29 Tako je to

U polju se ruža cvatijaše,

al mi tude nikog ne bijaše,

već bijaše Haša i Mejruša.

Dolazi im momče neženjeno;

Hašu budi, a Mejrušu ljubi:
„Ustan gore, draža od matere!“

                            sredina decembra 1994.

Progovara Mejruša djevojka:

„Tam se kini, momče neženjeno!

Nas je majka u gori rodila;

U zelenu travcu povijala,

srna nas je mlijekom zadojila,

a soko nas odnjiho na grani.

Da nas takneš rastopile bi se,

baš ko šećer u vodi studenoj!“

Komanda je još na Gluhači. Pametni bi rekli, ne žuri im se. Šaljivdžije vele da je vojska preča, da je bilo bitno njoj napraviti nove objekte, taj jedan koji će se po mnogo čemu razlikovati može i da sačeka. Zlobniji dodaju da ti neće na Baletinim vodama zanoćiti prije proljeća, bez obzira što se logističari trude da i njihov objekat čimprije završe.

Jedno nije upitno, oni su Komanda i oni o tome odlučuju. I o još mnogo čemu.

Ja sam bio rad da i ovu, i svaku narednu smjenu budem na onom udaljenijem, položaju osamdesetdvojki, gdje je sem naše sada i još jedna šesetka. Međutim, Suvad Žgalj je odlučio drukčije. Dao je obrazloženje, vrijeme je takvo da bi osamdesetdvojke najvjerovatnije mogle mirovati, a nije isključeno da četnici ovih dana ponove napade kakve su izvodili u prošloj smjeni.

Izgleda da smo mi bili prerano donijeli zaključak kako su se i oni pomirili sa zimovanjem na trenutnim linijama, ipak cijenimo kako bi im ovo mogli biti posljednji pokušaji. To su Suvadovi motivi da ja, kao komandir smjene, ovaj put obavezno budem uz stodvadeske. Znao je odnose unutar naših grupa, takav je i napravio raspored. Jeste nas malo izmiješao, ali me od Seada Peza i Munira Saljevića, te Alije Šljiva nije odvajao. Tu je i Mirso Šljivo, Edin Kokić, te nekoliko ovih što bi bili u drugoj grupi da sam se ja pitao.

Meni je ispoštovati naredbu. I prihvatiti obrazloženje. Bez obzira što mogu na njega nakalemiti i priču koju ćemo saslušati tokom smjenjivanja.

                                   ***

Priča je o jednom našem projektilu. Pričaše je s osmijehom, što je dakako dobar znak. A priča nije nimalo smiješna.

Prethodilo joj je tih nekoliko četničkih napada, ta neka ofanziva koja još traje. Uglavnom su to jači artiljerijski, te povremeni ispitivajući pješadijski napadi. Reklo bi se da im je prvenstveni cilj biti sigurni da mi nećemo njih napasti, ali ako bi negdje naletili na šuplje spremno bi to iskoristili.

S Baletinih voda su zahtijevali podršku stodvadeski. Znamo koliko tih granata imamo malo, to je već znak da je gore bilo nešto više od samog četničkog izviđanja.

Prva ispaljena granata je bila prilično dobra, stizale su pohvale na račun Mekića i ekipe. Ubrzo i zahtjev da se ispali još jedna.

Ista ekipa, isti cilj, očekuje se novi pogodak i nove riječi hvale. Međutim, pri samome ispaljenju u neobičnoj se huci slutilo kako sve neće ići prema očekivanjima.

Svi koji sada o tome pričaju, pričaju o neobičnoj, nikada ranije doživljenoj huci, porede s nekakvim kleparanjem, poput onoga kada helikopter leti vrlo nisko. Pobliže i preciznije je kada kažu da je više ličilo na pad neprijateljske nego ispaljenje sopstvene granate.

Upravo se to i dogodilo. Kad je mina napustila cijev, kada je zastenjala, kada je svima bilo jasno da nešto nije u redu, prva bojazan je bila da će eksplodirati odmah negdje tu. Kada je odstenjala dalje, praćeno je to njeno stenjanje, sa sljedećom željom - da ne padne na pješadijski logor. To je već bilo upitno, s obzirom da se konačni prasak vidio i osjetio povrh samog logora.

Kratka sreća je zamijenjena brigom, i čekanjem povratnih vijesti. Koje su srećom bile dobre, uz izazove blagih smiješaka, koji eto još traju.

Gore je, zapravo cio događaj doživljen sasvim drukčije. Većina vojske je bila na liniji, a ti koji su se trefili tu su mahom logističari pa i nisu mnogo marili za ono što se okolo dešava. Tako da nisu bili ni najupućeniji u činjenicu da je uključena i naša artiljerija. Projektil koji je iznenada pao u sami logor je proizveo sve ono što bi i svaki četnički, strah i malo panike, brigu i nastojanje kako što prije stići do iskopanih skloništa.

U skloništima je i krenula priča. Prozivani su oni koji su logor hvalili, isticali njegovu zaklonjenost, gotovo isključujući mogućnosti da ga četnička artiljerija nađe. Ovo je njima svima bio dokaz da su to bile neutemeljene pretpostavke, da četnički, školovani artiljerci - „nema gdje ne mogu da pogode, samo kada hoće“.

Iz skloništa je priča krenula dalje. Ali ne odmah kompletna u svim pravcima. Neki su nečuvši je, ne razumivši u potpunosti, ostali u uvjerenju, ili makar nedoumici da su to ipak bili četnici. Drugi su dodavali dio da je ovo bila, iako ne smišljena, ipak vrlo uspjela provjera borbene gotovosti pozadinaca. Jedino su se pojedinci iz Komande, kao i Mekić, malo pozabavili uzrocima.

Ja sam se morao prisjetiti Basarića, i noći kada je Sutko provjeravao našu budnost. Prisjetiti, ne i porediti. Ono je bio početak rata, sada ovakve provjere nisu potrebne, čak i da je rizik manji. Zato sam pažljivo slušao zaključke koje su Jakup i ostali izveli.

Istinu je teško pogoditi ali je glavna pretpostavka kako je za sve kriva domaća, ratna proizvodnja, odnosno činjenica da, zbog nekakve žurbe, nestručnosti, ili samo nekvalitetnog materijala, sve mine nisu dobro saljevene. Zvuk, ono stenjanje je ukazivalo na to mada je potraga za otkinutim dijelom završena neuspješno. Na pitanja zašto, kada je već smanjena masa mine ona nije odletjela dalje, objašnjenje dolazi u proporcionalno umanjenoj snazi svlađivanja otpora zraka. Inače je i činjenica da je što je minobacač većeg dometa to su mu mine većeg kalibra i mase. Negiraju se nagađanja da je uzrok da ni jedno od dopunskih punjenja nije aktivirano, da je mina zapravo nošena samo osnovnim. Negiraju, ali ne isključuju.

Ono što se apsolutno isključuje je naša greška. Greška naše posluge. One su moguće, ali u nekoliko hiljaditih, u par desetina, maksimalno par stotina metara, nikako ovoliko. Koliko je moglo proizvesti ono najgore u ratu, da se pogodi neko od naših. Moglo, ali nije.

I to je, u ovoj kao i u svim sličnim pričama, dakako najbitnije. Zbog toga su uzroci ostali na nagađanjima, pretpostavkama, zbog toga vjerovatno proizvođač mina neće biti ni upoznat s onim što se dogodilo.

Što se moglo dogoditi bilo bi tragedija, što se dogodilo ostaje anegdota. Tako je to u životu, često žalimo za onim što je promaklo, ali nekada je ljepše ono što se dogodilo od onoga što je moglo.

                                  i logističari su igrali vrlo važnu ulogu