Pivo piju age
Sarajlije.
Na Ilidži, pokraj
Željeznice:
Dva Morića i dva
Džindžafića,
S Ćemaluše do dva
Dženetića,
s Čobanije dvije
Turhanije,
s Ceirdžika dvije
Muzdedžije;
Iz Žabljaka do dva
Vatrenjaka,
sa Kovača dva
Halilbašića,
a sa Mlina dvije
Turnadžije,
iz Potoklinice do dvje
Penjave;
Sa Vratnika dvije
Tahmiščije,
sa Hiseta dvije
Odobaše,
sa Berkuše Kuna Hasan-aga,
sa Bjelava Pinjo
Bajraktare.
31.decembar 1994.
A služi im Čebedžina
Savka,
zlatnom čašom iz
bijele ruke.
Kako kome čaše
dodavaše,
svaki joj se za suknju
hvataše.
Progovara Čebedžina
Savka:
„Čujetel me, age
Sarajlije, -
Ako mogu svima biti
sluga,
ja ne mogu svima biti
ljuba.
Samo onom mogu biti
ljuba,
koji može Drinu
preplivati,
pod silahom i pod
bensilahom,
u čizmama i u
halčinama,
pod pazuhom prenijet
djevojku!“
Progovara Pinjo
bajraktare:
„Evo ko će Drinu
preplivati,
u čizmama i u
halčinama,
pod silahom i pod
bensilahom,
pod pazuhom tebe
prenijeti!“
Povratak je išao prema planu. I previše. Vrijeme je
bilo kao jučer, mi zadovoljni, s umjereno ali željeno popunjenim rančevima. Strah
od lošeg vremena je protjeran, ali jača osjećaj kako nešto mora krenuti po lošem.
Osjećaj, koji se stade pojačavati upravo gdje sam ja to najmanje želio.
Prolazeći ispod protivavionaca, tu meni dionicu dužu
od sveg ostalog puta, bili smo u prilici da oslušnemo, uvjerimo se da je sve
kako smo i ostavili. Usput sam još jednom uzdahnuo za svoga najboljeg ahbaba
Fadila, zavrtio glavom ne znajući koliko sam pogriješio, klimnuo njome uvjeren
da će, kada ovo sve prođe, kada mi nekad padne na um i pomenem mu ovo,
razumjeti me, shvatiti i halaliti.
***
Dolazak na Šljemena nije govorio da se i tu moglo
bilo šta promijeniti. Ipak mi je neki glas kazivao da kanistere ne unosimo
odmah.
To što smo u bajti našli još nekoga bilo je
iznenađenje. Kojemu, ne može se reći da smo se i obradovali.
Zbunjeno smo se pozdravili, upitali, prošli uz
peć malo se ugrijati. Vrijeme koristeći da shvatimo o čemu se tačno radi.
Raspoloženje ostalih je bilo umjereno pozitivno,
što je jedino garantiralo da je Bećo Merdan, naš hodža i moralista, već neko
vrijeme tu. Priča koja teče otkriva kako mu nije tačno kazano gdje smo mi bili.
Uključujemo se u čitavu priču na način da samo
odgovoramo koliko nas se pita. I čekamo momenat kada će nam biti rečeno da
unesemo kanistere.
Što će, po svemu sudeći popričekati. Time izvjesnim
postaje da barem to Beću nije rečeno. Prve moje misli su išle da neće ni biti,
da se čeka da on ode. No priča je u trenutku direktno dotakla to pitanje
govoreći i nama da je Bećo došao ostati s nama cijelu noć!
Pod takvim dojmovima i nije lahko govoriti o Bjeimićima,
našem boravku tamo. Bećo je bio sa mnom prošli put i razumljivo se malo više
raspitivao. Uglavnom smo se držali udovice, o kojoj je na sreću Aljo najviše, i
najmaštovitije pričao. O njenim oblinama, damarima koji dukata vrijede, zbog
kojih Aljo navodno nije ni oka sklopio. Već je izrazio želju da s proljećem ode
ponovo, tada će vrijeme biti bolje i za put, i za štošta drugo. Pohvalno je
govorio i o doživljenom gostoprimstvu, pažljivo obilazeći bilo koji detalj
vezan za rakiju, i tamo popijenu a posebno ovu donešenu.
Ponavlja Bećo razloge što se odlučio doći k nama,
slijediti primjer Suvadov. Zapravo je njega i nazvao, i pitao. Kao ni mi njega,
ovaj ga nije mogao odbiti.
Vođeni su sličnim promišljanjima, s razlikom što
Bećo nije ni imao rezervnu opciju gdje biti. U Komandi mu nikako ne odgovara,
veli sit je većine tih ljudi, te priče koja će zadirati predaleko. Previše će
biti rata u toj priči, pomalo ga je strah da ćemo u toj priči oko ponoći biti
na vrhu Treskavice, par sati kasnije u Kalinoviku, a pred zoru na Drini.
Najviše mu smeta što će u pauzama te, druge priče biti povremeno protkate
lažima i poluistinama, nerijetko propraćene i psovkama. Cijeli ambijent će biti
takav da sigurno ne bi mogao, čak i kada bi htio, cijelu noć prespavati. Kratko
se premišljao gdje bi moglo biti bitno drukčije. Znajući i Suvada, te mene i
još nekoliko nas, znao je i da je ovo to mjesto.
S jednim nije računao. S tim ja sada računam, i
nekako sam najbliži procjenama da su i ostali već pomireni s tom idejom. Noćas
će nam biti kako bude, a planirana proslava se pomjera za dvadeset i četiri
sata. U tome je još važno pronaći neki balans, ne pojesti svo meso večeras. I
drugi, teži, kako dva piva razvući do dugo iza ponoći. Što je trenutak da još
koji put, sada najiskrenije uzdahnem pomišljajući na Fadila.
Kratki zimski dan je bio pri kraju kada smo
došli, uveliko zalazismo u početak duge noći, vrijeme kada moramo odlučiti. I
to bi ponajprije moglo biti na Suvadu, njega bi Bećo najlakše razumio, a sem
toga mi ostali se i ustručavamo. Samo smo se počeli pomalo vrtjeti.
- Ako ste vi nju donijeli, slobodno je iznesite –
dok sve ne prekinu lično Bećo – ja sam vam reko zašto sam ovdje, i nije mi prvi
put da sjedim s ljudima koji piju. Uvijek treba razlikovati one koji znaju
piti, od onih koji ne znaju. A navjiša je razlika u priči. Nisam ja pobjego od
rakije, nego od priče. Loše, ružne priče...
A rakija je bila više nego dobra. To smo
potvrdili mi, bez Beća i naše dvojice. Mene je lično iznenadilo to što je Mirso
Šljivo bio u toj manjini, nisam mu vjerovao dok, po ranijem dogovoru, jedno
pivo predade meni a drugo Salji. Čak sam rekao da će „njegovo“ čekati do zore,
ako se predomisli.
***
Nije. Kaže, ranije je pio. Pa prestao, poslije
one svoje ružne epizode s polisama osiguranja zbog kojih je osuđen sedam
godina, odležao upola manje. Početkom rata je opet pokušao, no je se brzo
uvjerio kako je bolji kada pije samo sok.
Nekako mi se čini da bih ga volio vidjeti kada
malo popije, ućeifi. Bez pića je jednako zabavan kao i mi koji pijemo. S
razlikom da je raspoloženiji za naše usluživanje.
Ako ništa, to bi mu trebao biti razlog da se
ponovo propije, ili počne praviti da pije, ili jednostavno promijeni ponašanje.
Jer što je rakije bivalo manje u kanisterima to smo mi bivali bezobrazniji.
Mirsu jedino nije nikako bilo mrsko da nam istresa piksle, donosi vode,
dopunjuje mezu i slatkiše, održava vatru, i usput pjeva, priča i veseli se s
nama. U svakom slučaju, neko od nas, nešto manje bezobrazan, ili više, priznade
kako je mnogo lakše piti.
I kada bi se neko od nas ponudio pripomoći mu
Mirso je to odbijao. Kako sam reče, dok rakija uveseljava nas, njega veseli
naše veselje, s ovakvim načinom da i sam učestvuje. Još reče kako bi mi bili
manje veseli da nije on tu, odnosno neko ko opslužuje.
I dok se Aljo odmah prisjeti udovice ja pokušah
definisati idealan akšamluk. Koji bi uključivao jagnje na ražnju, ne više od
desetak ljudi, dovoljno dobre domaće rakije, koje pivo „za presjeći“, par vrsta
salata, po željama akšamlija, te jednu ili dvije lijepe i vrijedne djevojke da
opslužuju.
***
Ovaj naš nije bio idealan, ali jeste za pamćenje.
Suvad Žgalj je donio fotoaparat, ispucao je cio film. Ne znamo kada će biti
prilika da se slike izrade, poželjeli smo da svi dočekamo taj dan.
Kao malo dijete se radujem ovim slikama, bit će
mi prve - urađene na nekom položaju. Vjerujem Suvadu, siguran sam da će slike
izraditi, dostaviti ih svakome od nas. Sačuvaće jednu lijepu, dokumentovanu
stranu ove nezaboravne noći.
Koju nismo pokvarili nečijom idejom da tačno u
ponoć ispalimo plotun. Jeste bilo pješačkog puškaranja, s obiju strana, ali ni
četnici se, možda ina naše malo iznenađenje, nisu željeli razasipati granatama.
Možda bi u nekom filmu i ispalili taj plotun, ali
ovo nije film. Nije to ni bila neka ozbiljna ideja, bila je to samo šala. Da je
traženo od nas da noćas gađamo, teško bi se nakanili.
Ovo je bila noć za druženje i veselje, piće,
pjesmu i priču, najviše šaljivu i ne-ratnu, za prisjećanja, uspomene, za
zabavu. Stigli smo se podijeliti u dva tabora, iz kojih smo birali one koji su
se odmjeravali u šahu, jambu i pišpilu. I naravno, svi zajedno, na kraju u
prstenu. Računali smo pobjede i poraze, ali tako da važe samo za noćas. Za
pamćenja to nije.
Noćas nije niko izgubio. Bar se nadam, vjerujući u
Fadilov halal.
Svi smo dobili jednako, možda malo više Suvad i
Bećo...
Šljemena, iz novogodišnjeg dočeka 1995 (Sead
Pezo, ja i Mirso Šljivo)
