove selam. Tu je bio Centar veze, on u njemu, glas koji se
ne zaboravlja, samo što sam ga ja malo drukčijim zamišljao. Moj problem što me
ovako podsjećao na nekog drugog...
Zatekao je nekoliko mi upućenih pitanja. Odgovore
je slušao s posebnom pažnjom. I sam je imao šta pitati, morao sam još jednom
navesti sve dokaze da četnici puna četiri dana poslije pada nisu se usudili ući
na Trebovu.
Nešto je i zabilježio u svoj rokovnik, a složio
se kako je razlog tome bio strah četnika, ali i njihova želja da izbjegnu
otvoreniji sukob. Zbog čega nam je izlaz svjesno ostavljen, izlaz kroz koji smo
mi prošli u zadnji čas. Na Bistrici smo imali sreće, a ja sam i ponovo ispričao
događaj s nanom. I njega, Šemsu u pero. Teško je tako prosuđivati, ali mi se činilo
da osjećam takvu razliku, diverzanti su prebrojavali sklonjeno i skriveno
oružje i municiju, dok je on prebrojavao žrtve.
Razgovor nismo sasvim završili, kad shvatih kako
je vrijeme za nešto drugo. Šemso je prilazeći centrali rukom dao znak svima da
ušutimo.
-
Šemso je...
čujemo li se... imam... imam izvještaj... može...
-
Samo polako,
molim te – sad sam čuo, a i lahko prepoznao - dakako jedinstveni glas Nikole
Bilića, kojemu je Šemso izvjesno kanio
odaslati izvještaj, a pošto je to mir u sobi omogućavao.
-
Nema problema,
samo reci kad počinješ snimati.
-
Snimamo odmah,
nemamo puno vremena. Samo nemoj žuriti.
-
Četnička
bulomenta i danas nastavlja svoj krvavi pir po slobodnim dijelovima fočanske
opštine – do ovog su se mjesta jasno razaznavale Šemsove riječi, poslije je
ubrzao tako da smo ostatak izvještaja više pratili na osnovu konteksta – pred
naletima četničke kame više niko nije pošteđen, ni žene ni djeca, ni stari i
iznemogli. Iz dana u dan naše izviđačke jedinice nailaze na sve više leševa...
-
Stani, Šemso... Stani!
Molim te, malo sporije. Idemo iz početka.
-
Četnička
bulomenta i danas...
Nikola ga je još par puta prekidao, a on počinjao
ispočetka. Za sve je krivio diverzante, koji su se uistinu ironično smješkali.
-
Linije naše
odbrane su čvrste i stabilne. Sa slobodne teritorije opštine Foča, za Radio
Bosne i Hercegovine izvještava Šemso Tucaković! – nekako je izvještaj priveo
kraju, poslije čega je tek nastao smijeh diverzanata.
Upozorio ih je kako će ih sljedeći put udaljiti
iz prostorije, na što su ga oni krenuli uvjeravati kako bi uvijek bili sasvim
tihi ako bi on izvještaj slao mirno. Izvjesno je to i Šemso znao, ali je
jednostavno bio takav.
Turhan
Eminbegova džamija
u Ustikolini, najstarija u BiH, srušena 1992.
