Bolovalo momče
neženjeno,
u livadi, u zelenoj
travi.
Niko ne zna gdje momče
boluje,
neg livada i zelena
trava,
i djevojka s kojom
ašikuje.
Nosila mu vode i
ponude,
s mora smokve, a iz
Bosne halve,
žute dunje a i
šeftelije,
žute dunje na medu
kuhane.
Ne more ti momče
dignut glavu,
a kamoli da jede
ponude,
već je momče tiho
govorilo:
„Hajd, djevojko, na
zelenu travu,
da ti metnem u
krilašce glavu,
i bolane ruke u
njedarca!“
Al govori lijepa
djevojka:
„Nuto, momče, nuto sada šale,
„Nuto, momče, nuto sada šale,
ne boluje ko što se
boluje,
već boluje konda
ašikuje.
Ja b njegovim bolom
bolovala,
i njegovom smrti
umrijela;
za njega bih u
zemljicu legla!“
Priča Lutvo, nisu spavali cijelu noć. I da nije
rekao, jasno mi je. Bilo da se javi sumnja, strijepnja, ili kakav drugi
osjećaj, nešto je uvijek tu što drži budnima.
Bez obzira što je ovo izgledalo lagano za
obaviti, što bi rijetko ko pomislio da bilo šta može u nastavku krenuti po zlu,
navika je da se u sve i vjeruje i sumnja.
Tako, sa zanimanjem i nestrpljenjem su iščekivali
povratne vijesti. Cijelu noć su pričali o tome, o sudbini da se i to nekome
desi, niko ne pokušavajući da se stavi u položaj Zametice, odnosno u situaciju
da nekoliko sati treba provesti u dubokoj rupi, u ko zna kakvom položaju,
mogućnosti da se pomjera, uz barem jednom javljenu sumnju da bi tu i zauvijek
mogao ostati...
***
Dvojica zadužena za doručak, ovo su jutro
poranili, imavši i taj dodatni zadatak, donijeti pozitivne vijesti.
Najvažnije, Zametica je preživio. Sveden je do
logora, dalje prebačen helikopterom. Više za svaki slučaj, iz nekog poštovanja,
sažaljenja, običaja, čega li, nego što je stvarno bilo potrebe.
Mogao se oporavljati i u logoru. Nije ništa
slomljeno, samo se ugruvao. Što je zanimljivije, više prilikom izvlačenja nego
prilikom padanja.
Tako je događaj koji je u početku ličio na moguću
tragediju, računajući da će se mnogo toga vremenom drukčije posmatrati,
prerastao u jednu od simpatičnijih anegdota.
Zeka je proveo tih par sati sa Zameticom, kaže da
ni sam ne zna kako je sve dolazio do ideja šta da pričaju. Trudio se da to ne
bude čisto jadanje nad situacijom, još manje puko ubjeđivanje kako će sve na
kraju biti dobro. Pokušavao je biti umjereno smiren, realan, bolji psiholog
nego što bi za sebe ikada pretpostavio. Nije po svaku cijenu sve pripisivao ni
Bogu, tom nekom išaretu, ali nije znao bolje objasniti svoju iskazanu
spontanost.
Znao je pogledati u nebo, vidjeti dašak
nadolazeće vedrine i o tome reći Zametici par riječi. Skupa su nekoliko puta
procjenjivali koliko bi ta rupa mogla biti duboka, naglabati koliko bi sličnih
još moglo biti na Treskavici. Vraćao se par puta Treskavici, njenim izvorima,
njenoj ljepoti u par ljetnih mjeseci, surovosti tokom duge zime.
Jednom je pomenuo kako će ovo mjesto dobro
upamtiti, pa kada rat prođe skupa će doći posjetiti ga. Rekli su nekoliko
rečenica o tom budućem vremenu, miru koji kad-tad mora doći.
Naravno da toliko vemena nije moglo proći a da ne
prozbore koju i o prošlom vremenu, koje pripada ratu ali i onome prije. Nekih
su se događaja zajedno prisjetili.
U međuvremenu bi se nebo malo zatamnjelo, puhnuo
bi jači vjetar. Svaka ta promjena je bila prilika da pretpostave gdje su
trenutno oni što ranjenika nose, odnosno vraćaju se s konopcem, konstatuju
koliko su bliže uspjehu...
***
Na kraju su i dočekali. Tiha noć je njihov
dolazak najavila desetak minuta prije nego će se pojaviti pred njima, prije
nego će otpočeti neobična akcija spašavanja.
Prvo je bilo najuzbudljivije, spuštanje konopca i
iščekivanje potvrde da je dužina dovoljna. Potrajalo je to nekoliko minuta, jer
se usput shvatalo da je rupa ukošena, krivudava. Konopac je zapinjao, udarao od
ivice rupe. Rasla je bojazan da neće dostići.
Olakšanje je nastalo kada su osjetili da je
Zametica nekako dohvatio do svoga kraja. Dužina je dosegla, ali je trebalo i
sreće da se pažljivo, cijelom dužinom spusti, pa i da Zametica zauzme položaj
iz kojega je uspio dohvatiti kraj svoga spasenja. Osjećaj da je konopac
zategnut vratio je svu vjeru u uspješan ishod.
Moglo se krenuti sa drugim, najtežim dijelom.
Najtežim, jer se takvim ispostavljao.
Ukupno ih je bilo osmorica, više nego dovoljno da
mogu jednoga izvući. Međutim, nije se moglo samo vući. Pad, vrijeme i nervoza
su Zameticu iscrpili, postojala je opasnost da mu konopac isklizne iz ruku, da
padne možda u nezgodniji položaj, s kojeg neće moći ponovo konopac dohvatiti.
Ili, ono o čemu se i prvi put razmišljalo, da je možda zastao na nekoj krivini,
šta ako bi sada otkliznuo dublje, mnogo dublje...
Izvlačenje nije išlo kako su svi očekivali,
vjerovali. Nakon samo jednoga metra uslijedio je prvi Zametičin jauk.
Udario je glavom o neku ivičnu stijenu. Ko zna
koliko oštru, uglavnom ga je zaboljelo. Bolni jauk je nalikovao kriku, kakav je
bio dovoljan razlog da se s izvlačenjem zastane na trenutak. Dok Zametica uzme
malo daha, dok ga bol mine. I dok ovi malo ne promijene svoj položaj, u
pokušaju da ga izvlače nekom idealnijom putanjom.
Postupak je ponovljen nekoliko puta, s razlikom
da su krici bili bolniji, oštriji. Znak da Zametica zadobija sve teže povrede.
Vrijeme je odmicalo, jutro je postajalo hladnije,
spasioci umorniji. Gubili su i strpljenje.
Tokom jedne od pauza šapatom je postignut
dogovor. Sljedeći pokušaj će biti posljednji.
U prepričavanju, ovdje Lutvo pravi pauzu. Ne
govori to, ali razumijem i ja, koliko god da je neko dobar govornik, nema
dovoljno teških a iskrenih riječi da bi se vjerno dočaralo sve što se tu noć
gore dešavalo. Posebno se to odnosi na taj dio dogovaranja, sasvim je jasno
kako jednu takvu odluku nije bilo lahko donijeti. Oni koji su se i mrzli, i
mučili i nervirali, više nego iko su željeli da to što bolje odrade. A svako od
nas može, iz svoga ugla naglabati šta su sve u tim šaptanjima rekli, i šta im
se još vrzmalo po glavi. Koliko je svaki od njih doista bio za takav dogovor, a
koliko ga se plašio.
O tome kako je njemu bilo, kako je on sve
preživljavao, Zametica još nikome nije pričao. Razgovora sa Zekom, koliko god
da je njemu duži izgledao, sigurno će se slabije sjećati, ali niti jedan od
pokušaja izvlačenja neće nikad zaboraviti. To što je njemu tada paralo misli,
je li bilo sumnji u napore, dobronamjernost ovih, vjere u njihovu snagu i strpljenje,
sumnji u spostvenu, straha da će konopac trvenjem o oštrice stijene prije
popustiti nego svi zajedno ovarišu idealnu putanju izvlačenja, teško da će i
sam ikada sastaviti. Sve to mu se moralo javljati, ali je i brzo prekidano.
Onim što je nezaboravno osjećao, bolovima od oštrih ivica, koje nisu samo konopac
parale, bolovima koji su iz njega izvlačili jauke, krike.
Sigurno da je on stiskao zube, da je bolove
osjećao a da su jauke čuli ovi gore. Zbog prirode rupe i stijena, ti su jauci
mogli zvučati oštriji nego su doista bili, uz činjenicu kako se je na njih
moguće i navići. S druge strane, osjećaji bola su samo mogli postajati teži, a
zbog čega se morao javljati strah i od samog, svakog novog pokušaja. Ma koliko
da mu je od početka jasno da ništa ne zavisi od njega...
Niko nije brojao sve dotadašnje pokušaje, sem što
je svaki prekinut jaucima, odnosno završio bez rezultata. I sve više nametanjem
da bi i svaki naredni bio identičan. Ako je izvlačenje prekidano zbog Zametice,
tada se i ovaj dogovor samonametao.
Bit će zanemareni krici Zametice. Sigurno je da
ga oštro kamenje para, ali je i jasno kako nekog drugog načina nema. Već mu je
ranije kazano da glavu, lice drži na rukama, da sam čuva najostljevijije
dijelove tijela. Sve drugo će se dati sanirati, izliječiti. Pod uslovom da
izađe vani.
Nisu mogli, a rado bi začepili uši. Međutim,
nakon što je svladana ta prijepreka na kojoj su stalno zapinjali, više se nisu
obazirali.
Kratak predah da se oni usklade, da Zametica
dobije vremena da eventualno nešto promijeni u položaju svoga tijela, i slijedi
novi trzaj.
I tako, trzaj po
trzaj, metar po metar, Zametica je konačno izvučen. Živ, zdrav, dobro
ugruvan i isparan, prilično smrznut i malaksao, još vidno uplašen, ali i
neskriveno sretan što je u prilici da gleda buđenje novoga jutra.
Možda je u sebi prethodno proklinjao i psovao
svoje spasioce, ali im je odmah po izlasku sve halalio. Ostaje im dužnik, a to
znači da je shvatio njihov postupak.
Ili, što bi stari ljudi rekli, sve je dobro što
se dobro svrši. Odnosno, ono što se u ovome ratu toliko puta pokazalo - kada se
nešto dobro završi, sve teškoće se brzo, nekada i odmah zaboravljaju.
proljeće
podno Treskavice
