Kiša lije, travu rosi,
Rifet Vasvu sebi
prosi.
Kad to čula Vasvina
majka,
sama sebi govorila:
„Volim Vasvu
sahraniti,
neg Rifeta zetom
zvati.“
Salva uči, glas se
čuje,
majka Vasvu
sahranjuje.
Al na brijegu Rifet
sjedi,
i u Vasvin mezar
gledi:
„Vasvo moja, dušo moja,
„Vasvo moja, dušo moja,
gdje počiva mladost
tvoja;
Vasvo moja, dušo moja,
sve je kriva majka
tvoja!“
Prvi koraci su odlučni, bude osjećaj da se
vrijeme primirilo, ili će primiriti, u svakom slučaju prijeći na našu stranu.
Koračam žurno, kao da je doista tako. Oči jedva držim otvorenima, ne pomišljam
se okretati.
Slušam korake, disanja iza sebe. Ima razlike. Mi
dišemo tiho, čuvamo snagu. Dvojica momaka dišu tvrdo, njih ne zanima imaju li,
treba li im snaga. Oni idu, i dvostruko plaču. Suze koje im mraz izvlači na
oči, guše one koje ih podsjećaju na stradale saborce. I jedne i druge tako
obuzdavaju, da ne bi prešli u glasan vrisak.
Početni osjećaji su bili varljivi. Oluja je
ponovo zazviždala, u trenutku kada izbijasmo na prvu kosu.
Prepoznajem ja u toj oluji signale, kroz glavu mi
prolaze likovi nepoznatih ljudi, tačnije desetak od stotinu pedeset koje sam
prije nekoliko dana izveo. Još preciznije, i tužnije, ne likovi nego tijela.
Vidim ih u onome potoku, gdje smo Sedo i ja
jesenas boravili, kako sada nestaju pod snijegom koji ova oluja raznosi. Znam,
previše je vremena prošlo, ali znam i da nije ljudski odustati.
To ljudsko, i volja, snaga koju nas petorica
nismo imali kada izgubiti a koju ova dvojica crpe iz onoga što su maloprije
proživjeli, iz ljubavi prema saborcima, pokreće i vodi malu kolonu. Kolona ide
ćutke, tiše i drukčije nego je iko od nas ikada ranije išao.
Mislima se neminovno ponovo dotičem tih nekih prijašnjih
marševanja, uvijek mi se podsvijest vrzmala oko onog nepoznatog u svemu. Ovaj
put se te misli odbijaju, nepoznato postoji, ali je sastavljeno iz samo dva
moguća ishoda. Od kojih je jedan vezan za slutnje i strijepnje, a drugi za
nadu, želje. To nepoznato ima i jedan veliki teret, provejava mogućnost da
ishod zavisi i od nas.
Zato o nepoznatome ne razmišljamo, već o sebi,
svojoj snazi. Koja još prati nadu i želje. A one, prvu provjeru imaju na kosi.
Pogled s kose ne dopire do potoka. Ali dokle
dopire, već nema tragova ni ove trojice. Sve to nestaje u oluji. Onako kako, u
mislima, koje silom slutnji naviru, nestaju i tijela tih koji nisu imali sreće.
Htio bih vjerovati, zatvarajući oči pri nekim udarima
oluje stvaram sebi sliku da tamo u potoku ima živih, da su svi živi, da se bore
sa snijegom. I čekaju da im neko dođe pomoći. Stežem grudi, kao da bih bio još
ponosniji na nas, naš postupak.
Taman nas pođem zamišljati kako izvlačimo
zatrpane, a glavom prostruje riječi koje su se prolomile barakom, na koje niko
od nas nije tada odgovorio. Njima nema spasa, kao da tek s ove kose i
razumijem.
Mraz cijepa lice, tuga i bol sve unutra. Misli
neminovno dodirnu i jučerašnji dan, i
jutrošnji nastavak, tek razabirem i svoj razgovor s komandirom. Iz mene je
govorila podsvijest, radije ću tako reći nego slutnja. Iz njega samo ono što on
doista i jeste, urođena tvrdoglavost i stečena nadmenost.
Okrećem misli i ka danu kada smo došli, sjećam se
maglovito nekih lica, ali sasvim jasno svih osmijeha, optimizma, ponosa što su
iz rodne Fojnice, Dusine, došli pomoći nama ovdje. I pitam se jesam li ja morao
stati na onome što je podsvijest mi govorila, jesam li išta drugo, ljudsko i
svjesno, mogao preduzeti, javiti nekome, otići nahuškati ili zaustaviti vojsku.
Tada možda i jesam. Sada je, sudeći po onome što
pogled obuhvata, već prekasno.
Stao sam na čelo male kolone. Kolone, koja je
pokazala volju i želju, a koja snagu ili gubi, ili će uskoro.
Čeoni ne treba samo da vodi. Nego, i da misli.
Koristim kosu, s koje je pogled pokazao svoju
nemoć, da barem razmišljam. Jučer sam slušao, i razumio Fehima, jutros sam se
svađao s komandirom Fojničana, tako da se nismo razumjeli.
Nedovoljno jasno sam govorio, ili dovoljno loše
razmišljao. U svakom slučaju, ništa nisam uradio.
Sada više ne mogu. Ne možemo, premalo nas je
pošlo da bi sami nanovo doprtili do tamo. Jedino što možemo je da izrizikujemo
da neko i od nas strada.
Sve svjesniji postajem toga, ali sam tako želio
pokušati. Neki je glas kao kazivao da je neko možda i preživio, drugi je
svjesno potvrđivao da su to samo želje. Prvi od tih glasova se umiruje. Okreće me,
bližem od Fojničana. Razumijemo se.
Ja ne stižem prvi pomenuti ono što je
najpametnije, ali će biti da sam predugo razmišljao na kosi. Učini to momak iz
Fojnice. Vratićemo se, i sačekati one koji su sigurno već pošli iz Baletinih
voda.
mećavom prekriveni vrhovi Treskavice
