Kad puhnula zima oko
Lima,
ja kako je jadna Đula
živa.
Niti ćosa, niti
ašikuje,
ona čeka
Ćerim-efendiju.
druga polovina
marta 1995.
Otišo je u velik
Hidžaret.
Ćerim hoda, a Đuli šta
Bog da.
Ćerim hoda, Ćerim vino
pije.
Ćerim pije, Đula suze
lije.
Ovu smjenu pamtiću i po jednom od odlazaka po
hranu. Šali koja mi je priređena, a koja i nije počela od mene.
Lično nisam nikome slično činio, mada nisam
propuštao da se nasmijem na prepričavanja. Nasmijao bih se, mada ostajao
podijeljen koliko su takve šale primjerene. One na neko kraće vrijeme je i
razumjeti.
Međutim, teško je istim očima gledati i to da je
Krnjo Hajdarević jedno dugo izviđanje proveo noseći u dnu ranca kamen od par
kilograma. Mnogo je lakše zamisliti kako je izgledalo njegovo lice kada je
otkrio podvalu.
Mogu porediti sa sličnom, situacijom kada smo u
Bjelimićima razdjeljivali ostatak zajedničkih stvari, i kada je posljednji
kilogram soli ubačen u ranac, čijeg vlasnika nije bilo tu. Ja nisam, vjerujem
ni većina da nije znala tada da se radi o rancu Eka Džamalije. Da jesmo, tražili bi od nekog
drugog. Iz prostog razloga što je Eko ionako imao već najteži. Zato niko od nas
neće zaboraviti trenutak, a nakon Musinog ranjavanja, kada smo se vraćali, i
rješavali nepotrebnih stvari. Eko je izgledao kao neko ko bi doista pucao u
onog ko mu je ubacio tu sol, usljed čega nikom nije ni padalo na um da otkriva.
To je dakako bilo naše zajedničko djelo, i ne spada u šale. Tako se potrefilo.
Onaj ko je Krnju ubacio kamen, šalio se. Na grub
način, i ne znam je li bio u situaciji da uživa u njegovom osjećaju u
trenutcima kada je shvatao kakvih sve prijatelja ima.
Smijao sam se čuvši i za taj, kao i druge takve
događaje, ipak se u sebi pitavši jesu li takvo nešto i zaslužili. Nije mi išlo
u glavu da neko može cijeli dan nositi kamenčinu, a da je ne osjeti!? Možda sam
u smijanju pretjerivao, ističući kako se meni takva podvala ne može napraviti.
Ako, došao sam i ja na red. S tim da se mogu
hvaliti kako sam naučio bitnu lekciju, da važi ona da se čuvaš ljudi onda kada
se najbolje prema tebi ophode.
Jest me malo čudilo kada je Latif Odobašić bio
previše fin prema meni, ali držah da je jedini razlog tome naše dosadašnje
prijateljstvo. Otud mi ne bi mrsko što me je posjeo pored peći dok je on metao
u vreću hranu, iako sam znao da zna kako smo mi manje umorni od njih. Još manje
mi bi mrsko što i vidjeh kako u vreću ubacuje dva hljeba više nego što obično
dobijasmo.
Osjetio sam da se u povratku više znojih, ne i da
je razlika u težini. Valjda, jer ni jelovnici nisu uvijek isti, a i znao sam za
dva hljeba više.
Kada je Fehim Glibo na dnu vreće pronašao i tri
veće bilje drveta tome se svi nasmijaše.
Neko vrijeme će se voditi polemika je li ja
spadam u sretnije ili nesretnije, koji su na ovaj način nasamareni. Naša baraka
nije mnogo daleko od logora, ipak su tri velike bilje nešto što je bilo glupo
tegliti.
Otud ih je čudilo što ja ne osjetih razliku.
Rekoh im da sam osjetio da se više znojih, a prećutah da sam Latifu i previše
vjerovao.
***
Jutros je vrijeme bilo ružnije, pa sam predložio
da jedan sam ne ide po hranu. Nije bilo zapitkivanja, negodovanja, posebno što
se ponudih da ja budem taj koji će ići s Harisom Gagulom, na kojeg je inače bio
red.
Nismo ni ispraćeni nekim zanimljivim riječima.
Mogao je neko dobaciti da se čuvamo, ili da se ne bavimo, svejedno bi bilo šta
zvučalo besmislenim. Procijenio sam da trebaju ići dvojica, ne jer sam osjećao
da ima neke opasnosti, čisto zbog osjećaja da se udvoje ovakvi mrazovi lakše
podnose.
Navikli smo i da tragova od ranije nema, ipak smo
se držali zamišljenog puta. A pedesetak metara je spuštanja do brine, kojom bi
hođa trebala biti sigurnija, nego cjelcem.
Haris je uzeo manijerke, dok sam ja pod jaknom
stezao vreću. Išao sam prvi, računajući da je to red, da je moje da prvi
siječem ledeni vjetar kada zapuhne. A brinom je baš uzelo puhati.
Prilika mi je ovo da testiram svoju trenutnu
težinu. Često sam se žalio kako je nama, koji smo normalne težine, u ovakvim
situacijama najgore. Oni što su laganiji, a takav je i Haris, po okorelici
hodaju kao po zemlji. Koji imaju viška kilograma, teže im je ali se naviknu da
svakim korakom donekle upadnu. Mi smo uvijek u nepoznatom, par koraka ne
tonemo, a onda propadnemo naglo, i tako da se s naporom vraćamo.
S jedne strane sam bio zadovoljan, ovo sam ja.
Zato sam se s radošću i dohvatio brine, da mi bude lakše kontrolisati se, imati
što manje propadanja.
Borio sam se vješto. Na svaki nalet vjetra bih
zastao, očekao. Nekad bi to potrajalo i desetak sekundi, da rukavom sklonim
maglu s očiju. Odmjerio bih vijuganje brine, i nastavljao. Do sljedećeg naleta
vjetra.
Vješto sam se borio, ali i ponašao kao da sam
jedini na svijetu. Valjda sam u glavi utuvio kako je sličnima Harisu, ovo skoro
kao i obična šetnja.
Skoro sam došao do prijevoja, kada mi se javi
onaj osjećaj da nešto nije kako bi trebalo biti. Odlučujem se okrenuti, spreman
vidjeti kombinaciju žala i sreće na Harisovom licu, sreće što je on građe ispod
normalne, žala što je gledao kako se ja patim, bez mogućnosti da mi pomogne.
Trljanje očiju rukavom nije pomoglo. Ni
ponovljeno, s obje ruke - Harisa nije bilo!
Dvjestotinjak metara je od prijevoja do početka
brine, sve se jednim pogledom da sagledati. Oči me ne varaju, u mom vidiku ga
nema.
Mnogo kojekakvih misli mi u nekoliko sekundi
struji glavom, a niti jedna normalna. Moglo se desiti da se, iz nekih razloga,
vratio nazad u baraku, koliko i da je, bez ikakvog razloga, negdje i nekako me
prestigao. Postojala bi mogućnost i da se spustio šumi, ali sam siguran kako to
ne bi uradio da mi ne kaže. Može li biti da nije ni pošao, da mi se to samo
učinilo...
Ne znam je li se trebam vraćati, čekati ili
nastaviti? Ne znam, ali se vraćam. Pri čemu mi pogled struže rubom šume.
Prebirem po rijetkoj šumi, po posječenim stablima, panjevima, sve je kako je i
jučer bilo.
Na pola sam puta u povratku, a i vjetar se kao smilovao.
Oči sam sasvim očistio, još samo da shvatim šta se dešava.
To se upravo dešava! Dio šume se konačno pomjerio!?
Haris ide prema meni. Njegova krhka građa mu to omogućuje, bira najkraći put.
Čučnuo sam, i sačekao. Prije nego sam ja pitao, uzeo
je objasniti. Malo kilograma nije baš uvijek prednost. Dok sam se ja s vjetrom borio,
njega je savladao. Bukvalno ga je otpuhao šumi.
Možda mu i ne bih odmah povjerovao, ali je njegovo
lice osim mrazom bilo ispunjeno i iskrenošću. I zadovoljstvom, ne smije se žaliti,
dobro je prošao. Nije se povrijedio, a u zavjetrini je sačekao smirivanje vjetra.
Nisam ga ubjeđivao da se vrati, oba cijenimo kako
ovakvi naleti ne mogu biti česti. Nećemo raspravljati ni kako ja nisam ranije vidio
da ga nema. Niti ćemo izmišljati pravdanja, s obzirom da je već jasno da ćemo s
hranom malo kasniti.
Treskavica, zimske brine
