2 Morali smo čuti

Niz polje idu, babo, sejmeni.

Sejmenske pjesme, babo, pjevaju,

i tvoga sina Marka tjeraju.

Tri bijela dana, babo, idoše,

dok tvoga sina Marka nađoše.

Prokleti da su, babo, sejmeni,

što tvoga sina Marka tjeraju,

sejmenske pjesme, babo, pjevaju!

Nisam zaboravio na vidovitu Almu. Mjesec dana je prošlo, rekao bih da prvi put nisam imao dilema kamo ću na odmor.

Put preko Igmana, kroz tunel, uobičajeni. Ako se može tako reći, s obzirom da nisam mnogo puta ni išao.

Dolazak kod tetke, i prva noć, isto tako. S razlikom da smo kratko progovorili o onome što je za sutra dogovoreno.

Podrazumijeva se, i najveći budni dio noći smo o tome razmišljali.

                                 ***

S obzirom da je naručeno vrijeme poziva između deset sati i tri popodne, mi se dogovorismo za jedanaest. Da ne bude ni odmah, ali pod uticajem nekih narodnih vjerovanja da bude ipak prije podneva, dok se sunce penje, odnosno dok je dan još „u napretku“.

Kako se vrijeme micalo to je uzbuđenje u tetkinom stanu naglije raslo. Ne mogu tvrditi ali mi se činilo da smo bili nemirniji nego prije mjesec dana. Kao da smo prošli put bili u nekoj nevjerici, sumnji, kao da smo bili spremni da razgovora neće biti. Upoređujući sa tada, danas će sigurno biti. I saznat ćemo, čuti nešto. Nervoza, uzbuđenje su osjećanja koja ne lažu.

Vidjelo se to ponajbolje na ponašanju tetke, nervozan je bio i stariji mi tetkić, koji je sa mnom išao i cigare odnijeti, i kroz kojeg ja nekako stvaram sliku kako petnaestogodišnjaci doživljavaju ovaj rat. Za razliku od tetke, čiji su uzbuđenje i nervoza dolazili zbog mogućeg što će nam Alma reći, kod njega je sve to bilo sasvim drukčije prirode.

Stariji, bilo da su muškarci ili žene, imaju bogomdane, i ratomdane zadatke. Djevojčice i mlađi dječaci su na istome, samo u svijetu igre.

Muamer i njegovi vršnjaci su negdje između. Svjesni su razlike između igre i stvarnosti, s nekom svojom težnjom i željom da su odrasliji, spremni prihvatati bilo kakve zadatke čije će im izvršenje tu težnju činiti bližom. Neki od njih su stasali, pristigli za rata, izašli iz tog međuprostora, drugi se na, opet poseban način pitaju hoće li rat potrajati još dovoljno dugo!?

Mislim da je vrijeme u nečemu povezalo sve generacije, početkom rat je gledan kao veliko zlo, koje se nikako nije smjelo, trebalo dogoditi, sada je to neminovnost s kojom se treba nositi. Pa i s pitanjem, dokle će trajati. Pitanjem koje, čini mi se, također dolazi do kraja svoje vremenske dimenzije.

Sve smo bliže osjećajima da je rat trajna kategorija, što je možebiti u Sarajevu brže sazrijevalo nego u nekim drugim krajevima. Navikle se Sarajlije na opsadu, to je glavna sastavnica ovdašnjeg rata, konstanta koja traje, dok je vrijeme ono što prolazi kao i drugdje. Vrijeme svima protiče jednako, samo ga pojedinci drukčije prate.

Muamer i njegovi vršnjaci, tako, ne čekaju kraj rata, opsade, čekaju vrijeme kada će se i oni uključiti srčanije, korisnije. Do tada će sudjelovati u svemu što im se omogućuje, od gužvi i redova, što podrazumijeva umijeće pretrčavanja između snajperskih metaka i ispod artiljerijskih projektila, preko svake brige i pomoći onima koji su stariji, odnosno u samome centru rata, kao što je biti siguran vodič do određene ulice, stana, sve do upornog iščekivanja rezultata onoga što su oni učinili, makar to bilo i umjereno glumljenje, odnosno oponašanje starijih u stvarnoj brizi.

                                  ***

Ushodao se Muamer po sobi, on je taj koji stalno pogledava na sat. On je taj koji će biti uz mene i kada budem razgovarao s Almom, što mu se doima hrabrije nego otići s majkom u drugu sobu.

A ja? Ne znam!? Iščekivano vrijeme je došlo, uzbuđenost popustila, a u razmišljanjima ništa novo. Još nisam smislio ni peto pitanje, tačnije odabrao od njih nekoliko koja su se provrtila kroz moju glavu prije mjesec dana, jučer, noćas i jutros.

-       Zovem iz Sarajeva. Zvao sam prije otprilike... – imao sam naučen napamet uvodni dio, pri čemu nisam ni najmanje pretpostavljao da ću biti prekinut tako brzo.

-       Živi ste, dobro ste!? – glas Almin mi se doimao drukčiji nego mjesec prije, nekako mirniji, osjetilo se da pripada mlađoj osobi, po njemu sada sudim da nema više od trideset godina, što je manje bitno u odnosu na osjećaj koji je snažio u pravcu da ću ovim razgovorom barem nešto saznati.

-       Jesam, hvala Bogu – trudih se i ja ostaviti dojam potpune smirenosti, kakva bi se i očekivala samo na osnovu saznanja da me se sjeća, pamti da je ona odgodila naš razgovor, prikrivao sam neizbježnu zbunjenost činjenicom da najprije pita za moje zdravlje.

-       Sad mogu reći da sam prošli put imala neke negativne vibracije koje nisu povezane s onime što ćeš me pitati, već se ticalo lično tebe. A nisam mogla da ti savjetujem da se bilo čega kloniš, nisam htjela da ti pravim neki dodatni pritisak. Osjećala sam neku opasnost iznad tebe, ali mi je i nešto kazivalo da ćeš iz toga izaći...

-       Kada sam prošli put zvao, bio sam puno bolestan. Tačnije, taman sam tu bolest savlađivao...

-       Onda je to to. I prošlo je... Eh, sad me pitaj to što hoćeš, najprije ono glavno pitanje, pretpostavljam da tragaš za nekime, ime i prezime, datum rođenja, mjesto, i svoje i toga  koga tražiš. Vjerujem da si spreman čuti bilo šta što ću reći, pozivitno ili negativno, a ja ću biti sasvim iskrena.

-       Da. Oca tražim... – bio sam spreman na tražene podatke pa sam ih i brzo izdeklamovao.

-       A, od kada niste ništa čuli za njega, kada je nestao? – desetak sekundi je trebalo proći prije nego čujem Almin glas ponovo.

-       Od četvrtog jula... devedeset druge.

-       Uh... Prošlo je mnogo vremena, zato su mi viđenja malo nejasna. Ali, pokušat ću. De mi reci, je li ti otac imao nešto na licu, neko obilježje?

-       Jeste – uzbuđeno odgovorih – ako se pod time podrazumijevaju brkovi. Ne mogu reći da su bili nešto posebni, ali ih je nosio kao neki lični ponos.

-       U redu. Sad mi reci, je li u blizini vaše kuće bila neka voda?

-       Jeste potok.

-       Baš blizu?

-       Dvadesetak metara. Nije neki veliki potok, ali i jeste. Ono, nije bilo nekog mosta preko, bio je na jednom mjestu fino sužen. Ljeti bi znao umanjiti, ali i nadoći kad su kiše, tako da smo tad metali kao neko brvno, jer bi prelio onaj uzani dio, a i kamenje koje je služilo kad manje potok nadođe...

-       Dobro, može biti da je to to. Još mi reci, je li bilo još ljudi kada je zarobljen, odveden?

-       Jeste. Cijela familija, sem nas tri-četiri.

-       Ovako... Opet kažem, viđenja mi nisu najjasnija, puno je vremena prošlo, ali koliko mogu da vidim, bojim se da se ne trebaš previše nadati. Mislim da ti otac nije više živ. Iako mi se doima da ćeš o njemu uskoro nešto čuti. Ne mora to biti baš ni ubrzo, mislim ne brzo koliko bi ti želio, ali u svakom slučaju ćeš dobiti neke preciznije informacije, možda i od nekoga ko ga je možebiti među zadnjima vidio živog. Meni je žao što ti ne mogu više reći. Doduše, ja ovdje i govorim da mi se ljudi obraćaju samo za osobe koje su nedavno nestale. Šta da kažem, znam da si cigare već odnio mome ocu, da sam znala da je ovako nejasno rekla bih da ne nosiš.

-       S halalom je... – bio sam zaustio reći kako je njen otac vraćao dio cigareta, ali otćutah to znavši da joj je on to već rekao, usput sam se trudio držati smireno, a u stvari mi se žurilo razgovor privesti kraju, te se s tetkom srcem isplakati.

-       Znam. Hajde reci ostala pitanja, nadam se će te barem neki odgovor oraspoložiti...

Pitao sam, ma koliko da smo oboje znali da je glavno već rečeno, da poslije toga nema nečega što će me oraspoložiti.

Alma je odgovarala, lakše nego na prvo pitanje. Nije postavljala ni potpitanja, bila je sigurna u ono što govori. Tako od nje saznajem da su moji, koji su trenutno u Turskoj, jako dobro, bezbrižni i sigurni, da će susret s njima da pričeka, ali i da će svakako doći.

To mi je olakšalo da postavim naredno pitanje, na koje ću dobiti takav odgovor da ću prvi put dijelom i posumnjati u njenu vidovitost. Zanimala me je rodna Foča, rodni Trošanj. Povratak. Da li ću ih ikada više vidjeti, doći u njih, tako sam pitanje formulisao. Podsvjesno sam želio iz njenog odgovora izvući hoće li biti naši, hoćemo li ih osloboditi, hoće li se zastava s ljiljanima zavihoriti u tom dijelu Bosne.

Odgovorila je kao da je znala da ću je baš takvo što pitati, kao da je odranije naviknuta. Zato je meni i taj odgovor djelovao šablonski. Ne mnogo jasan, ni precizan. Ograničava svoje viđenje kako na neko vrijeme u bližoj prošlosti, tako i ne mnogo dalekoj budućnosti. I opet ga je vezala s mojim očekivanjima. Opet ja očekujem da to bude prebrzo, moguće i drukčije nego što će biti. Ne znam samo, kako to drukčije može da bude...

Dok je završavala sa svojim odgovorom meni kroz glavu prođe i ono što je postalo neizbježno, bit će kako mora da bude, kako je suđeno.

Još se misli nazor bore da uzmu kako je kod prvog pitanja pogriješila, da su brkovi i potok jasna vizija, a ostalo da se zamaglilo u protoku vremena, te da će ono što od nekoga imam dodatno čuti više od gašenja posljednje nade, ali da kod drugog nije ništa omašila, dok ću o trećem odgovoru tek nekad poslije razmišljati. Koji i nisam najbolje razumio, i zbog navrlih kovitlanja misli. A što me učini, nervoznim na još jedan način. Za oca sam morao čuti, kao i za familiju, bio sam spreman i na svaku priču o Foči. Da li su odgovori bili takvi, ili sam sebe precijenio, ipak pred četvrto pitanje gubim svu tu hrabrost.

Utišah skroz glas. Znam da će i ovdje da bude kako je suđeno, još dovoljno vjerujem kako bi Alma trebala znati nešto od toga suđenog, ali se ja nekih parčadi sudbine uplaših.

Jedino tako mogu objasniti što se u posljednjem trenutku prelomih. Te ne pitah za njenu imenjakinju, već za djevojku iz Tarčina, s kojom se vidjeh na proputovanju do ovamo. Pričali smo drugarski, ali razgovor vodismo tako kao da je oboma stalo da budemo više od drugova...

-       Što se te djevojke tiče, samo jedno ću ti reći, pa ti to imaj na umu. Vaša veza će potrajati onoliko, i bit će onakva koliko ti budeš želio da bude!

-       Hvala, razumio sam.

-       Daj još jedno pitanje.

-       Ma nemam ja više ozbiljnijih želja. Šta god da bih pitao bilo bi to nešto ne toliko bitno.

-       Pa dobro. Ali vidiš, meni itekako upadljivo dolazi to što ništa ne pita za sebe, šta tebe lično čeka. Svejedno ću ti reći, nedavno si izbjegao tu jednu veliku, smrtnu opasnost. U nekom bližem periodu ne bi trebao imati više sličnih opasnosti. Naravno da to ne znači da trebaš... Razumiješ?

-       Razumijem. Hvala vam još jednom.

-       Nema na čemu. Hvala tebi. Još jednom, žao mi je što moj odgovor na prvo pitanje nije mogao biti precizniji, pogotovo optimističniji. Ali to je onako kako ja osjećam, i koliko mogu... I da znaš, mislim da ćeš i ovo razumjeti, evo koliko ovo radim, ni s kim mi nije bilo lakše da pričam. Shvataš, s nekima me vizija tako iscrpi da odmah nakon moram uzeti pauzu nekih pola sata. Sad, bez obzira što su prva viđenja bila mutna i zbog proteklog vremena bi baš trebalo da su bila iscrpljujuća, nije tako bilo. Čak se, evo, sada lakše osjećam. Nekako, kao da sam ti trebala sve ovo reći... Razumiješ?

-       Kontam. Drago mi je da je tako – ni u šta nisam sigurniji, kao u to da sam razumio zašto je naglasila riječ „trebala“.

-       Eto, ostaj mi u zdravlju i sreći, pa ko zna, možda se nekad opet čujemo, vidimo.

-       Možda...

Lahko je spustiti slušalicu. Puno teže, s tetkićem, koji nije mogao jasno čuti svaku Alminu riječ, ali jeste razumio i podijelio svaku promjenu na mome licu, sada još i otići u drugu sobu. I sve to i tetki ponoviti.

Ipak, idemo bez oklijevanja, i dodatnog smirivanja. Rekao bih, baš onako kako je zvučala Alma, govorivši o svome osjećaju da je trebala sve ovo reći. Onda, i mi smo morali čuti.

moj otac Šefik