Ništa se ne vidi
na mladome momku,
već košulja tanka,
svilom našivena.
sredina maja 1995.
Koju nije šila
mati, ni sestrica,
nego ju je šila
njemu mila, draga.
Na njoj ušiveno
tijelo djevojačko;
tijelo djevojačko,
a srce momačko.
Ulazimo u logor, sve se već na prvi pogled doima
drukčijim u odnosu na prethodne, zimske smjene. Snijega u nižim predjelima više
nema, slika koja vraća na jesen, na naš prvi izlazak na Treskavicu. I s
linijama smo koje smo tada dostigli.
Ružno je reći ali je taj prvi dojam takav, kao da
se zadnjih pet mjeseci ništa dešavalo nije. Ista ona vedrina, ratnička u
vrijeme kada borbi nema, sa žestinom koja ih najavljuje.
Kako zaboraviti zimu koja nas je sve ispatila?
Kada Šeksa, Fojničane i sve ostale koji zimus stradaše ne možemo, nemamo pravo.
Lakše je prihvatiti to da smo sada izašli na
smjenu i da ćemo odavde tek kada planirana ofanziva završi. Ofanziva koja je
jednom već bila, iza koje su slijedili i brojni četnički napadi, ofanziva koja
je ili loše vođena ili joj nije bilo vrijeme. Ofanziva koja se ne bi smjela
ponoviti. Koja zahtijeva drukčiji, bolji pristup.
***
Stigli smo na ručak, s kojim ćemo požuriti. Usput
kupimo osnovne informacije o tome šta je bilo u ovih zadnjih deset, odnosno o
onome šta slijedi u ko zna koliko narednih dana.
Mido je i prije ručka želio vidjeti se s Jakubom.
Izvjesno da se računa kako nova ofanziva neće odmah krenuti, Jakubovi će ipak
nekoliko dana na odmor. Kako ćemo mi raditi do tada, kako kada i oni izađu, to
ćemo se već dogovoriti između sebe.
To je bio razlog da je Jakub sazvao sastanak s
komandirima vodova. Ne pamtim kada smo se zadnji put ovako iskupili. Možda iza
ne stoji hitnost, ali sluti na veću ozbiljnost zadataka pred nama.
Malo sam iznenađen činjenicom da je Jakub izrazio
želju da našem sastanku prisustvuje i načelnik. Što me nije iznenadilo je to da
sam ja određen da ga izvijestim, odnosno pozovem. Najmlađi sam.
Nisam čekao da mi Jakub ponovi, niti da šta doda.
Otrčao sam do Komande, i brzo našao Mida. Ovo je i naš prvi bliski susret, u
međuvremenu sam ga par puta stigao vidjeti, tek upamtiti lik.
Crte lica koje se brzo pamte. Brzo sam smetnuo s
uma ono što mi je Hašim Pezo stigao o njemu reći. Čemu je dijelom krivo još
mladolikije lice nego li stekoh predstavu.
Saznat ću
da je i tek dvije godine stariji od mene, što samo uokviri moj nastup. Dvije
sam godine mlađi, neki sam i ja komandir. Ali voda, to mislim da priliči našim
godinama. Biti načelnik asocira na iskustvo, znatno veću ozbiljnost. Znanje je
po strani, ono je i potrebnije na linijama, položajima, ne Komandama i
kancelarijama. Takav sam pristup i imao. I otprilike sam prenio kako mi je
Jakub i rekao.
***
Sastanak je prošao uobičajeno. Pola sata smo
iščekivali hoće li se načelnik pojaviti, onda izdefinisali pojedinačne zadatke.
Razloge načelnikovog nepojavljivanja saznat ćemo
naknadno. Načelnik se povjerio Jakubu, što će ovaj prije penjanja na kamion podijeliti
sa Edinom Barlovom. Koji je odmah proslijedio meni.
Edina razumih, nije u Jakubovoj priči bilo
tragova da osjeti i dio svoje krivice, nije čak bilo ni žala što je završilo ovako.
Sve čega je bilo je malo zadovoljstvo, protkano i tihom ironijom.
I meni je bilo drago. Draže nego da sam ovo izveo
namjerno. Povrijedio sam načelinkovu sujetu, na koju sam trebao biti spreman.
Ali za koju ne znah kolika je.
Rat je, mi smo ratna jedinica, ne neki regrutni
centar. Niti neka sarajevska brigada. Kod nas se samo jedan čovjek oslovljava
obavezno s - komandante. Zaim Bešović. Iz poštovanja. Svi ostali, uključujući i
Galiba Hodžića, navikli smo drugačije.
Kada te neko zovne komandiru, komandante,
načelniče, to uvijek zahtijeva napor da pogodiš šta si čuo. Je li tu taj neki
minimum poštovanja, je li te taj na neki način zeza, ili je pozadina blagi
poltronizam. Kad je najozbiljnije, imenom te zovu. Još češće, nadimkom. Ili
nekom od bezbroj ljepših riječi nego li su to komandir i načelnik, poput:
jarane, druže, ahbabu, prijatelju, ljudino, ili kompromisno „šefe“.
Nismo svi isti, kako Latif Kršo dodade. Nisu nam
svima sujete iste. Neko voli da je drug, neko gospodin. Neko voli da komanduje,
neko mora da šefuje.
Znadoh i ja šta reći. Jesmo različiti, a svakome
treba prilaziti onako kakav je on. Nisam se kajao zbog prvog susreta s Midom,
ali obećah da će drugi put to biti susret s načelnikom.
Tako treba, barem dok se ne upoznamo. Tada će i
načelnik iskorigovati stečeno mišljenje o meni. Ne brinuh ja zbog toga, kao što
nisam ni kada je Zuhdija došao među nas.
Siguran sam da će se i Mido vremenom nama
prilagoditi. Ostaje da vidimo hoćemo li nas dvojica postati sasvim bliski.
Moguće, nekada jedna sličnost nadjača stotine razlika.
Treskavica, zimi teškoprohodna
