I posljednji grad se
ruši,
samo osta jedna stijena.
Tako isto, kad ja
umrem,
ostat će ti uspomena.
12. mart 1995.
Kada dođeš na grob,
draga,
ti ga zalij suzom
vrelom,
mjesto mene, zagrli se
sa nišanom –
uspomenom.
Kad pogledam s onog
svijeta,
kako draga niz grob
šeta,
stalno šeta, grob mi
kiti,
lakša će mi zemlja
biti.
Ne stigoh bolje upoznati Čvaku, a i prvi susret s
Midom ću izbjeći. Izbjeći, prije nego i on čuje ponešto o meni.
Nisam o tome razmišljao. Zaboravio sam.
Zaboravio, iz najgoreg mogućeg razloga.
Neće mi se ostvariti onaj drugi susret, o kojem
sam više razmišljao, koji sam priželjkivao, kojemu sam se radovao.
Ševko Ožegović Šeks, vratio se u svoju, fočansku
brigadu, da bi u njoj poginuo! To je prvo što mi je prošlo kroz glavu kada sam
čuo za njegovu pogibiju.
***
Naviru prisjećanja na naša druženja, na jedno
pitanje kojemu se nikada neće ni tražiti ni naći odgovor, ko je koga više
cijenio i poštovao. On je mene zvao u akcije kada god je to mogao, ja sam, kao
što sam to nekoliko puta i rekao, bio spreman ići s njim bilo gdje, čak i u
osvajanje mjeseca!?
Prisjećam se i partija šaha u Kerleta Lukama, njegove
i Šefine posjete u Mojkovcu, neprespavane noći u Kijevu... Pred očima mi i moj
prvi susret s njim, na Trebovoj, kada sam ja za njega i Ćuzu samo čuo, oni za mene
ni to...
Pripreme i odlasci prema Trebovoj, s Grepka, dva
su događaja koja će zauzimati počasno mjesto u ratnom dijelu moje duše. To su
ispiti na kojima je položeno najveće moguće prijateljstvo, s bezgraničnim
međusobnim povjerenjem. Okolnosti su dovele da oba ta odlaska ostanu pokušaji,
neuspjeli pokušaji, ali je sve ono što se je tada dešavalo između Šeksa i mene,
negdje duboko u meni nadraslo te neuspjehe.
Ako i ne znam ko je kome više vjerovao, u jedno
mogu biti siguran, on je više vjerovao u mene nego ja sam! Potvrdio je to u
Voljevcu. Najprije činjenicom da je u još neke vjerovao više nego oni sami,
potom dokazujući kako se u pogledu mene ni najmanje nije prevario.
Sigosmo u Voljevcu razjasniti kako smo dopustili da
nam se ratni putevi razdvoje. Kako i zašto
se desilo da je on s Grepka otišao prema Voljevcu - bez mene. Ne stigosmo
razjasniti kako to dozvolismo još jednom, kako da se iz Voljevca ja vratih bez
njega. Ne stigosmo razjasniti, niti ja o tome željeh ranije razmišljati.
Bio sam siguran da ćemo se ponovo sresti, radovao
se tome. Često se svi međuosobno gledasmo, s mislima koje gledasmo da ne izričemo,
ko je od nas sljedeći, ko će prije? Šeksa takvim očima nikada nisam gledao! Bio
sam uvjeren da ćemo oba preživjeti rat, u miru pokazati da naše prijateljstvo
nema kraja.
I nema. Život ima kraj, prijateljstvo ne. Moje je
da to potvrđujem, da čuvam uspomene i sjećanja.
***
Još su mi misli pobrkane, ali mi kroz njih
prolazi da je možda i bolje što ne bijah gore kada je poginuo. Njegova pogibija
neće pripadati mojim sjećanjima, samo vijest o njoj. I moja reakcija na to.
Oni najbolji borci su često bili predmetom
nagađanja koliko su u stvari hrabri a koliko ludi. Kao da smo mi koji to
mjerimo, a ne ono što su oni činili, i čine.
Naslušao sam se priča po kojima je Šeks više lud
nego hrabar, slutnji da će jednoga dana završiti kako je završio, a kako sada
ti isti to nazivaju. Vele, poginuo je glupo. Zar pogibija može biti pametna?
Vjerujem u priču kako se to desilo, samo ne dam
takvu klasifikaciju. Vratio se, preuzeo je komandu nad četom. Nije se
promijenio, odmah je bio na njenom čelu. Na tom, posljednjem njenom zadatku
kojim je on komandovao. Dodatno su utvrđivani rovovi na Volijoj jami.
Kada je posljednji, najvažniji rov završen, Šeks
se izšetao malo od njega, osmotriti i uvjeriti se u efikasnost urađenog. Htio
je biti siguran da će potpuno odgovoriti namjeni, spriječiti svaki četnički
pješadijski pokušaj s tog boka.
A da bi se potpuno uvjerio morao se i malo
otkriti. Nekoliko sekundi. Dovoljnih, da četnički snajperista završi priču o
najboljem, jednom od najboljih fočanskih, bosanskih boraca. Pao je Šeks preko
utvrđenog rova.
Koji su bili tu, kažu - bez da je stigao riječ
izustiti. Nekada sam negdje čuo da najbolji upravo tako ginu, da se njih
drukčije ne može ni ubiti. Opet, neki kažu da najbolji ginu s pjesmom, ili
šehadetom na usnama. Jedina je istina da svako gine kako je kome suđeno.
Šeksu je bilo tako suđeno, bez riječi, hrabro.
Mogao je on komandiru voda, nekom borcu narediti da izviri, da vidi je li rov
utvrđen kako i koliko je potrebno, odnosno da li će djejstvo iz njega moći biti
kakvim se želi. Mogao je to i da ne provjerava. Ali u tom slučaju to ne bi bio
Šeks. Morao je on to provjeriti. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što mu je
tako suđeno.
Nije mario na opomene, savjete drugih da treba
biti oprezniji, manje glup, manje hrabar. Nije mario jer je upravo znao to da
protiv sudbine ne može niko. Čak ni neki koji su u akciju otišli samo jednom,
jednako kao i on koji je uvijek išao iz akcije u akciju.
Ideš, boriš se, onako kako te srce vodi, gineš
kako ti je suđeno.
***
Nije bilo suđeno da Šeksa vidim živog, ali je
suđeno da mu stignem na dženazu. Svakako je i dio sudbine da je poginuo pred
silazak s linije, odnosno da mu dženazi prisustvuje svaki saborac iz brigade
koji je to želio. A čini mi se da nije bilo nikoga ko nije došao.
Čuo sam i od nekih mještana kako međusobno govore
da ovakvu dženazu Pazarić nije upamtio. Oni su mislili na brojnost ljudi na
dženazi, a ja u sebi dodah i ono što sam osjećao. Što sam osjećao da osjeća
gotovo svaki od nas. Mi koji smo ga bolje poznavali prenosili smo poštovanje na
one koji nisu imali prilike dovoljno ga upoznati.
Nigdje na jednom mjestu nije bilo više i
prolivenih i neprolivenih suza, iskrenih i bolnih uzdaha, ćutnje i tuge, vjere
u život poslije života, u džennetske bašče, u šehite.
Ne mogoh se ne prisjetiti i jedne priče s početka
rata, koju više i ne znam od koga čuh, po kojoj će u ovome ratu poginuti samo
dva „prava“ šehita, jedan na samome početku, drugi samome kraju rata. Prisjetih
se izvlačenja s Grepka, momenta kada o tome pričah sa Seadom i Saljom, kada mi
iz usta izađe mogućnost da sam ja taj drugi. Prisjetih se sada toga, zadržah za
sebe zaključak po kojemu mi je sada jasno da ja, barem u okviru te priče, ne
mogu biti šehit. Ne mogu ja biti šehit, a da to nije i Šeks!
Zadržah i mogućnost da je on taj drugi šehit,
odnosno da bi za koji dan mogao kraj rata. Umjesto toga pljunuh u stranu. Ta
pljuvačka je značila samo to, ako bi sutra mogao biti kraj rata, zašto nije
mogao biti nekoliko dana ranije.
***
Dženaze ne traju dugo. Mjereno u minutama. Ali
imaju neke čija se dužina tako ne može izmjeriti.
Svaki je sekund bio ispunjen mnogim
prisjećanjima, razmišljanjima, jednom porom kroz koju se probijala nevjerica,
ona koja se obično javi tek kada prvi put čujemo za nekoga da je poginuo, umro,
preselio na ahiret, kada taj jedan sekund čekamo da neko kaže kako je to samo
neslana šala, kako to nije istina.
Sada sam se u svakoj sekundi okretao, pogledom
prelazio po džematu, nevjericom tražeći da vidim Šeksa, živog. A to ne može
biti, da je živ stajao bi kraj mene. Siguran sam u to.
Kao što sam siguran da će, njegov duh, ono što
smo zajedno, i razdvojeno prošli, vječno biti tu negdje blizu mene. Javiviši se
samo onda kada on, ono procijeni da treba. Ako šehiti ginu, a ne umiru, Šeks će
nastaviti da se bori kroz mene.
Obećao sam. Na dženazi, kakvu Pazarić nije
zapamtio.
Ševko Ožegović
- Šeks
