Na sred Foče studena
vodica,
tu dolazi dilber
udovica.
Na njoj koša od
stotinu groša,
anterija - niza
madžarija.
Gledalo je momče preko
Drine,
gledalo je pa je
dozivalo:
„Sapni puce, dilber udovice,
„Sapni puce, dilber udovice,
sapni puce, puknut će
mi srce.
Da mi te je mladu
premamiti,
na prsima jelek
potrgati,
bijeloj koši hršum
učiniti,
i dukate u vinu
popiti!“
Salja je bio u pravu. Bila mi je potrebna
orijentacija. Godina i po nije mnogo, ali su ljeto i zima bitno drukčiji.
Zastao sam na malome raskršću i oživljavao
sjećanja. Par sekundi je bilo dovoljno da se prisjetim.
Pošli su bez riječi za mnom. Doveo sam ih tako
pred vrata jedne stare kuće, gdje sam, ipak, ponovo zastao i još jednom vrtio
sjećanja.
Otklonio sam sumnje, mada se nisam mogao oteti ni
dojmu da je sve prilično drukčije. Pripisah to ovom sumornom vremenu, i mirno
pokucah na vrata.
Ni ponovljeno kucanje, niti glasno dozivanje
domaćina nije davalo rezultate. Probah vrata, otključana su. Provirih unutra,
osjetim toplinu vatre, vidim čistoću, znam da je neko do maloprije bio unutra i
da je nekim poslom izašao tek na kratko.
Okrenuh se, pogledom nađoh štalu. Nekako mi je i
najlogičnije bilo da je tu.
Popričasmo malo o tome, objasnih im svoja
razmišljanja, dogovorismo se da čekamo.
Čekali smo ne duže od pet-šest minuta. Iza štale
se pojavio starčić kojeg sam odmah prepoznao. Nije više bilo dileme da sam došao
kamo sam planirao.
Starčić ne mnogo zbunjeno gleda u nas. Vidjelo se
da nije nenaviknut na slične posjete. Ono što je i njega zanimalo je da li se
odnekud znamo.
Prišavši blizu, nekoliko puta prešavši nas
pogledima, konačno je i on siguran da bar mene ne gleda prvi put.
Uslijedili su selami, potvrda toga kada smo se
zadnji, i jedini put sreli.
Pozvani smo u kuću, uz objašnjenje da on nema
rakije za prodati ali da ćemo svakako moći kod njega biti, odmoriti, ručati i
večerati, prespavati, a da ćemo u potragu za rakijom poći kada mu se kćer
vrati. Iz komšiluka.
Dedo je bio i malo nestrpljiv, pa ubrzo ode po
nju. Za to vrijeme ja im još jednom pričah o ljepoti, jedrini te udovice.
Sumnjali su, do momenta kada se njih troje
vratilo.
Udovica je imala ne punih trideset, nije je
starijom činila ni činjenica da ima kćerku od desetak godina. Gusta, kratka
crna kosa je isticala mlado i bijelo lice, a uske bluza i suknja jedro i dobro
oblikovano tijelo.
Moja mirnoća je dolazila iz toga što sam je već
viđao, a omogućavala mi je da primijetim blage reakcije Salje i Alja. Što su
imali vidjeti bilo je ljepše od onog što sam im govorio, odnosno kako su me
shvatali. Kod Alja je bilo osjetno i lakše razočarenje, izvjesno je da bi on
volio da sam omanuo za koju godinu.
Njegovu očudnu nemirnoću koristi Salja, koji rado
pristaje da on pravi društvo dedu, i pećici, dok ćemo Aljo i ja, s udovicom ići
u nabavku rakije.
***
Sve je završilo kako smo planirali, i bolje, pa
manje bitnim biva koliko se Aljo pristojno držao. A i to je bilo dijelom
simpatično pa je izostalo i negodovanje od strane udovice. A da li se je po
njenoj glavi vrzmalo nešto drugo ostaće tajna.
Jesmo po povratku, u kući svi bili u najboljem
raspoloženju, s dozvoljenim pošalicama, uvažavajući to da je ova udovica kćerka
domaćinu, posebno i prisustvo njene male kćerkice, dok nije zaspala, ali
prihvatajući i vidljivu sklonost našega domaćina šalama svake vrste, ali je sve
to moralo ostati u granicama naše pristojnosti.
Tako smo prihvatili i činjenicu kako je ovo
tipična kuća za ove krajeve, za mnoga bosanska sela, kuća s tek dvije komotnije
prostorije, mimo nekih hodnika, verandi ili špaiza, a što je odlučilo i
raspored spavanja. Tačnije, domaćin je predlagao da ili spavamo svi u toj
većoj, zvanoj kuhinja, gdje smo sjedili, ili da oni idu u onu drugu, hladniju,
koja se ovdje i zove sobom. A što smo mi, mojim insistiranjem odbili. I zbog
male djevojčice, koja je opet bila dijelom priče o nešto drukčijoj
preraspodjeli, ali i zbog činjenice da smo mi naviknutiji, otporniji na
hladnije vrijeme.
Unutar te prve prostorije, kuhinje, biće da su i
oni malo izmijenili prostor za spavanje. Prilagodili su ga mogućnosti da ćemo
mi u po nekoliko navrata morati izlaziti vani, zbog hladne sobe a i činjenice
da smo pili, i još pijuckamo rakije.
Ponoć je tek bila prošla, ne sviće rano, bilo je
vakta da se naspavamo. Ipak se Aljo glasno izjasnio da on neće trenuti, zbog
udovice.
Ni mi nismo žurili sa spavanjem, dograđivali smo
njegovu priču kako je djevojčica i tako „u behutu“ već zaspala, kako će
nekoliko popijenih čašica deda još više ubehutiti, a kako će se udovica cijelu
noć vrtiti, i uzalud se nadati da će neko od nas imati hrabrosti.
Šalili smo se, tražili ima li imalo zbilje u tome
što Aljo potencira, ciljali da bi bilo poštenije da ona prijeđe u našu sobu,
ako je kojega zabegenisala, a s obzirom da se nas trojica nikako ne bismo mogli
mirno dogovoriti koji će otići k njoj. Sama ta priča je jasno upućivala da će
sve i ostati na priči.
***
Kada sam, negdje pred zoru probudio se, morao
vani, tiho sam prolazio kroz kuhinju.
Blaga svjetlost iz šporeta je kazivala kako se i
udovica budila, vatru ložila, održavala, a iskoristio sam je i da zastanem
prolazeći kraj njih. Udovica je bila poluotkrivena, i polubudna.
Nisam vidio, mada mi se učinilo da je očima
virnula, provjerila koji smo. Ili sam samo želio da je tako, ili je i pritom
trepnula očima.
Bilo kako bilo, ja sam uzdahnuo. I produžio kamo
sam pošao.
Ježeprosina
