Mehmeda majka budila:
„Ustani, sine Mehmede,
„Ustani, sine Mehmede,
majka je rano ustala,
šećerli kahvu popila!“
„Ne mogu, majko,
ustati,
ružan sam sanak
sanjao!“
„Šta si mi, sine,
sanjao?“
„Tri su me vile
davile!“
„Koje su, sine
Mehmede?“
„Babo mi oči vezao,
seja mi srce vdila,
ti si me, majko,
davila!“
Što smo svojih obaveza imali, na vrijeme smo ih smirili.
Hranu smo donijeli, dok se drvima i vodom snabdijevamo, ne prema nekom strogom režimu,
već koristeći nešto toplije dane.
A kada je tako, onda se mirno unesemo u igranje jamba,
i ostale razbibrige.
Danas je, ipak, po svemu dan drukčiji od svih drugih.
Nemir će se ubrzo vratiti!
Fijuk oluje je nadjačavao pucketanje vatre u
šporetu, sve skupa oživljava onaj stari osjećaj ponosa što smo napravili ovako
dobar objekat, što smo dio idile koju na svoju sreću nemamo prilike gledati
izvana.
U nekim udaljenim razmišljanjima vjerujemo kako
je ovo vrijeme toliko surovo da se ne trebamo plašiti ni mogućih posjeta vukova
ili medvjeda.
O tome da će bilo ko pokucati na naša vrata još
je izlišnije razmišljati. Čak bismo mogli umanjiti i hranu, štediti i vodu, sve
kako bismo što rjeđe izlazili vani.
***
U valovima fijuka oluje, iznenadi nas osjećaj da
se začu i neki drugi zvuk. Ali kako većina u isti mah glavama dade znak da
dijeli taj osjećaj, nije moglo biti da nam se pričinjavalo. Ostalo je da neko
provjeri o čemu se radi.
Abid je bio najbliži vratima. Za njime je izašao
Sead Pezo.
Dva minuta se nisu vraćali unutra. To je bio znak
da još neko izađe, a i ostali da prekinemo s igrom.
Taman smo i napravili slobodnog prostora u
baraci, za događaj koji će nas ponovo vratiti jučerašnjem danu, jutrošnjem
nastavku. Onome o čemu smo toliko dugo, i nekorisno pričali, na neki način
slutili, a na što smo tako brzo zaboravili.
Tek pokušavam shvatiti o čemu se radi dok mi već
Abid glasno naređuje da ugrijem malo vode na šporetu.
Radim to, a gledam kako on skida jaknu s
nepoznatog čovjeka. Čovjeka koji plače, od bolova, promrzlina, ili nečega što
još ne kontam. Čovjeka kojemu je Abid skinuo jaknu, da bi ga odmah počeo
umotavati ćebetom koje mu je Salja dodao, što također ja još ne uspijevam
shvatiti.
Razumijem Abidov išaret da pojačam vatru, jasna
mi je i njegova žurba, privrženost tome što čini. Ćutim, i slušam šaputanja još
dvojice nepoznatih koji su ušli u baraku, polahko povezujem događaje.
Može biti da se dogodilo nešto mnogo strašnije od
naših slutnji!
Ovo su trojica od petnaest onih koji su jutros
odnijeli hranu na Voliju jamu. Sudbina ostalih je neizvjesna, vidim na licima
ovih, čujem da pominju lavinu.
Abid pita da li se voda umlačila. Provjeravam, i
sliježem ramenima. Ali je i skidam, čim govori da je bitno samo da je hladnoća
ubijena. Potom gledam kako Abid u nju ubacuje malo soli.
A ne mogoh očima vjerovati gledajući s kojim
naporom, i tek uz pomoć Seadovu uspijeva ovome ruke da umoči u tu vodu. Čovjek
je zavrištao, jadeći da je prevrela. Znam da nije, ali pratim Abidov izraz
lica.
Sad znam da ovome nikako nije dobro. Vadi mu Abid
ruke, pa ih vani trlja. Onom, jedva umlaćenom vodom. I stalno vrti glavom,
povremeno i hučeći u te, ruke koje se sada, ili se meni tako čini, pomalo i
crvene.
Za to vrijeme Salja i Glibo ga trljaju onim
ćebetom, dok se ostali pokušavaju posvetiti drugoj dvojici. Koji to odbijaju,
govoreći kako su oni sasvim dobro. Tačnije, jedan je govorio u ime obojice, drugi je nama djelovao izgubljeno, još uvijek uplašeno, što bi ćutanje kao i potvrđivalo. Takav nije izgledao dobro, ali najprije slijede objašnjenja kako je najviše stradao ovaj kojeg su Abid i Salja uveli.
On je stigao prijeći brinu, ali se u trenutku lavine okrenuo. Vidio je svog amidžića kako nestaje pod lavinom, prije nego je snježno bjelilo prekrilo udolinu i zatvorilo njegove oči. Nakon što ih je uspio ponovo otvoriti vidio je samo jednu ruku koja je virila iz snijega, od Mirsada Neradina, kojeg je poznao po žutoj vindjakni, a to je ovaj koji sada uglavnom ćuti. Hilmija Fjezić, momak koji nam sve ovo i priča, uspijeva izvući Neradina. Mušan Salčinović se u međuvremenu spušta još niže, mjestu gdje je zadnji put guledao amidžića. Htio je čvrsto vjerovati da još ima onih koji nisu skroz zatrpani, kojima se može pomoći, pokušali su mu se pridružiti i ova dvojica. Sve ih je snaga brzo izdavala, snijeg se pretvarao u led, Mušan je prkosio smrzavanju, a glasni jecaji i krik su samo potvrdili ono što je jasno ali što dok je snage imao nije htio prihvatiti -ostalima, više nema spasa!?
Te riječi se prolomiše kolibom. Nasta tajac u
kojem su se ponovo jasno razaznavali fijuci vjetra vani, pucketanje vatre u
šporetu, trljanja ruku i cijelog tijela povrijeđenog, te njegovo bolno jecanje,
pomen izgubljenog amidžića.
Pogledah oborene glave druge dvojice, jednako patosu prikovane i nas ostalih, ponovo i ja oborih svoju, i na koljenima dođoh do telefona.
Još mi se nekako činjaše da ovo možda nije
istina, da je ružan popodnevni san, da je najgrublja šala poslata iz Fojničke
komande... Samo, prestvarne su ove smrzotine, bolni uzdisaji i jecaji.
Jedino što još postoji je nada da neko ostali i nisu svi stradali, da se neko negdje uspio skloniti, da ga ovi nisu vidjeli, ali da ga treba čimprije
pronaći. Zbog toga ja moram nazvati Baletine vode, javiti tamo, makar kao nikad
želio da ovo može biti šala.
Javio se vezista. Na trenutak sam htio psovkom
zatražiti komandira, ali se savladah.
Nije ovo situacija iz koje bih ja trebao ubirati
bilo kakve poene za sebe. U pitanju su životi ljudi, i to je u ovome času
jedino važno.
Tako sam pokušao vezisti objasniti, rekavši mu da prenese
komandiru da je vod koji je nosio hranu stradao u lavini, da su do nas stigla
samo trojica, čija sma imena i uzeo i izdiktirao kako vezista ne bi gubio vrijeme postavljajući pitanja. Još sam konstatovao da o ostalima ne znamo ništa. odnosno brže o ostalima ne znamo ništa.
Znao sam da mi ni vezista neće sasvim
povjerovati, pretpostavljao sam da će, po prenešenoj informaciji komandir
htjeti lično da se čuje sa mnom, što ja i ne željeh, te tako dovrših razgovor s
vezistom riječima kako ja odmah krećem u potragu za nestalima.
U tom momentu to mi je bila i namjera. Koju je
Sead Pezo odmah ozbiljno shvatio pa mi se pridružio. Također su i ona dvojica
pokazala volju. I Salja, Ramiz Barlov, potom i Haris Gagula pokazuju spremnost.
***
Dok se nastojasmo maksimalno utopliti,
pritegnuti, kako sam i očekivao telefon je zazvonio. Ja vrtim glavom, pokazujem
da neću govoriti s komandirom. Snebivaše se i drugi, da bi na kraju slušalicu
uzeo jedan od dvojice momaka. Mirsad, ili Hilmija.
Još nisam načisto koji je koji, no situacija je takva da to i nije toliko bitno. Govori jedan, što obojica osjećaju.
Čujem psovke kakve sam ja želio izreći. Rafalne,
jer se nije mogao suzdržati ni Mirsad, momak oko kojega je Abid još uvijek deverao. Od
njega su dolazile i prijetnje, kako će se on lično obračunati s komandirom,
kako će ga ubiti...
Ne sumnjam da je dosta Mirsadovih riječi komandir čuo, razumljivo je zašto ton s druge strane postaje tiši, kako je splasnula surovost pokazivana jučer i jutros. Nekad će se, valjda, govoriti o svemu, u ovom momentu najbitnijim se čini kako i komandir konačno postaje svjestan stvarnosti. Nije uradio što je mogao da se ona izbjegne, ne znamo da li se sada da nešto učiniti, obaveza je pokušati.
treskavičke udoline kriju opasnost lavina
