54 Uniforma ga je uljudila

Mila majko, oženi me mlada,

dok me nije proćeptala brada.

Sad su cure velke haramzade,

đe god vide brkata junaka:
Viđu, majko, pod zobnicom đoga;

A đe vide bećar-momče mlado:
Viđi, majko, karajfila lijepa.

Kiša lije, karajfil razvija,

vjetar piri te miris rastura.

Nema borbenih djejstava, svedeni smo na boravke u barakama, odlaske po hranu, vodu i drva, na igranje šaha, jamba, pišpila i pokera, na komunikaciju između nas desetak, i donekle nam i smeta što su tu još samo dijelovi naše brigade, što je na pješačkom položaju vojska iz Fojnice. Ne toliko zbog same vojske, ona je u osnovi svugdje ista, nekako se osjeti previše vojno, premalo ratno. A tome je kriva Komanda, koja je i u Fojničkoj brigadi približnija onome što dolazi iz Sarajeva.

Logor na Baletinim vodama je danju donekle živ, noću sasvim gluh. Ne čuje se pjesma, vriska, bezbrižje ljudi koji znaju da svaki dan koji žive može nekome biti i posljednji.

Niko od nas tamo nema želju ni otići, dovoljno je i kada po hranu idemo da osjetimo kako smo prilično strani, nepoželjni u sopstvenom logoru. Opet, i ne žalimo mnogo zbog toga. Barem se ovi ne petljaju u ono što mi radimo. Pa ako je neko koga nam je malo žao, onda su to Fojnički vojnici, kojima se uskraćuje rahatluk koji ovo vremensko primirje nudi.

Nije se ni nama miješati u odnose među njima, navikli su valjda na tako.

Pa ipak, dvojica koji su jutros išli po hranu prisustvovali su manjoj raspravi, promatrajući koju nisu mogli ostati sasvim mirni. Istina je da im se nije bilo direktno miješati, ali ih je viđeno proganjalo cijelim putem povratka.

Situacija je jednostavna za prepričati, vojska je pokušavala uvjeriti svoga komandira da hranu na položaj odnesu dan ranije, a s obzirom da je neobično lijep dan. Komandir je tvrdoglavo bio uporan protiv te ideje. Gotovo da čovjek pomisli kako je izazivao, slutio da bi već naredni mogao biti mnogo gori.

Abid Hajdarević i Fehim Glibo, koji su tu bili samo zbog naše hrane, nisu imali nikakav osnov bilo šta reći, niti se bilo kako miješati, uključivati u raspravu koju su posmatrali, ali nisu se tek tako ni kutarisavali snage osjećaja koji ih je u tim trenutcima pritiskao. Svjedočili su najtipičnijem obliku surovosti koji neki komandiri prigrabljuju sebi.

I sažaljivo, i ljutito, i neshvatljivo su pričali o onome što su vidjeli. Taj komandir čete se više bezobrazno, nego i bezobzirno usprotivio ideji svojih vojnika. Jeste ustaljen režim da se hrana na položaj nosi svaki treći dan, ali to nije negdje strogo podvučeno. Osim toga, čemu onda služe i zalihe koje smo napravili, i koje su još uvijek netaknute.

Dojam o mogućoj lošoj slutnji prenešen je i na nas ostale. Iako stoji i nada da smo o ovome pričali, najviše zbog toga što smo druge teme istrošili. A kada smo već pokrenuli priču, nismo mogli zaobići ono što znamo, u šta smo se i više puta uvjerili.

Ovdje je vrijeme kolebljivo kao malo gdje. Jedan dan izaziva suncem, varljivo najavljuje kako je proljeće uveliko stiglo, već narednog se ponaša kao da zima, ona prava, tek dolazi. Pa i samo prije dva dana smo Haris i ja imali neugodnosti, dok su se Fehim i Abid jutros preznojavali. A treba vjerovati njihovom osjećaju, neki blaži oblik se kod nas zvao „cigansko sunce“. Ovo možemo zvati treskavičko, sa slutnjama na šta može izaći.

Dan se izmiče, osjećaj ne popušta. Svakih pola sata Fehim podsjeća na ono što je gledao u logoru.

-       Ko je taj komandir čete, je li iz Dusine? – u jednom momentu ga upitah.

-       Niko! Iz Dusine nije, vidio bih ga barem jednom. Ali da je iz neke selendre, to sam siguran – Fehim je uvijek bio iskren i precizan u iznošenju svojih razmišljanja.

-       Kako znaš. Ima seljački izgled?

-       Nema. Uniforma ga je uljudila. Ali karakter ni odijelo ne da izmijeniti.

-       Surov, veliš. Neotesan. Kao, na primjer?

-       Vjeruj da sam razmišljao, s kime bih ga mogao uporediti. Kod nas nema onakvih! Vrijedan je on, i plećat, i oni krupni brkovi mu stoje, taman kao konju brnjica! Hoću reći, brkovi mu stoje, ali mu je brnjica potrebnija.

-       Opisuješ ga kao rođenog oficira, a zoveš seljakom, i upoređuješ s konjem?

-       Nemam s čime drugim. Kad sam razmislio, taman mi izgleda kao Mehova kobila. Ne znaš ti, ali to je bila ćuptelija. Nikakvo joj magare nije bilo ravno, goni je ti kuda hoćeš, ona hoće kud je ona namislila!

-       Kad ja malo razmislim, ko zna kako ti o meni, iza leđa mi, pričaš – koristim priliku i da se malo našalim.

-       Meni ga onakvi ne bi komandovali – Fehim je ustrajavao u ozbiljnosti – hajde ovo, ali pomisli da te onakva sirovina vodi negdje u akciju!?

-       Možda mi i malo pretjerujemo – zaključujem ovaj dio razgovora – ako sutra bude naopako vrijeme, neće ih ni goniti da idu. Ako već nisu dan ranije, mogu dan kasnije. Svakako na položajima ima hrane za najmanje pet dana.

Treskavica, varljivi ambijent