Kad pogledam s
bezistan kafane,
vidim mnoge njive ne
orane.
Jedna njiva u srce me
dira,
mrtva majka u njoj mi
počiva.
14. mart 1995.
Gazilaru, gledat te ne
mogu,
kad pomislim ko mi je
u grobu.
Crna zemljo, gledat te
ne mogu.
U amanet ostavih
Pazaru,
nek posjeti moju majku
staru.
Murat me zvao. Ne zbog one šale, nego prisjetivši
se moje želje.
Šala je zaboravljena s vijesti o Šeksovoj
pogibiji, moja želja poslije njegove dženaze postala još jačom. Prijateljstvo
se neće, i ne smije zaboraviti, ali život mora ići dalje. Koliko smo puta do
sada to već rekli, ko zna i koliko ćemo još, i gine se da bi se išlo dalje!
Znam da se u ovih dva dana nije ništa mijenjalo,
ali u mjesecima prije štošta se kolebalo. Brigada dobija novi oblik, kao takva
pokriva jedinstven dio linije, mi artiljerci smo ostali, a prema ličnoj želji
Zaima Imamovića, na zasebnom, dvosmjenskom angažovanju, pri čemu je zadnja
smjena bila nedavno, i to je gore izašla ona kojoj ja pripadam, što je sve
upućivalo da će iznad mojih priželjkivanja ostati Muratova razboritost. Još po
mome dolasku iz Sarajeva, i prvom raspitivanju o mogućem vanrednom izlasku na
Treskavicu, Murat je to uokvirio u onu „Gdje si, nek si“. I on i ja znamo kako među
nama uvijek stoji jedna nit neprijekidnog razumijevanja, ali bez slutnji kada
će se to i pokazati.
***
Sudbina se, uvijek, pobrine. Privremeno je naša
linija prepokrivena, ali je određena i jedinica s kojom ćemo se u budućnosti
smjenjivati. Radi se o Fojničkoj brigadi, sa zanimljivošću da oni kreću s četom
iz Dusine. Kojoj je to prvi izlazak na Treskavicu.
Odmarali su u Pazariću, čuli da je naš bataljon
blizu, raspitivali se o boravku, ali i putu za gore. Već im je ranije saopšteno
kako je vrijeme jako loše, snijeg dubok, putevi ne prohodni, te kako će
kamionom samo dio puta. Dalje će morati pješke, bez obzira što među sobom
nemaju nikoga ko je gore već bio.
U tome je taj prisluh sudbine. Nama su se
obratili za moguću pomoć, odnosno dodjeljivanje vodiča.
Cijeneći gostoprimstvo koje smo tamo imali, nismo
ih ni trebali odbiti. Ostalo je bilo na Muratu i meni.
***
Rado sam prihvatio zadatak. Znam da bi se i među
Pazarićanima našao neko ko bi ih htio odvesti, ali s barem tri jaka razloga
manje. Uz gostoprimstvo koje se neće zaboraviti, tu je i želja da se ponovo
sretnem sa svojim ratnim drugovima.
Biti vodič mi nije novost. Prisjećam se tako
izvlačenja s Grepka, kada je sudbina malo više zamrsila događaje koji su doveli
da Sead Pezo i ja predvodimo glavninu boraca. Zadatak smo obavili, nehotice
vrlo dobro. Sveli smo ih cestom, jedinim sigurnim putem kojim su svi, i vozila,
mogli sići, i jedinim koji smo mi poznavali. Intuicija, ili logika, učinili su
da znam kuda ću postavljati vodove osiguranja, a ratna iskustvena taktika, ili
nešto što nije sasvim isključeno ali i ne baš lako za prihvatiti, učinili su
da se izvučemo bez direktnih kontakata s četnicima.
To je sličnost na koju i sada računam. Kontakta
ne bi trebalo biti, ovo ipak nije izvlačenje nego obični izlazak na liniju.
Loše vrijeme, dovoljno umanjuje mogućnost četničkih diverzantskih upada, dok je
put koji znam dovoljno jasan da ne bih smio nikamo zalutati.
Tako da još jedino razmišljam da ostanem sve
vrijeme koncentrisan i držim prihvatljiv tempo, te bar tako zaslužim riječi
zahvale koje ću na kraju dakako dobiti.
***
Kamioni su išli dokle su mogli. Na našu sreću,
pored dubokog snijega koji smo obilazili držeći se brina, drugih zimskih
problema nećemo imati.
Dan ne spada u one hladnije, niti sluti magli,
mećavi ili kojoj drugoj iznenadnoj promjeni prilika. U sebi ističem kako je
idealno za uspješnost naše male misije, vrlo zgodno za moje nakane da previše
ne žurimo.
Snalazim se i protiv činjenice da između njih i
mene imaju neke osjetnije razlike. Prilično sam mlađi od većine, također i
naviknutiji na ovakve napore, povrh svega nam se i rančevi znatno razlikuju.
I dok sam ja znao kamo idemo, samim time i nosio
ono najnužnije, oni su se svakako željeli osigurati.
Lakši ranac mi je u početku omogućavao da se
šetam kolonom, progovorim poneku skoro sa svima. Saznajem tako da oni u
rančevima nose mnogo hrane, uglavnom kući pravljene, od nešto sušenog mesa,
preko kajmaka i drugih mliječnih proizvoda, zatim ajvara, do meda i nekih
drugih džemova, pekmeza. Govorim kako je greška da im nije rečeno da je najveći
dio toga suvišan, da gore postoje magacini, na vrijeme napunjeni, što će se
onda odnositi i na njihove rezerve, zalihe vunene, i ostale zimske odjeće.
Govorim im to onako, znam da je sada i kasno, i glupo da se bilo čega
rješavaju.
Znam i da ne mogu svima, ali barem nekome mogu i
više pomoći.
Ne slučajno, izbor pada na Seada Čelebića. Od
onih kod kojih sam češće boravio u Dusini, ovdje nema nikoga.
Kod Seja sam bio jednom. I koliko me sjećanje
služi ne s najboljim namjerama, iz vremena kada se tragalo za dinamama od
bicikla zbog pravljenja struje. Ja u svemu tome nisam direktno sudjelovao pa
ipak sada osjećah manju grižnju savjesti. Što nije jedini razlog da se odlučih
baš za njega, kao domaćin je bio vrlo prijatan, otac četvero djece, u srednjim
godinama, i možda ponajtežim rancem. Barem gledano proporcionalno, s obzirom na
nešto krhkiju građu.
Najprije sam se ponudio da ga malo odmjenim.
Tačnije, već mi je u glavi bilo da bih ja mogao sve vrijeme, ili najvećim
dijelom puta nositi njegov ranac, ali se još ne može isključiti mogućnost da
neko drugi posustane.
***
Što se nije desilo, tako da je ispalo kako sam
planirao. Nisam više hodao duž kolone, pod jednim od najtežiš ranaca lakše mi
je i bilo držati željeni tempo, a što je najbitnije uz mnogo malih prijatelja
dobijam i jednog velikog.
Na kraju putovanja svi su mi zahvaljivali, Sejo
najviše. Kao da je osjećao obavezu da treba, a strah da mu se neće pružiti
prilika da mi se bilo kako oduži. Iako sam ga uvjeravao da je meni najvažnija
nagrada osjećaj koji imam, saznanje da sam nekome pomogao, morao sam i obećati
da ću nekada, prolazeći prema Zenici, ili maksuz, u skorije vrijeme, ili
poslije rata, obavezno biti njegov gost.
Obećao sam. I na trenutak se prisjetio još nekih
kojima sam isto obećao, uglavnom iz suprotnih razloga, odnosno mojih težnji da
se njima odužim. I oni su tada, kao i ja sada govorili da nema nikakvog dugovanja,
dijeleći želju da se opet sretnemo.
Ne znam koliko ću toga ispuniti, ali ako bi ikome
mogao, to je Sejo. Jeste sada mir s ustašama, nije više Dusina usput, ali je to
mjesto za koje me veže mnogo uspomena, ovakvih obaveza.
***
Prije toga, najmanje će proći ostatak ove smjene.
Viđam se s ratnim drugovima, malo mi gode i njihove riječi odobravanja što sam
im se odlučio pridružiti iako nisam morao.
Pitao bih ih da mi kažu nešto više o okolnostima
Šeksove pogibije, ali znam da neću čuti ništa što već nisam. Pojašnjavao bih i
ja njima koja me je to bolest bila pritisla, ali mi ni to nema smisla.
Od svega, najlakše nam pričati o tome kako, zašto
se ponudih biti Dusinjanima vodič. Makar sam nekima morao objašnjavati da nisam
poludio, da nisam budala, da sam jednostavno odlučio tako.
Ne mogu im reći koliko, i kako je sudbina u to umiješana,
ali za sebe znam da i ona ima neke prikrivene namjere. Koje ću saznati, možda i
neću. Ne znam ni šta bi bilo bolje.
Ispred
sudbine se ne može ići. Ona je ta koja te vodi, nekada ti usput objašnjava
kuda, zašto. A nekada te pravi ludim, budalom, slijepim...
Treskavica,
zimski pejzaž
