Oj djevojko, mrka
trnjinice,
sve ja trnem tebe
gledajući,
ti se po mom dvoru
šetajući.
Da mi te je ufatiti
kako,
a što bih te poljubio
slatko!
„Mlad junače, milo bi
ti bilo?“
Što bi tebi, draga
dušo bilo,
što bih tebe jednoč
poljubio?
Ne bi usta pri licu
ostala,
ne bi majka na licu
poznala.
Ako bi ti i poznala
majka?
„Ubit će me i okarat
će me!“
Ak ubije, bježi mome
dvoru,
moja će te dočekati
majka.
Na moje te mjesto
posaditi,
u moj će te ćurak
zagrnuti,
šećeriti, šerbe
razmutiti!
Kada god se na Treskavicu izađe pogleda se da li
se šta bitnije izmijenilo. S tim da se ja najprije pokušavah sjetiti kako je
sve ovo izgledalo kada sam zadnji put bio.
Što bi trebalo da je najbitnija promjena, to se
dovoljno ne osjeća. Na papiru smo postali lahka brigada, ali još držimo liniju.
Kažu da je nešto manja, ali je to zbog drugih, unutrašnjih i vanjskih promjena.
Dio ljudi koji je još pominjan, postepeno se
prebacuje u prištapske jedinice.
Čujem još novih imena i kod nas, ali ne vidjeh
nikoga od njih. Kažu nema potrebe, razumijem i prihvatam, štedi se na hrani
prije svega, ali i na prijevozu, ogrjevu i svemu drugom. Navikli smo da takvo
stanje neki koriste više, odnosno da se i zbog najlakših prehlada izostaje.
Ne bih ja sada osuđivao nikoga. A mene neka ludim
smatra ko hoće što sam vanredno izašao, znam da ima i onih koji ne vjeruju da
sam i bio bolestan. S druge strane, sigurno je da smo prolazili kroz teže
situacije. Njih smo izdeverali, pa se i sada snalazimo.
Što se vremena tiče, jednako je varljivo. Doduše,
onda je slutilo da ide ka ljepšem, sada nagoni da će biti gore.
***
Bez obzira na sve ovo čini mi se da je sada mnogo
življe. Više je jedinica, ljudi, pa i objekata.
Naš logor na Baletinim vodama je dodatno
proširen, tu s nama su sada i ovi Fojničani. Prije Dusinjana već je izašla
jedna četa, smjestili su se, organizovali, koliko god da je hladno i naporno,
barem je komotno.
Slično je i duž linija. Nisam bio, ali kažu da su
i tamo sve barakice. Nisu to više one skroz tijesne, na brzinu pravljene bajte, nego
objekti čijoj se izgradnji posvetila potrebna pažnja.
Za njih se već vezuje jedna jako zanimljiva
anegdota. Kada je naređivano da se krene s njihovom izgradnjom Bešović je dao
logističarima da rade jednostavne projekte, ali na jednome je insistirao.
Zahtijevao je da se barake prave tako da se vrata otvaraju unutra. Ko tada o
tome nije htio razmišljati, ovih dana svakako shvata.
Pale su veće količine snijega, sva Treskavica je
takva da gdje god ima udolina mogu se očekivati i zatrpavanja. A bezbeli da su
barake, zbog zaklonjenosti od četničkih granata, ali i snažnih olujnih
vjetrova, pravljene baš na takvim mjestima. Naše obje, i na Šljemenima i ova
nova, na čijem ulazu odnedavno stoji i potkovica, negdje ju je Edin Kokić našao
i donio kao naše uvjerenje u sreću koja će nas pratiti pod njenim krovom, i
nisu preizložene snježnim padavinama i nanosima, ali se za one na Volijoj jami
to ne može reći. Slušajući priču o tome, i ne sjećam se jesmo li mi uopšte diskutovali
u vezi s tim. Tačnije, zakleo bih se da nismo. Ni diskutovali, ni razmišljali. Ne
mogu a ne prisjetiti se Vučeva, tamo nije bilo pitanje snijega, već samo četničkog
granatiranja. Tada sam pogriješio, a siguran sam kako grešku nisam ponovio.
Ipak, pješadija ima i drugih briga. Slušam kako je
ta najteža jutra počinjala uvijek na isti način. Otvore se vrata, unutra
naravno, snijeg koji nahrli se nabacuje u spremne šerpe na pećima, topi se i
pretvara u vodu. Dalje se već normalno čisti put ka položaju.
Još se i našale i kažu kako je još sve pod
kontrolom, ali se boje da jedno jutro ne osvane snijeg brži od njihovih lopata.
U jednoj od zemunica se to i desilo. Srećom je
veza radila, pa je zatražena pomoć od susjedne...
***
Da se ozbiljnija pogoršanja vremenskih prilika
zaista mogu očekivati svjedoči još nešto.
Sjetih se, još prije nego ćemo baraku napraviti,
kada smo tek odabrali položaj, na takvo nešto je Bešović upozoravao. Tačnije,
za razliku od nas koji smo kosu iznad promatrali jedino kao dobru zaštitu od
četničkih granata, cijelu strminu kao mjesto na kojem oni nikako ne očekuju da
bi mogao biti naš položaj, Bešović je gledao tada u još nešto, u ovo vrijeme
sada. Vršio je procjene ukoliko bi se lavina pokrenula kuda bi sišla, da li bi
zakačila naš položaj.
Bez obzira što mi o tome nismo sami razmišljali,
a trebali smo s obzirom da proizvodimo detonacije, Bešović nas je svojom
procjenom utješio. Lavine su ono s čime trebamo računati, ali možemo računati i
sa srećom.
***
Bešović je računao još s nečim. Naredio je da se
na svim položajima naprave zalihe. Tako su i nama, mada mi i nismo toliko udaljeni
od glavnog logora, nasjekli i nacijepali nekoliko vreća drva. Za svaki slučaj, dakle
uz upozorenje da ih do proljeća ne smijemo dirati. Za trenutne potrebe imamo još
usječenih stabala, imamo ruke i sjekire.
Isto je i s hranom. Svakoj zemunici je dotureno
nešto brašna, ulja, krompira, te drugih namirnica. Sve, za slučaj takvoga
vremena da se ne mogne vršiti redovni dotur. Opet, kada smo mi u pitanju osjećaj
me takav doima da mi takvo vrijeme ne bi trebali dočekati.
Inače, uvedena je praksa po kojoj se dotur hrane vrši
svaki treći dan.
Mi sami idemo, nije nam daleko. I put je prilično
pogodan, čini mi se nevjerovatnim da brina kojom idemo može biti zatrpana. Do
nje, uvijek možemo lopatama rasčistiti.
Svejedno, u zalihe nam nije dirati. Ma koliko
bilo dana kada se je teško nakaniti.
