Povela je Jelka,
dva konja na vodu.
Jednog bratovoga,
drugog vojnovoga.
Bratovoga konja
mutnom vodom poji,
vojnovoga konja
bistrom vodom poji.
Pitale je druge:
„Šta to radiš Jelke;
„Šta to radiš Jelke;
Šta to radiš Jelke,
Jelke krivodjelke?“
„Ja mu nisam kriva,
sam je zagazio;
Sam je zagazio,
vodu zamutio!“
Pričali smo o zadnjoj primoredaji između Lutva i
mene, ne samo zbog priče koju je ispričao o Zametici. Već o njegovom izrazu
lica dok sam potpisivao preuzete, do tada netaknute zalihe.
Njegov izraz lica govorio je da zna, da je
znao kako će naša smjena teći, barem kada su zalihe u pitanju. Iako je nas
vrijeme uglavnom služilo bilo je par olujnovjetrovih i snježnih dana, onih dana
u kojima je bar bilo mrsko ići do logora po hranu. A proljeće se približavalo i
na Treskavici pa je suvišnim bilo istrajavati na čuvanju punih zaliha. Sad,
jesmo li mi malo pretjerivali, praveći pomfrite i halve, neka ostane jedno od
tumačenja te cijele priče.
Ne kajem se. Čak je Lutvov jedini komentar bio da
sam postupio pametno. Mislim da je opet bio iskren. I njih je pratio jednako
težak zimski period, razlika je što su znali, osjećali da će još potrajati.
Naši osjećaji su bili drukčiji, bili su to posljednji oštri trzaji odlazeće
zime.
Snijeg je padao kao da nikad neće stati. Ali smo
i po kalendaru, a i toj nekakvoj havi znali da kada stane više neće padati.
Zamest će friška sjećanja na Fojničane, oživjeti nova borbena djejstva.
Dva su dana, ona u kojima su zalihe načete, bila
takva da se jedino iz bajte izlazilo radi nuždi, i to tek nakon podužeg
nakanjivanja. Sljedećeg je dana mraz popustio pa smo iz neke radosti znali izaći
vani i zadržati se pola sata ili duže.
Dnevni prizor je bio zadivljujući, umjesto
minobacača i skloništa izdizala su se simpatična, kao maksuz pravljena snježna
uzvišenja, jedino je naša baraka, usljed redovnog i neštedljivog zagrijavanja
odolijevala stapanju s jednoličnim, bijelim, ali tako divnim pejzažom.
Ipak je tek noć davala pravu sliku. Ako na Zemlji
postoje idilična mjesta, ovo je jedno od njih. Na sve strane kako pogled baca
prostire se istinska, prirodna, i skladna borba crna i bijela, mraka i snijega.
Nebo iznad je negdje između tih boja, maglovita i jedvavidljiva svjetlost iz
pravca Baletinih voda je potvrda da nismo sami, te da nije okolo sve samo mrak
i snijeg.
Na kraju održavane prtine, odnosno od našeg
toaleta, kojeg smo obložili ćebadima, onim sivim, boje između mraka i snijega,
zbog čega se on od bajte ne raspoznaje, pogled ka bajti sa svom ovom okolinom
je najljepši. To je pečat ovoj idili. Peć, i posebno fenjer su bacali tihu
svjetlost, ali svjetlost koja je omogućavala da sve ovo vidimo ovakvo kakvo
jeste. Idilično.
Tu sliku sam volio listati pred očima dok ne
zaspim, volio sam je se prisjećati i danju kada sve nije izgledalo tako. To je
slika po kojoj se želim rado prisjećati Treskavice.
Drugih razloga za prisjećanja je svakako više.
Ipak, da nije bilo ovih nekoliko noći sva moja znanja o njoj bi bila krnja.
Sjedim tako i sada, i pišem u glavi kompletnu
priču o Treskavici.
Treskavica je sva od brina, uvala i uvalica.
Mnogo je mjesta na kojima stari snijeg ne stigne okopniti a poklopi ga novi. To
je ono što i proizvodi lavine. Kad god čujem tu riječ sjetiću se Fojničana...
Ljeti, tog drugog, kraćeg godišnjeg doba koje
ovdje postoji, slika je naravno drukčija. Pokušavajući pred oči vratiti te
slike kao da osjećam ono što tada nisam. Kada sam brzo zaboravio ono što meni i
momcima iz Slavne reče onaj dedo iz Čuhovića.
Jeste, ljeta su ovdje labilna, varljiva,
prevrtljiva. Zato su zime predvidive. Uvijek moraš biti spreman na njena
najgrublja dnevna izdanja.
Bešović je to znao. Sjećam se i kako je pregledao
ovaj naš izbor položaja. Nije prilazio pogledati jesmo li odabrali najravnija
mjesta za minobacače, koliko smo i kako iskopali skloništa, kako smo uvezani s
našom osmatračnicom, da li nam je koliba komotna i udobna, nije previše hvalio
ni činjenicu da smo dobro poveli računa da ne budemo daleko ni od vode ni od
šume. U vezi svega toga, u nas nije sumnjao. Ono što je on gledao bile su te
brine i uvale. Promrsio je tada nešto o lavinama. Sada sam ga razumio. Govorio
je kako su i koliba i položaji izvan direktne opasnosti mogućih lavina.
Izlazio sam nekoliko puta i ja, i cio naš položaj
gledao drukčije. Moje znanje o lavinama bilo je gotovo nikakvo ali se uspijevah
prisjetiti kuda je onda Bešović rukama pokazivao. Nadao sam se, vjerovao, bio
sguran da je bio stoposto u pravu, nemah dileme kako bi eventualna lavina bila
jaka i opasna ali ne znah bi li se baš odbila niz drugu uvalu.
Još tada sam prizivao da ostane na tim mojim
razmišljanjima, odnosno da nemadnemo priliku provjeravati Bešovićeve procjene.
Da li sam već tada počeo ispravno razmišljati? Ne
vjerujem, još uvijek je kod mene prisutno samo dvoje, ili slijedim svoju
intuiciju, ili nečiju tuđu, provjerenu. U oba slučaja radi se o trenutku kada
drugog izbora i nemam.
Sto puta sam sebi ponovio da je rat takav da je
vrijednost života sveo na date trenutke. Tek mi sada kroz glavu prolazi da i
tada, u ratu, neko treba i da misli. Kako bi izgledalo da krene četa boraca, i
o mogućnosti zasjede počne razmišljati u trenutku kada na nju naleti. Ali
hajde, na šta bi ličilo i kada bi svi o istome razmišljali.
Možda se ja ponekad previše zamaram ovakvim
razmišljanjima, ali je to kada pametnijeg posla nemam. Možda nekad dođem do
nekog malog poluodgovora na pitanje s kojim sam krenuo. Možda nekad metnem prst
na čelo, prije nego me sudbina svojim mlatne po ušima.
Sudbina, sudbina, sudbina... Uvijek se vraćam
njoj. Ali i to, nakon. Sve nabacim na njena pleća. To znam, za njena pleća. Šta
ako ona ima i strpljenje. Dokle će poturati pleća, i dozvoljavati poigravanje
njenim strpljenjem!?
Uvijek prvo pokušavam događajem koji mi je
najupečtaljiviji. Tačnije, stradanje sela dakako je izvan konkurencije ali o
tome nikada ne želim mnogo da razmišljam. Ne znam kako bih bio objektivan. Da
sudbina nije predodredila na desetine sitnih događajčića ja ne bih sjedio
ispred naše barake i bavio se pitanjem na koje znam da ne mogu naći puni
odgovor. Da je bilo koji od tih događajčića krenuo drugačije... Međutim, glupo
je i bezobrazno da kažem da je prema bilo kome od nas tog trećejulskog jutra
sudbina bila naklonjena. Tridesetak nas je izginulo, duplo više zarobljeno, tek
trećina je živa izašla. Među nama niko a da mu neko blizak, drag nije ostao...
Volim se prisjetiti izvlačenja s Vučeva.
Preskočiti nešto od onoga što mu je prethodilo. Pogibiju Crnog, ranjavanje
Mufa, izdvajanje dvije-tri grupe, iz kojih svi nemaše jednaku pažnju sudbine.Mene sad prisjećanje zadržava na
momentu kada nas je ostalo dvadeset i osam, kada smo se dogovorili da se nećemo
razdvajati. Putovali smo deset dana, nismo se razdvajali iako je bilo
razmišljanja o tome. Na trenutak sam otišao do ruksaka, dnevnika, da se uvjerim
u ono što mi dotače misli, dvije su godine od tog našeg probijanja a svi smo
još živi. Svih dvadeset i osam.
Jeste, svi smo razmišljali, ali na kraju
uvažavali mišljenja većine. Priznao sam i sam da sam tad imao nekoliko
pogrešnih razmišljanja, ali ne i pogrešnu intuiciju. Ona me navodila na
pogrešna razmišljanja, ona me vraćala s njih.
Sjećam se, žeđ me natjerala na ono najpogrešnije
razmišljanje. Tada sam bio zaveden fizičkom potrebom, željom za gašenjem žeđi,
u trenutku kada izgubih vezu s intuicijom. A ona je prisna sa našom sudbinom. I
kada je u meni proradila, vratio sam se.
I intuicija i sudbina ponekad traže strpljenje.
Ko vjeruje u sutra, ne žali za onime što propušta danas.
Ipak, neke je situacije potrebno predvidjeti.
Bešović to dokazuje, nama je da stalno učimo.
Nisu sve sudbine iste, niti svako jednako prati
intuiciju. Koliko god da su povezane iznad jednog čovjeka, nekada se sukobe s onima iznad drugog. Tako je na
Sniježnici Salko Pendek govorio gdje da otvor na skloništu ostavimo iako nije
znao objasniti zbog čega tako misli. To je intuicija. Mi smo objasnili zbog
čega ga pravismo na drugoj strani, što je sudbina. To bi i sedep da Crni
pogine...
Bešović je znao gdje treba na Treskavici praviti
ulaze u bajte, Hercegovci nisu. Nije to ni sudbina ni intuicija, to su pamet i
iskustvo, odnosno nerazmišljanje.
Kada smo ovdje postavljali busolu, ne mogu reći
da smo vođeni nekom intuicijom. Ali je dakako sudbina da niko od nas ne nagazi
na minu koja bi ispod.
Vraćasmo se s Volije jame. Razminiran je samo
put, više se nije imalo vremena. Putem je već prošlo na hiljade vojnika, moralo
je, kiša se ispadala, zablatilo, suđeno tako. Većina se drži razminiranog puta,
trpi blato, samo Sead Pezo i ja idemo brinom, po suhu. Šta je to: intuicija,
sudbina, hrabrost, glupost s primjesom sreće, bez posljedica? Šta god da je,
razmišljanje nije bilo.
Bi, eto, i ta lavina. Izginu deset Dusinjana.
Njihov komandir nije razmišljao, a čime sam se ja vodio kada sam upozoravao da
se tako nešto može desiti? Je li to bila intuicija, ili samo predosjećaj da će
se nešto ružno desiti? Da jeste, morao sam biti uporniji. Jesam li ja počeo
razmišljati a da toga nisam ni svjestan? Ako jesam, trebao sam i do kraja. Opet
sam trebao biti uporniji...
***
Drugi dan po silasku sa smjene ponovo se mislima
vraćam istim pričama, s tim da im dodajem još jednu. Počeo sam sada s njome,
pitajući se - zbog čega gore onoliko razmišljah o tim vezama između intuicije,
sudbine i još čega. Nisam našao odgovor na to pitanje, kao ni sada na ovo.
Nešto me je još tada proganjalo, da možda iza svega ne stoji nekakva slutnja.
Ne bi trebalo da je to, pa se ne opirem opet
razmišljati, tabiriti, slutiti...
Pomoćnik sam dežurnog, noć ni ružna ni fina,
formalna straža mi se ne obilazi, nešto mi, nije bitno je li to neko moje
poštenje, obraz i čast, neka prosta glupost, ili upravo želja, potreba za
ovakvim raspoloženjima, ne da vratiti se u krevet, prespavati pomoćništvo.
S Treskavice je večeras stigla još jedna
informacija. Mustafa Čolpa, neobičnog nadimka Kuko, momak koji je s nama
minobacačlijama bio u Mojkovićima, koji je od izlaska na Treskavicu u pozadini,
iz razloga vrlo stručnog rada s konjima, ranjen je. Tačnije, stao je na minu.
Neko je stigao reći kako da nije bilo Treskavice
mi ne bi znali koliko je nemjerljiv doprinos konja ovoj našoj borbi.
Podrazumijeva se, i konjovodaca. Kuko je dokaz da to nije sigurna dužnost
koliko se obično smatra.
Sudbina nije htjela da bude ista Kuku i njegovome
konju. O konjskoj intuiciji je teško govoriti. Šta je s Kukovom?
Ostaće ta priča o njegovome ranjavanju. Bio je na
redovnom zadatku, transportovao je hranu i municiju ka Volijoj jami. Često je
znao reći da on ne vodi konja nego konj njega. Isto tako, da svog konja razumi
bolje nego mnoge ljude. I onda nikada ne treba pitati zašto je uvratio do te
vode. Osim toga, mnogi od nas su znali sići do nje i napiti se. Logika je
kazivala da je uvijek očekivano da bude minirano oko vode, ali su naši
inžinjerci sve već ranije provjerili. Barem se tako vjerovalo, otud i sloboda s
kojom smo prilazili vodi.
Niko od nas nije vodi dolazio s konjem. Osim
konjovodaca. Oni moraju nekad se malo skloniti ustranu kako bi i konj slobodno
se napio. I ne treba ih pitati je li to mora biti metar-dva.
Neće biti riješena ni sumnja da mine nije odmah
bilo, da injžinjerci, njihove pipalice ne mogu biti krive, da je u međuvremenu
tu dolazila i manja četnička diverzantska grupica. Malo vjerovatno, ali nije
isključeno.
Rat je, gine se i strada i ovako i onako. Mnogi
smo često znali uzdahnuti, reći kako bi rađe poginuli nego ostali bez noge.
Onda se uvijek zna reći kako su sretnici koji ostanu samo bez dijela stopala,
nekoliko prstiju. Ističe se kako su mnogo puta dijelili sadaku, bili jako dobre
duše. I da nije tako prošao to bi se za Kuka moralo reći.
Vedar duh ga nije napustio ni kada je došao sebi,
kada su mu prvi koji su čuli eksploziju prišli pomoći. Iako je znao koja mu je
noga stradala, pitao je. Na odgovor da je desna, otkrio je da mu je nije ni
žao, baš ta ga nije nikada slušala.
To je Kuko, njegov drugi dio priče, njegova
sudbina, nesretnija od konjske. A opet, sretnija od mnogih ljudskih.
Treskavica
zna zimi ponuditi idiličan pejzaž
