Zarobljeno srce moje,
prelazeći brijeg i
dol.
Tražilo je ne bil našlo
da ublaži srcu bol.
28. decembar 1994.
Uzalud mi želja moja,
uzalud mi nade sve.
Kad ne smijem ljubit
onu
za kojom mi srce mrje!“
Priče o Novoj godini su počele prije više od
mjesec dana. Jedino smo znali da ćemo je ovdje dočekati. Šaputalo se da bi
mogao biti organizovan neki doček, s približavanjem Nove godine i priče su
intenzivirane.
Danas su stigle prve zvanične potvrde. Logistika je obećala pobrinuti se da taj,
nekada najpopularniji praznik i ovdje oživi. Već su poslati ljudi koji će
dopremiti vanredne namirnice.
Među nama su krenula nova nagađanja u vezi s tim.
Od najtvrđih sumnji kako od svega neće biti ništa, nešto blažih da će biti
mnogo skromnije nego se mi nadamo, sve samo s ciljem da se preventivno spriječe
moguća, i ne baš realna praznična bježanja niže, u Tarčin i Pazarić, u tu
najbližu civilizaciju, preko onih koji pretpostavljaju kako će sve to ličiti na
novogodišnje paketiće, s nešto izmijenjim sadržajima, do najoptimističnijih
koji ovo gledaju kao prve vijesnike nekog novog, dugotrajnijeg primirja, čak i
samog svršetka rata. Između smo se smjestili mi koji očekujemo opštu mirnu
proslavu, s poticanjem standardno nejednakih aršina. Ta opšta, mirna i skromna
proslava će u osnovi da prikrije drugu, znatno bogatiju i divljiju, a koja će
da bude u Komandi.
O tome smo najviše i pričali. Nezamislivo je da
se Komanda drži toliko pošteno pa da svima bude jednako, ipak ostaje otvoreno
koliko će biti bezobrazni.
No, na to svakako da nećemo moći uticati. Samim
time je cijela priča ocijenjena šupljom. Jednako kao i nagađanja kakvo će te najluđe
noći vrijeme biti. I to je apsolutno izvan našega uticaja, ostajući u domenu
naših želja. Ali ni one nisu precizne. Biće da zavise upravo od one logistike.
Ako nas to bude zadovoljilo valjalo bi i vrijeme
da posluži. Ako izda onda bi nam ovo drugo trebalo biti svejedno. Kada ne bismo
željeli da u tom slučaju bude poremećen višak veselja privilegovanih.
Svaka šuplja priča, na kraju izrodi nešto
ozbiljno. Kako se ta noć približavala a vrijeme popravljalo, to se luda ideja
pretvara u izvodiv poduhvat.
Od ukupno nas jedanaest niko nikada nije bio
protiv, a iz dana u dan je sve manje sumnjičavih. Zapravo je zajednički
prijedlog i prihvaćen, uz te dvije pripomene: ako logistika zakaže a vrijeme
nas posluži.
Ja još ne govorim glasno ali vidim jedini mogući krajnji
scenarij. Logistika ne može biti takva da nas sasvim zadovolji, a vrijeme ma
kakvo bilo neće nas spriječiti. Niti vrijeme, niti išta drugo...
***
Logističari su se vratili iz nabavke. Vijesti,
prema najrealnijim očekivanjima. A donio ih je lično Suvad Žgalj. Koliko god ga
znali kao poštenog, iskrenog, sumnji će ponovo biti. Dileme nema da su po dvije
boce piva ono što sljeduje svakoga od nas. Ali nas niko neće ubijediti da je
Komanda i sebe ograničila tako.
Mesa i slatkiša neće manjkati, ali nije to ono
što jednu ovakvu noć može učiniti nezaboravnom. Kako se snijeg dovoljno slegao
i biće prohodan, to je samo ostalo da oživimo ideju. Pošto prevladamo promjenu
okolnosti.
Žgalj je izrazio želju da novogodišnju noć
umjesto u Komandi provede s nama. Odbiti ga nismo mogli, prije svega jer nam
tom željom iskazuje čast.
Ovi što ga bolje znaju sigurni su bili i da ni on
neće odbiti našu ideju. Iako se odmah vidjelo kako nije baš oduševljen, bilo mu
je makar zanimljivo. Možemo se svi nadati, vjerovati da nećemo odmah biti
otkriveni, a kasnije ćemo se već i sami faliti. Tako se došlo do njegovog
uslova, na koji smo se mi obavezali. Niko izvan nas, sa strane, ne smije nas
vidjeti, odnosno ni na koji način saznati. Prije nego sami budemo pričali.
Odranije smo ovaj zadatak prihvatili Salja i ja,
uz Aliju Šljiva koji je bio simpatično uporan, tako da ga Žgalj nije ni
pokušavao odvratiti.
Ja jesam, ali mi nije uspjelo. Uzalud su sada
bile priče kako su Bjelimići daleko, put preko Visočice - težak i bez snijega.
Kad sam s početkom cijele ideje, logičnom činjenicom da ovaj put podrazumijeva
noćenje, počeo glasno razmišljati o udovici koja mi je za oko zapala prošle
godine.
I dok je Salji i meni prioritet najluđu noć učiniti
boljom, boljom nego li će ona biti u Komandi, to je Alju više žuljala priča o
udovici.
***
Mene je zažuljalo nešto drugo. Cijelu noć pred
polazak lomio sam se.
Kada je priča o rakiji krenula ja sam imao druga
razmišljanja. Meni će doček ovdje biti malo nesiguran po pitanju sveukupnog
ambijenta, nismo mi jedni s drugima naviknuti kao što sam ja sa svojim
Trošnjanima. Brži sam bio s idejom proslave na drugome mjestu nego je to Žgalj
pokazao, ali se on nije mnogo dvoumio, jednostavno i lahko se odlučio,
spustivši tako moju ideju na nivo besmislenosti.
Ono što je postalo jasno, jednostavno, više nego
odlično, u mojoj je glavi još uvijek presvlakivano velom komplikacija. To što
je Komanda donirani novac rasporedila tako samo je oživjelo ovu našu ideju.
Nije škrtarila na mesu, što u ovakvim okolnostima dođe kao bolje. Čak i to što
su uzeli u obzir kako naša peć nije za kuhanje, roštiljanje, pa ćemo dobiti
duplu gidu suhoga mesa. Za rakije je ono i bolje, uz da je dakako i lakše za
serviranje. Na ruku nam ide i vrijeme koje se baš ugajgulilo. Nije nezgodno ni
za otići do Bjelimića i nazad, za sjediti u bajti cijelu noć, ali ni slutivo
mogućoj četničkoj ofanzivi.
Dolazak Žgalja, a kada je već pristao, samo je
upotpunio cijelu priču. Zna on kako se ova četa još uvijek pravi, na neki način
još diše na dupla pluća. Prilika je ovo prava da se ta pluća spoje. Pristao je,
preuzeo je i ovu drugu odgovornost. Vrlo korektno, kakvi bi i mi trebali biti.
Taj jedini uslov jedino mene muči. U presjecima
razmišljanja o tome prizivah kako je on nahuškao Alja da ide sa mnom i Saljom,
sve kako bi bio sigurniji da će sve ići kako smo se i dogovorili.
Nema smisla. Žgalj je došao da diže, ne da ruši
povjerenje. On vjeruje nama, vjerujemo li mi njemu? Vjerujemo, samo to trebamo
dokazati. Ako se i neće uklapati to što on vjeruje nama, dok Komandu laže.
Ništa nije isto, tako da nama to ne bi smjelo biti opravdanje.
Zgaziti jedno povjerenje kako bi se potvrdilo
drugo, zapravo bi moglo oba dovesti u sumnju. Ali i ne mora, i to je ono što
mene muči.
Put do Bjelimića vodi preko Visočice, ali i ispod
položaja protivavionaca. Zapravo su oni i jedini koji bi nas mogli opaziti,
naći naše tragove. I to je ono što me dodatno muči. Znam koliko bih Fadila
obradovao kada bih ga pozvao da nam se pridruži, znam i da će mi zamjeriti ako
to ne učinim, ali će u vremenu kada to sazna i mirno da mi halali, oprosti.
Samo je jedna situacija koja mi nikako ne bi odgovarala, a to je da nas oni
opaze, u polasku ili povratku svejedno, ali da je i Fadil s njima. Znam kako bi
on mene tada gledao, ne znam kako bih ja njega. Mogu li, imam li pravo izdati
najboljeg druga? Možda i moram, ali se kolebam...
Dok smo samo Salja i ja bili aktuelni, to sam njemu
ovo i pominjao. I bilo bi nam običnije, a ja sam siguran kako bi Fadil Barlov do
kraja naših života osjećao zahvalnost kada bismo uvratili do njih i njega
pitali bi li išao s nama. U ušima mi zvone njegove riječi koje je, siguran sam
u to, bezbroj puta izrekao po saznanju da ćemo dobiti samo po dvije boce piva,
a koje obuhvataju poluistinu kako bi bolje bilo da nećemo niti jednu.
Nije mi teško pretpostaviti šta je govorio, kada
razmišljamo slično. U cijelom ovom svome nerazumijevanju sebe samoga pokušavam
razumjeti, shvatiti njega. Da je on u mojoj poziciji, mislim kako se ne bi
kolebao!
Ima on razumijevanja za mene, trebao bih i ja za
njega imati. Imam povjerenja.
Znam da on nikome ne bi pomenuo da je išao s
nama. Ali, tu su ostali iz tog voda-odjeljenja protivavionaca. Salko Čorbo je
komandir, vjerujem da bi i on ćutao. Možda i ostali. Možda...
A sumnjam u Aliju Šljiva!? Ako sam pomislio da je
on tu upravo zbog tih stvari, kako mogu to sasvim odbaciti. I nije više problem
da li bi se to čulo izvan naših grupa, dovoljno je što bi se čulo izvan samo
naše. Ako je meni Žgalj vjerovao, kako bih ja mogao tvrditi za Fadila i ostale
da će ćutati.
Samo je jedan način, ostaviti kako jeste.
Treskavica,
pogled na Visočicu
