1 Horozi ne popuštaju

Kolike su po Glasincu kule,

ponajviše kula Ćehajina.

U vrh kule Zaima djevojka.

Njoj dolazi drugarica Ajka,

preko bašče, krijući od majke,

pa doziva Zaimu djevojku:
              sredina aprila 1995.

„Drugarice, Zaima djevojko,

da te majka porodila slijepu,

bolje neg te porodila lijepu!

S tebe su se ljudi zavadili,

i krvavih rana dopanuli.

Ibru nose novoj berbernici,

Hasan-agu ka novom mezaru!“

Dani četničkih mirovanja jutros su zamijenjeni još jednim nasrtajima. Za sada stižu vijesti o granatiranjima, bez pješadijskih napada.

Pod dojmovima onoga što je Bešović nedavno govorio, a s obzirom da ovdje zima još traje mi smo uvjereni da u takvim okolnostima naša pomoć neće biti tražena. Ako i bude, to će biti posao onih sa osamdesetvojkama.

Mi smo posvećeni onome kako smo najveći dio zime i izdeverali. S obzirom na vremenski tok naših smjena mi se tokom jedne smjene nismo dodatno izmjenjivali. Na kojem bi položaju počeli smjenu tu bi je i završili. Rotiranja vršismo iz smjene u smjenu, koji smo sada na Šljemenima narednu ćemo ispred Javora. Sitna narušavanja balansa rješavali smo raspoređivanjem onih koji su pristizali u bateriju.

Ovakav režim je olakšavao naš zabavni život. Šah je obavezan ali njega ne igraju svi. Isto važi za jamb. Poker i ajnc su nekako prevaziđeni, barem kada je riječ o nama. Koje pođe ah, dana kada stigne sljedovanje cigareta, ti navečer prošetaju do pješadijskog logora.

Pišpil je igra koju svi znamo i rado igramo. Nekako smo se tako podijelili, svako igra u paru s onim s kim se ponajbolje poznaje. Samim time su te partije uvijek bivale jako zanimljivima.

A kada je partija pri kraju, oba para preko devedeset poena, onda na trenutak sve utihne. Zaboravi se da je trenutno u toku četnički artiljerijski napad. Doduše, za sada samo na pješadiju, na Voliju jamu.

                                  ***

Iznenađujuće u takvim situacijama zazvuči zvonjava telefona. Nisam igrao, pa se lično javljam.

Sulejman Lojo je bio miran, kratak i jasan. Četnički napadi su žešći nego se iz naše bajte činilo. Nemamo još poginulih, ali je broj ranjenih prilično veliki. Toliki da je gore, na Baletinim vodama, pomanjkalo nosila. Sjetili su se naših, i traže da im ih hitno doturimo.

Bio sam još kraći, bilo mi je jasno sve.

Prijeđoh pogledom bajtom. Nema nas mnogo, kako znam ružno vrijeme i hođu vani to znam i pojedinačne sposobnosti svakoga od nas. Zadatak je takav da ga svaki može ispravno, ne i jednako brzo izvršiti. Računam i da je takav da ga niko ne bi trebao odbiti.

U sličnim bih situacijama najčešće birao najjednostavniju opciju, da zadatak povjerim samome sebi. Međutim, nešto mi danas kaziva kako trebam odstupiti od toga pravila. Čak i od očekivanog upiranja prstom u najmlađeg među nama, i meni najodanijeg, Seada Peza. Nekako mi to izgleda nepošteno.

Sad, logika postaje jasna. Jedan od onih koji s godinama nisu puno odmakli je Munir Saljević, kondicijom i brzinom na opštem čuvenju. Što ne bi trebalo da je bitno, ali može da bude, također je jedan od onih s kojima sam dosta toga skupa već prošao, teško bi bilo i sjetiti se neke situacije kada je moguće bilo nekih neslaganja.

Kada je to tako, situacija takva kakva je, suvišno je moliti ga.

-       Hajde, Salja, ti si najbrži, obuvaj se i trkom na Baletine vode. Trebaju im hitno nosila – nisam od onih koji precizno i strogo naređuju, ali se prizvuk naređivanja osjećao u mome glasu.

-       Evo, čim završim... – Saljin odgovor je bio ravnodušno ozbiljan.

Ozbiljno iskren, i neočekivano ravnodušan. Za mene, moje shvatanje situacije, rata uopšte. U toku sam njihove partije, znam da duže od minut-dva ne bi trebala potrajati. Ali znam da je to i vrijeme koje oduzima smisao Saljinoj brzini.

Prođe mi kroz glavu kako najvjerovatnije tih minut-dva u suštini ni neće značiti ništa, ali kao bumernag mi se vrati misao - šta ako bi nečiji život mogao da ovisi upravo o toliko. Taj bumerang donese niz prisjećanja. Od Mufovog ranjavanja i priče o Fehimovom, preko pogibija Remzije Čorba i Muje Andelije, obavezan fokus na nesretan sukob s Goraždanima, do ovih zadnjih događaja s Fojničanima.

Sekunde, sudbina, odgovornosti, bijes protiv bezobrazluka i drskosti, sve to se jako isprepleta pri vrhu moga mozga. Pritisak je postao neizdrživ.

Zgrabih Salju za vrat, i u jednoj polurazumljivoj rečenici istresoh mu sve ovo što meni probija glavu. Opsovao sam pišpil, istakao njegov bezobrazluk, vratio se sudbini ranjenika. I počeo se smirivati.

Što je Salja iskoristio, i uzvratio.

Već je kasno da utvrđujem svoj dio krivice. Kao komandir, starješina, nisam smio prvi nasrnuti na vojnika. To je Salji opravdanje da je prihvatio tuču. Možda je više ličilo na rvanje. Iz razloga što smo oba bili protiv ovoga što se iznenada dogodilo, svjesni i dijela u kojem smo u pravu ali i onog koji nosi dio naše krivice.

I ostali su bili iznenađeni nastalom situacijom, vjerovatno više mojim postupkom. Tako zatečeni, teško su se i mogli staviti na bilo čiju stranu. Jednako je bilo upitno i njihovo uplitanje. Snažila je nada kako ćemo se sami brzo dohavizati, jer sekunde protiču kamo i kako ne bi trebale.

Doduše, mogle su se čuti neke riječi upozorenja. Ali ništa što mi sami nismo znali.

Razdavajamo se. Sami. Vidim da njemu se tresu usne, osjetim kako se ja još uvijek tresem cio.

Gledamo se. Kao horozi, ovnovi. Čekamo.

Ja čekam da on, bez obzira što je stariji popusti na način da izvrši naređenje. Partija pišpila svakako neće biti završena.

On čeka da ja popustim, na način na koji bih to i inače činio. Krenuo bih sam, ili naredio nekome drugom. Tačnije, Seadu Pezu.

Horozi, ovnovi popuštaju samo kada su poraženi. Tako je i s nama.

Konflikt koji se nije trebao desiti sada je bez rješenja. Istina, jedno nudi Ramiz Barlov. Ubrzano se daje obuti i on odnijeti nosila. Odmah se nudi i Fehim Glibo.

Neće moći. Pogled spustih niz svoju košulju, vidim dva-tri dugmeta potrgana. Nije to strašno, to ne boli, samo to je potvrda Saljinog bezobrazluka, što se ne da oprostiti. Tako se i ponašam.

Odbijam Ramizovu i Glibovu ponudu, naglašavam da će nosila odnijeti Salja, ili niko.

Ozbiljan sam. Ako treba opet ću se rvati, tući, sa Saljom, sa svakim, ali više popoštati neću. Inače bi sve izgubilo smisao. Ono malo što ga je možebiti imalo.

Na Salji je kako će završiti. Dobro me poznaje, i on i ostali. Znaju da ja lahko ne gubim živce. A kada ih izgubim, sigurno da to nije bez razloga. Makar taj razlog bio takav da se mogao izbjeći, nakupilo se previše toga ranije. I, ako ništa, prevaga treba da bude to da ničiju dobrotu ne treba zloupotrjebljavati. Puno je drugih prilika da se pokaže bezobrazluk. Čak i kada je oboje krivo, jednako nisu.

                                 ***

Salja će odnijeti nosila. Ne sasvim pomirljivo, branio je zrno dostojanstva u naletu bezobrazluka. Mrsio je kako ga nisam smio udariti, ne pominjući je li on trebao odbiti naređenje.

Njegov izlazak iz bajte je prilika da mi ostali progovorimo o svemu. Opet je Ramiz prvi, čudio se mojoj nesuzdržanosti, nije me napadao, ali ni previše Salju. Iza se je moglo osjetiti kako glavnog krivca vidi u meni, jer sam prvi „počeo“, mada ističe kako je i Salja mogao obzirnije odgovoriti, partija pišpila nije smjela biti njegov izgovor. Mogao je pitati zašto baš on, zašto ne neko od nas koji smo u tome trenutku bili slobodni.

Mogao je pitati, ali nije. Valjda je i ovo moralo jednom da se dogodi, i to baš ovako.

Najbitnije je da nosila ipak stignu na vrijeme, podignut moj glas i nečiji bezobrazluk se mogu zaboraviti za vrijeme koliko je potrebno da se sašiju tri dugmeta.

Cio događaj iz bajte se već okreće na šalu, većina je za to da trebam Salji narediti da mi ih sašije.

Volija jama