Sadih almu na sred
atmejdana,
gledah dragu devet
godin dana.
Kad je alma za trganje
bila,
moja draga za
ljubljenje bila.
30. decembar 1994.
Duhnu vjetar, slomi
almi granu,
dođe jaran, odvede mi
dragu.
Pa me jaran u svatove
zove,
da mu budem djever uz
djevojku.
Muka poći, još teža ne
poći.
Ako pođem, nagledah se
jada;
ne pođem li, neću
vidjet dragu!
Nismo ranili. Ako tokom dana neko i posjeti bajtu
moći će nas se prikrivati. Sem toga, sračunali smo da za jedan dan ne možemo i
otići i vratiti se. Bitno je do tamo doći prije akšama, naći rakiju i konak, te
sutra ujutro biti odmoran.
Ja znam u koje ćemo selo, kod koga, znam dobro
put preko Visočice, lahko sam ih uvjerio kako se ne može desiti da gdje
skrenemo, zalutamo. Znam i još nešto, s ovim novim okolnostima ima, eto i taj
jedan mali, težak dio puta. Ranije je zamišljen kao tačka gdje ćemo uvratiti,
predahnuti, sada ga moramo pažljivo zaobići.
Dotle sam ja i ćutao. Ne znam jesu li oni nešto
primjećivali, osjećali na meni, tek ni oni nisu mnogo pričali.
Primičemo se uzvišenju na kojem znamo da su se
smjestili protivavionci. Zastali smo. Kao da prolazimo ispod četničke bajte. S
tim da smo nekako sigurniji kako nas ovi neće čuti, vidjeti. Svjedeno, ne bi
smjeli rizikovati. Jedno bi bilo da smo maksuz uvratili, sasvim drugo da budemo
primijećeni. Na stranu što bih ja nekako i volio da se to desi!? Možda sam zbog
toga i zastao!
Ne možemo stajati satima i prizivati da se to
desi. Krenuti nam je dalje.
Muči me nešto u glavi, po stomaku. Par puta sam
okretao glavu lijevo, u pravcu gdje sam zamišljao njihovu bajtu, „vidio“ Fadila
u njoj. Činilo mi se kako se on nada, vjeruje da baš ja mogu nešto slično
smisliti. I da je siguran kako ga u tom slučaju neću zaboraviti. To me i muči.
Kada se dovoljno odmakosmo pomenuh to Salji i
Alju. Ne razumješe me sasvim, oni ispletoše nekakvu priču kako bi to izgledalo
da se cijela brigada ovoga sjetila, ovaj naš poduhvat bi imao mnogo manje
smisla. I nije sve u toj noći, rat je može se i bez pića, ćeif je zaputiti se
na ovakav put. Ma koliko vjerovali mi da je siguran i lagan, ono što ni ja ne
mogu znati jeste kakvo nas vrijeme sutra može očekivati. Ne mogu znati, ali
neću ni da sumnjam. Da je htjelo biti ružno - bilo bi već jutros!?
Izlaz na Visočicu to potvrđuje. Pritom mi bivamo
još i iznenađeni, toplije je nego na Šljemenima. I ne samo danas, i prethodnih
je dana. Snijeg je po brinama skoro otopljen, a put uglavnom tako i ide.
Uglavnom, brže i lakše se primicasmo spuštanju niz drugu stranu Visočice.
To je mjesto gdje prestaje jednoličnost
planinska, slična i onome što gledasmo po Treskavici. To je dio koji već mogu i
da prepoznam.
Kada se je put pretvorio u široku makadamsku
cestu više nisam ni imao sumnji. Jeste da nedostaje ona pitomost kojom su me
Bjelimići oduševili, ali se upravo zato taj osjećaj jače javlja.
***
U vremenu kada iščekivah da se nazru i prve
kuće svi oživljeni osjećaji na trenutak stadoše. Prema nama se čulo nešto
drugo. Huku i brujanje ubrzo razaznajemo, nije se dugo činilo da bi moglo biti
bilo šta jače, oklopnije od najobičnijeg vojnog kamiona.
Kad je to brujanje bilo takvo da se svake sekunde
kamion trebao i pojaviti pred nama, mi smo zastali. Sklonili smo se s ceste, s
prtine. Lično i nisam očekivao da bismo na svome putu, a prije silaska u prvo
selo mogli i trebali naići na neko vozilo, a isto tako vjerujem kako se ni oni
nama ne nadaju. Naše sklanjanje je bilo samo sigurnosti radi, straha nije bilo.
Do momenta kada se iza krivine kamion i ukazao.
Na trenutak mi se učini kako mi je na sekundu ranije kroz glavu prošlo da smo
se trebali ne samo skloniti već i prikriti.
Ne znam je li to bio neki prodor sumnje u sebe,
svoju sigurnost, znam da me u momentu obli neki hladan znoj.
Mogao bih reći da je topliji dio dana prošao, da
je i samo brujanje kamiona proizvelo taj zrak, istina je da mi se nije dopadao
izgled kamiona. Ne samo da je vidljivo proizvod bivše JNA nego je sav išaran
bojama srpskih, zastave i vojske, te ispisan četničkim rječnikom. Čak je i
vozač imao ne baš malu bradu, a uniforme odavno nisu siguran znak raspoznavanja.
Ako je postajala i najmanja mogućnost da zalutamo, onda je hladan znoj koji sam
osjećao opravdan.
Od krivine smo bili tek dvadesetak metara.
Nedovoljno vremena da dugo razmišljam, da se onaj hladni znoj počne lediti.
Kamion prolazi pored nas, sasvim mirno i bez imalo razmišljanja o tome ko smo
mi i da li smo trebali biti ovdje.
Gledajući za kamionom gledah i Saljino i Aljovo
lice. Oni su imali više razloga da sumnjaju, da budu uplašeni, ali je njih
mirnima držalo to što ja nikako nisam reagovao. I posebno, što nisu odmah
vidjeli moje lice.
Kamion polahko nestaje za sljedećom krivinom,
meni glavom prolaze prisjećanja o našoj nedavnoj ofanzivi, zarobljeno je tada i
nekoliko kamiona. Očito je barem jedan nekako ovamo prebačen, s nejasnoćom tom
da još nije prefarban. Valjda su svi ovdje odmah navikli, a nas se nije ni
očekivalo.
Mi idemo naprijed. Prolazimo našu krivinu. Tu je
vjetar ponovo blag, prošla ona hladnoća.
Pitam sebe jesam li se uplašio bio, jesam li smio
posumnjati u ono u šta sam sve vrijeme bio siguran. Mislima mi počeše
prolijetati i ružne slike, ipak se nekad negdje može desiti da me moja
sigurnost izda i da tako navrljam na četnike. Sigurnost možda, intuicija - ne
vjerujem.
***
Dvije krivine sam se prepuštao i opirao takvim
mislima, a onda se sasvim opustih. Upravo očekujemo ulazak u selo koje se već
na prethodnoj krivini malo providjelo, sada i osjećalo.
Prolazimo kraj prve kuće. Kotlina je, zavjetrina,
snijeg je viši nego gore po brinama. Koristimo tragove točkova kao sigurnu
prtinu, i pomalo žurimo da prođemo kroz ovo selo, zaselak. Pamtim ga kao
izdvojenog, malo više razvučenog, i ljeti ne previše dojmljivog, ne kao što je
srce Ježeprosine. Sada je još tmurnije, s osjećajem da ćemo ga proći a da nikog
nećemo sresti.
Pred ovom prvom kućom vidjesmo kera, golemog ali
pitomog. Da li ima tako izoštren osjećaj da mu nismo neprijatelji ili je nešto
drugo po srijedi, tek nas nezainteresovano pušta da prođemo.
Nama je on bio potvrda da je zaselak ipak živ, dim
iz kuće se mogao primijetiti tek kada se dobro zagledaš, tako da ne htjedosmo
tek tako proći. Dobacismo mu sva trojica neki kao pozdrav, rezultat naših
osjećanja da nikog drugog nećemo ni sresti, te zahvalnosti što ne laje, što ne
čini ništa što bi nas imalo zadržavalo.
Do naredne krivine drugih kuća i nije bilo. Barem
da smo ih mi mogli vidjeti.
A onda, još nešto što ne očekivasmo. Na samom
izbijanju na krivinu čujemo oštar, prijeteći, ne prijateljski, poludivlji
lavež. I dalje idem prvi, i ja sam taj koji mora razmišljati da li, i koliko
usporiti, pogledati na stranu ima li gdje kakve tojage, za slučaj da je i ovaj
ker nesvezan, a pošto je izvjesno sasvim drukčije raspoložen u odnosu na onog
prethodnog.
Dok mi pogled traži tojagu koje nema na mahu,
očekujem snažnijeg, krupnijeg kera nego prvi što bi. Malo me i stade
zabrinjavati što se ne ukazuje iako je lavež sasvim jasan i dolazi odmah tu
ispred.
S nevjericom se zaustavih kada se ker konačno
ukaza. Stajao je na svega par koraka, i dalje vrlo oštro lajući. S gardom koji
je prijetio da će svake sekunde skočiti na mene. Ali i s istinom da mi ne
prijeti baš nikakva ozbiljnija opasnost.
To je bilo više štene, možda neke ljuće,
agresivnije rase, sa rijetko glasnim i prodornim lavežom, jer da je odrastao
ker neke prirodno sitne rase sigurno da se ne bi ovako ponašao.
Prije nego se nasmijah, zalajah i ja prema njemu.
Odmah se pokrenuo, ali nazad. Nije mnogo smanjivao svoj lavež, ali ni prestajao
se povlačiti. Uz sada jasnu spremnost, ako ja krenem brže prema njemu, pokazaće
i svoju brzinu.
Također je bilo jasno da neće predugo jednako
uzmicati, sklonio se u svoju avliju.
To je trenutak kada ga je i Aljo fino vidio.
Njemu je još glupljim izgledalo što je onako lajao na nas, te je skoro žalio
što nije bolje vrijeme, što mi nemamo vakta za dangubljenje, što ne može da se
obračuna s njim. Samo je oponašao kako bi mu malo uvrnuo glavu, da drugi put ne
prkosi jačima od sebe. Posebno, ne onima koji mu ništa loše ne žele.
Kada smo prošli kuću na desetak, petnaestak metara,
štenac se opet izšetao na sokak. Čuli smo pojačan lavež, i okrenuli se.
Dok smo se Salja i ja ponovo smiješili, Aljo se
opet namrštio, sada načinivši dva brza koraka prema njemu. Na što je on ponovio
raniju odlučnost, u jednoj sekundi, u jednome skoku ponovo je bio na sigurnom,
u avliji.
- Vala, i meni ide malo na živce, ovakvo
kočoperenje – Salja otkri svoja razmišljanja, u trenutcima kada se spuštasmo
niz narednu krivinu i dok je lavež polahko se utišavao – ali moram priznati da
mi ne djeluje bijesan, više mi dođe kao da je sav od srca. Takvi su i ljudi,
jedni se samo kočopere, a drugi baš imaju srce.
- E ako je tako, ovaj je kočoperan – ne slagah se.
- Čini ti se. Misliš, zato što je sklonio se. Pa
dobro, on je zalajo da pokaže kako nas se ne boji. A bezbeli da mu i nije baš
do borbe. Pametan je on.
- On je bezobrazan. Pametan je onaj prvi, vidio si
koliki je, misliš da nas se on nešto plašio. E kad sam poslije ovog čuo, pa
vidio, jeste da ja volim životinje, al bilo mi je došlo da ga jednom šutnem
nogom...
- Meni je ovaj pametniji. Oglasio se, obavio svoje,
obavijestio gazdu. Sad, zašto ga ovi nisu čuli, to je već druga priča. Možda su
i čuli, ali navikli da laje na svakoga. A mislim da je i prvi pametan, samo mu
drukčija taktika. On je bio miran, ali da smo krenuli prema kući...
- Ja mislim da nije razlika u taktici, nego u
godinama! Sam si reko, kao ljudi su. E, još da znaš i u čemu se razlikujemo,
kod njih se životinjski instikt razvija, kod nas zamire. Dijete kad se tek
rodi, ne zna ništa, ali osjeća. Kao ker, kao životinja. Ako ne znaš kakav si
kao čovjek, priđi životinji ili nepoznatom djetetu. Ako se dijete nasmiješi na
tebe, znači da si dobar, fin, ljudski. Razumiješ, onaj prvi je osjetio da nismo
zlobni i zato nije lajao...
- Razumijem. Nego, pusti kera, gledaj i orijentiši
se gdje da rakiju nađemo!
- Đe je ta udovica!? – iz pozadine dobaci Aljo.
put
preko Visočice
