Pokraj Save badem drvo
raste.
Na drvetu, slatka
nano,
od zlata ljuljačka.
Tu se ljulja i staro i
mlado.
Dođe reda, slatka
nano,
na moga dragana.
Zaljulja se i dva i
tri puta.
Prekide se, slatka
nano,
od zlata ljuljačka.
Pade dragi u zelenu
travu,
a fesić mu, slatka
nano,
u duboku Savu.
Na Treskavici i njenim prilazima živo. Rekli
bismo, živo kao pred ofanzivu.
Mi inatimo četnicima, četnici nama, a i jedni i
drugi nadolazećem surovom vremenu. Iako su i naši i njihovi planovi - s
proljećem krenuti dalje, svi smo svjesni šta je do proljeća činiti.
Dolazak na Šljemena nije otkrio ništa novo, ali
je prizor na Baletinim vodama bio polubajkovit. Lično sam bio zadovoljan i onim
što je za naše smjene urađeno, ali tek sada vidim koliko može bolje.
Tek sad sve liči na vojnički logor. Barake su
dodatno obložene, nikli su još neki prateći objekti, između su uređene staze, u
mjeri kojom nas zima ne bi trebala iznenaditi. Zamišljajući krajolik pod
snijegom, slušajući da je cio logor opremljen svim mogućim zalihama, kako su tu
i agregati, mislim da nam predstoji mirna i tiha, zima bez borbi, zima za
druženja, odmor i zabavu.
***
Kada nema borbi, onda u prvi plan izbijaju
anegdote.
Prva koju nam pričaju je više od anegdote, s time
je samo povezujemo jednom narodnom izrekom. Stari, mudri ljudi su davno rekli -
nije kome je nijećeno nego je kome je suđeno.
Koliko smo samo puta svi čuli ovu mudrost.
Osjećali istinu u njoj, istinu koja bi u nama trajala tako neko vrijeme. Brzo
bi njenu pouku zanemarili, vrativši joj se tek kada bi se nanovo javila kroz
neki drugi, sličan, tek nešto manje ili više bitan, odnosno nebitan događaj.
Priča koju sam dolaskom na položaj čuo zauzeće
posebno, čeono mjesto u svim budućim vraćanjima ovoj narodnoj mudrosti.
Ne mogoh a da odmah ne odem na lice mjesta, na
položaj iznad Javora. I upitam se je li doista moguće da je istina.
Gledam, i vrtim glavom. Moguće jeste, i istina
je, ali je neshvatljivo mnogo onih kojima je nijećeno, ipak samo jedan kojemu
je suđeno.
Misli mi se pružiše dvije godine nazad,
Živaljskom dolu, danu kada je Musa Bešović stao na minu. I on je tada bio
sedmi, ili bješe osmi po redu, ali mi je to sve bilo sasvim logično. Mina je
bila postavljena ispod jedne žile, inercija je da oni koji tu gledaše preda se,
svjesno izbjegavaše stati na žilu, dok je sudbina što je Musa u tome trenutku
pogled držao ravno, ne bojeći se i ne birajući gdje će stati.
Gdje je sada bila inercija? Nije je bilo. Sve je
samo sudbina. Dijelovi jedne zajedničke, razvučene sudbine.
Kada je ovdje odabiran položaj račun je vođen
samo o onome što je najdirektnije vezano za njega. I to je ispit koji je
uspješno položen, kao nikad. Sve ostalo je sudbina, priča koja se pričala iza
nas, otkrivši se tek kada su prošli svi kojima je bilo nijećeno.
Gledam u mjesto gdje je Jakup Mekić postavio
artiljerijsku busolu. Nemam neki novi komentar, mjestašce kao stvoreno za to,
kada se oduzmu ostala slična, planirana i iskorištena za drugo, odnosno gdje
smo postavili minobacače, iskopali sklonište i rovove, gdje planiramo baraku,
idealnijeg nije ni bilo. Čak je i u tih par kvadratnih metara nekako
najlogičnije odabrano ono gdje će nožice da stoje. Sve to je logično, sve
kasnije samo i isključivo sudbina.
Nemoguće je sada dati objašnjenje zašto nikome od
nas nije ni palo na um da busolu premješta na neko drugo mjesto, zašto smo
uvijek uvečer nosili samo busolu, ne i njene nožice. Također, zbog čega smo
busoli prilazili jedino kada je to trebalo, i oko nje radili ne toliko pažljivo
ali ni naopako.
Sudbina je da je jedan od sarajevskih boraca baš
ovdje osjetio tu vrstu znatiželje. Nije mu artiljerijska busola bila nešto što
vidi prvi put, jednostavno ga je predugo kopkalo nekoliko detalja o njenom
funkcionisanju. Raspitivao se o njima kada je to sudbina htjela.
Jedno, ipak, ima što potrvđuje i onaj drugi dio,
nastavak ove stare mudrosti, po kojemu i sudbini nešto treba.
Stojim iza busole, obilazim je sa svih strana,
nemam straha, nema mjesta gdje već nogom nismo, nisam stajao. Tražim razlog,
način da joj je taj nesretni momak prišao kako je prišao, da bi dozvolio
sudbini da mu jednu nogu zavuče između nožica. Nekad mi se čini da to i nije
nešto skroz nelogično, pa opet se vraćam kako iza svega stoji samo jaki,
nesavladivi pritisak sudbine.
Pitam se i gdje su bili drugi, kažu da su čak
četvorica naših bili tada na ovom platoiću. Mekić je bio iza busole, ostali sa
strane. Kada je momak prišao svi su se primakli. Zajedno su mu odgovarali na
pitanja, a onda se malo razmakli.
Tada je mina eksplodirala. U sekundi se sve
završilo. U sekundi je ovima kroz glavu prošlo sve ovo što ja već sat vremena
kao ispitujem.
U nesreći pokatkad ima i nešto sreće. Pritisak na
minu nije mogao biti snažan, nije izgubio cijelu nogu. Tek palac, možda i prst
do.
Za njega je rat najvjerovatnije završen. Ne znam
ni o tome kako da razmišljam. Kroz glavu mi prolazi kakav bi odgovor bio kada
bih ga upitao da li mu je i koliko žao zbog toga, ako se uzme u obzir i ono što
se desilo, kao i to što nije bilo suđeno.
Da je neko od nas stao na tu minu, kada smo tek
došli na ovaj položaj moguće je da bi ostao bez cijele noge. I to je ono, uz
zarobljavanje i mučenje, o čemu najteže razmišljam u trenutcima ružnoga
raspoloženja. Tada mi se snažno doima kako bih više volio poginuti nego biti
zarobljen, ili ostati bez noge. A kada me rat pritišće najtežim događajima, negdje
iznutra poželim da rat završim kao ovaj momak što je.
Svašta čovjeku pada na um, kada zaboravi da je
sve već ranije zapisano...
***
Drugu priču su nam brzo ispričali, samim tim i
ostaje u okvirima prave anegdote. Koja govori o maloj, neobičnoj posjeti.
Na logor na Šljemenima nalutao je zec. Pravi,
šumski zec. Sam je bio zbunjen prisustvom ljudi, i uplašen.
Tako ovi pričaše. Zečevi se uplaše, i najprije
ukopaju u mjestu. Ovi to htjedoše iskoristiti, opkoliše ga polukružno.
Kada su svi bili spremni, poče strijeljanje.
Jedino se tako i može opisati to što se dešavalo na Šljemenskoj kosi. Iz nekoliko
pušaka dolijetali su metci, cijeli rafali, u pravcu jadnog, uplašenog zeca.
Rafalanje je privuklo pažnju vozila koje je naišlo
idući ka Baletinim vodama. One koji nisu učestvovali u strijeljanju, iz auta su
pitali o čemu se radi. Odgovor je izvukao iz auta suvozača, davši cijeloj priči
obole prave, dugopamtljive anegdote.
Za razliku od svih naših, ovome automat nije bio
potreban. Već pištolj, i smirena ruka. I jedan, jedini metak.
Nakon kojega je sve utišalo. Ostalo je da čovjek
mirno priđe zecu, uzme ga za uši, posrami naše automatdžije, te se udalji s
prilično obimnim ručkom.
Ostavljajući ovu anegdotu živom, priču u krugu mnogih
lovačkih, pa ko hoće da vjeruje neka vjeruje, ko hoće da misli da je sve
izmišljotina, to mu niko ne može zabraniti.
Ja sam povjerovao. I nisam postavljao dodatna pitanja.
Ne toliko bitnim mi dolazi je li ih bilo svega tri-četiri, ili sedam-osam. Da li
su stigli ispucati po nekoliko metaka, ili su neki čak i okvire mijenjali.
Jedino me malo bunilo da su tako rafalali, bez
bojazni da nekog između sebe izranjavaju. Njihovo je objašnjenje da su fino
pozalijegali u polukrug. Vjerujem i to.
Trsekavica, krajolik
