Lipa konja, daj u
koga;
iz čela mu sunce
sjaše,
a iz grive misečina,
iz kopita kamen kreše,
a iz druge munja meće.
Ja povedoh vrana konja
kroz Marine lipe
dvore.
Ali Mara večerala,
ognjen-vatru
zapretala,
sjajnu sviću ugasila,
staklen pendžer
zakovala.
26. decembar 1994.
A ja stajah,
popostajah.
Konja noge zaboliše,
mene drimci samoriše,
a ja rekoh konju momu:
„Vrisni, konjic, dobro moje,
„Vrisni, konjic, dobro moje,
probudi mi Maru moju!“
Vrisnu konjic, Mara
skoči;
Skoči Mara gologlava,
gologlava bez jagluka,
gola, bosa, bez
papuča,
raspasana bez pojasa.
Očekivane, najavljivane promjene oblika i namjene
brigade, ne mogu baš da nas se ne tiču. Nezadovoljstvo nismo ni do sada skrivali,
ipak je ono suzbijano tom stalnom željom, težnjom da je najbitnije da kao
brigada opstajemo, s onim ljudima koji i hoće biti u njenom sastavu. I nadom,
da će se vremenom i odnos prema njoj popravljati. Nešto tiša su povremena
protivljenja na ono što se dešava unutra. Tiha su, jer i ona dolaze iz želja, tačnije
različitih mišljenja kako bi nešto moglo biti bolje.
Sjetim se povremeno i donekle komičnih situacija,
kada smo u Kerleta Lukama Lato i ja nekoliko puta, zbog ličnih nezadovoljstava,
napuštali dužnosti. Komičnih, jer smo tako predavali onom drugome, odnosno
kasnije ponovo preuzimali.
Otkako smo s brigadnim artiljercima, bilo koja
nezadovoljstva ne idu dotle. Sitnijih prijepirki uvijek bude, no one uvijek
završe nekim zajedničkim rješenjem. Koliko god da gode pohvale na sam rad, koje
se sve češće čuju, meni su još draže one što ne dopiru daleko. Sloga,
jedinstvo, jaranstvo, riječi su koje se ovdje ne govore, nego žive. Usudio bih
se dodati i to, kada nam je teže tada smo složniji, jedinstveniji.
Ne znamo ša se sve dešavalo na pješadijskoj
liniji tokom posljednjih četničkih napada, tek čujemo kako je nešto od toga
prouzrokovalo i neke male svađe. Cijela priča do nas još nije doprla, Ešef
Podrug nije želio mnogo o tome da priča, tako ni da ga se o tome dodatno pita.
Da može, najradije bi ostao na tome da je i on
samo jedan u nizu unutarbrigadnih promjena koje su u toku. I on je, kao i
rođeni mu brat Lutvo, po specijalnosti artiljerac, već je jednom bio među nama,
tu mu je dakako i mjesto.
Novi preustroji su povukli i neke poteze koji se
ne odnose samo na ljudstvo. Napuštajući svoj vod Ešef je ostavio
puškomitraljez. Vjerovao je da pripada vodu, još se sjećao tih nekih ranijih
pravila kako takva naoružanja ne trebaju artiljerijskim jedinicama. Ali, sva
pravila počivaju na okolnostima.
Prema nekima naš položaj ne bi trebao biti gdje
je, na mjestu koje ne isključuje opcije diverzantskih upada četnika. Kako će se
slične situacije ponavljati, kako u brigadi trenutno možebiti ima više
puškomitraljeza nego spremnih da ih nose, to je odlučeno da se Ešefu vrati
njegov. Kako on trenutno nije tu, i pošto se četnici od jutros nisu oglašavali,
a s obzirom da je osvanuo i prilično ugodan dan to sam prihvatio lično obaviti
taj zadatak.
***
Prošetao sam se fino. Vrijeme je bilo ugodno,
prtina široka i utabana.
U povratku, ne mnogo daleko od Šljemena bio sam
iznenađen ugledavši zeca. Stajao je na sred prtine, krupan, rekao bih kao
stvoren za lovačke priče. I sivkasta boja je dobro došla, bolje nego bijela,
jer se trebao jasno razlikovati od snijega.
Gleda zec u mene, ja u njega. Sjetih se onoga što
neki dan pričaše, skoro pomislih kako je ovo taj zec, kako ga onaj pištoljem
nije ni ubio. Potom sebi govorim da ne može biti tako, da ovaj mora biti i malo
viši. I već zamišljam kako će ostali biti zadovoljni nenadanom večerom, ali i
malo razočarani što je to baš meni uspjelo.
Pod utiskom one priče pokušavam biti miran. Smeta
mi Ešefov puškomitraljez, koji nosih „o leđima“, ali koristim zbunjenost zeca.
Skidam puškomitraljez i lagano ga poturam kraj
noge. Još laganije podižem svoju pušku, i nišanim. Udaljenost ne može biti ni
pedeset metara, zec krupan toliko da ga nišan skoro pokriva.
Čujem svoje disanje, čini mi se da čujem i
njegovo. Na momenat mi ga je žao, ali kontam da mu je bilo suđeno da se ovako
sretne sa mnom.
Čekah par sekundi, s nadom da će se možda dozvati
i pobjeći. Kada se to nije desilo, sasvim lagano i mirno stišćem obarač.
Sklanjam pušku. Uzdahnuh. Zec nepomično stoji.
Biće da sam zgodio gdje je i najbolje, te da je lahko ispustio dušu. Osjetih i
neko olakšanje.
Uzimam puškomitraljez, i pobjednički prilazim
zecu. Ostaje mi još da ga uzmem za uši, i požurim ostalima. Ja ga sigurno neću
priklati, ako je i to nužno.
Nije! Kada bijah na par koraka do zeca desi se
ono što mišljah da se ne može više dogoditi. Zec se naglo trznuo, i u skokovima
je već nestajao niz šumu. Na mjestu gdje je on bio ostali su tragovi njegovih
šapa, ne i krvi.
Ne tražih po snijegu gdje je moj metak završio.
Nije ni važno, činjenica je da sam promašio. Koliko sam bio blizu zeca, koliko
je on krupan bio, sve to ide, skupa sa mojim promašajem, u ovu priču. Koju
razmišljah da li i da pričam.
Ipak ću morati objasniti ispaljenje metka, koje
se na Šljemenima dakako moralo čuti...
Crno jezero, padine Ilijaša
