Tamna noći, tamna li
si,
oj djevojko, blijeda
li si.
„Nevolja je meni blijedoj,
dragi mi je kesedžija.
Noći odi, noći dođi,
sa mnom jadnom ne
govori.
S buzdovanom
progovara:
- Jel mi majka
večerala?
Buzdovan mu ne govori,
ja mu jadna odgovaram:
- Jeste majka
večerala,
večrala i zaspala.“
Noć je protekla mirno. Nisam se budio, a ni neko
drugi se uz kafu nije žalio.
Vjerovatno bismo događanja od jučer i brzo
zaboravili da nije svanuo upravo onakav dan kakvog su se Fojničani plašili.
Mraz je bio ono što je zaprijetilo samom zorom, s oblacima koji su tajnovito
najavljivali da niko neće moći predvidjeti na šta će izaći cijeli dan.
Najslutivije je bilo s novim snažnim olujnim vjetrovima, koji će moći
proizvesti jake snježne padavine, ali i nešto drugo.
I ovakva nagla i ružna promjena ne bi bila u
našim očima tako izražena da ne bi jučerašnjeg dana. Na koji se nismo htjeli
podsjećati, danas nam nije bilo do slutnji. Zapravo smo se držali uobičajenog
zadirkivanja Munira Saljevića i Ramiza Barlova, čiji je red da idu po hranu.
Što je moj dojam pri ispraćanju njih dvojice,
jeste to da su opreznije pošli nego Haris i ja prije par dana. Nas je vjetar
iznenadio, oni su spremni.
Nećemo gledati na sat, ali će Fehim Glibo dva
puta izlaziti ispred barake. Treći put sam i ja izašao za njim.
Kroz hladan i čist zrak do nas nije mogao
doprijeti zvuk koji bi potvrđivao da u Baletinim vodama traje nastavak
jučerašnje prijepirke, sada sa zamijenjenim ulogama. Zvuk nije dopirao, ali je
Fehim to osjećao. Ništa nije govorio, ali sam ga jasno razumio. Jučer je
slutio, danas tek žali Fojničane. Sličnih marševanja, kada smo kleli i
proklinjali i one koji su naređivali ali i majku koja nas je rodila, imali smo
i mi, ali su to bile takve situacije za koje je teško reći da su se mogle
izbjeći. Ovo danas, definitivno nije moranje.
S povratkom Salje i Ramiza čujemo što gledajući
njih nismo očekivali. Lica su im bila išibana hladnoćom, pa su vrlo sjetno
govorili o drugom epilogu koji se nazirao.
- Vidjećeš da će ih ona budala natjerati – Ramizove
rječi su potvrdile kako su i putem, između sebe, pričali o tome.
***
Vjerovao sam jučer u Fehimove, ne sumnjam ni u
današnje Ramizove procjene.
Da li nešto treba ili ne da se desi, i nije više
važno. Samo to, je li suđeno.
Uprkos hladnoći koja nije popuštala, neko od nas
je stalno izlazio ispred. Ako je nešto suđeno, onda ne igra ulogu sluti li neko
tome.
Kao što nismo čuli larmu dok je trajala, nismo
čuli ni kada je prestala. Nije više na ispitu ni osjećaj, četvorica od nas se
odlučila zadržati desetak minuta vani.
Bilo je tužno gledati pogetu, i tužnu povorku
petnaestak ljudi, pod teškim teretom vreća s hranom, s gorčinom na licima, u
grudima. U duši.
Toliko tužno da se nije moglo a pogled ne
skrenuti ka nebu, neizvjesnosti koju ono skriva, najavljuje. Neizvjesnosti koja opominje, i koja me je primorala da se još jednom podsjetim na ta neka naša marševanja, koja mislim niko od nas nikad neće zaboraviti. Dokaz je hladni uzdah koji prati svako prisjećanje, a koji mi danas djelova nekako posebno dubok.
Znam koliko je magle i mraza u očima Fojničana, da je jedino što vide, i gledaju čovjek ispred, ali nešto me ukopava u osjećaj kako nas povremeno pogledima dodiruju. Moglo je tu biti i zavisti, vjerujem više želje za razumijevanjem, mislim da nadu ili vjeru da im ikako možemo pomoći nisu imali.
Unutar mene je odjednom prokuhalo. Nije mi se više gledalo u te bespomoćne ljude, a zadnja slika koju sam ponio natjerala me je me je da se ipak latim telefona.
Nazvao sam komandira Fojničke čete i pokušao s
njim razumljivo popričati. Objasnio sam mu da tamo, na Volijoj jami, trebalo bi
da ima zaliha hrane, pa čak ako bi se ispostavilo i da nema, da svaki vojnik
može izdržati dvadeset i četiri sata bez nje, ako je svjestan da smo na
Treskavici, mjestu koje je vremenski nestabilno, gdje se u jednome danu mogu
izmijeniti sva četiri godišnja doba. Ponudio sam se otići za ovima, reći im da se
vrate...
Imao sam osjećaj da me grubi komandir nije ni
slušao. Jedva je iščekao da me prekine, da mi objasni da je on komandir, da je
on taj koji odgovara i za ove, ali i za one vojnike koji su trenutno na liniji.
Dalje je pominjao nešto što je valjda trebalo da
odslikava njega kao ne samo odgovornog, nego i sposobnog, odanog, i starješine
sa svim drugim potrebnim epitetima. No, sada ja njega nisam slušao.
Postaje mi jasno koliko ga je Fehim dobro procijenio,
i opisao. Jedino sam ja mogao još dodati da je takav da se s njim ne može razumno
razgovarati. Manje važno, pred svima naglasiti, slutnjom ili hvalom, kako sam
ga upozorio, te dijelom biti miran, takav se vratiti jambu.
transport
hrane na Voliju jamu
