41 Kao biljka

Evo danas osmi dan,

a sutra je deveti,

kako soko pitomi

preko dvora ne leti.

                          9. februar 1995.

Moj sokole pitomi,

nemoj mi se divljati!
Doć će vrijeme, moj sokole,

i ti ćeš se kajati!

Pa ćeš doći, sokole,

pod moj pendžer plakati.

A ja neću, siv sokole,

ni za suze hajati!

           Rođendan mi je. Šesti dan kako sam u bolnici, deveti kako primam infuziju. Deveti dan kako mi organizam ništa nije prihvatio što sam mu nudio. Čak, ni obične vode.

Ne mogu reći da sam se navikao. Niti se čovjek može navići na ovakav život. Ako ću ikada shvatiti biljke, to je sada.

Biljke služe da drugima ispune vrijeme, njima je ono nebitno. Sem što postoje ti neki ciklusi u kojima one u se primaju ono što im je potrebno da žive, sada kao nikad ću reći - da vegetišu.

Tako se i ja trenutno osjećam. Kao biljka. Vrijeme mi je teret, s bitnošću nužnosti da dio njega bude utrošen na održavanje moga života, moje vegetacije. Sve ostalo vrijeme je mučno, samo pokušaji pozitivnoga razmišljanja, uvijek su jače neke crnje, stvarnije misli.

Lijepo je, pošteno, časno, sjetiti se drugova koji su izašli na Treskavicu. Mufo je odaslao po jednoj grupi poruku šta je sa mnom, tako da me to ne brine. Ipak, oni su gore sada, u ili izvan borbenih djejstava, ali u svakome slučaju - u pokretu. Lijepo je razmišljati i o svima drugima, ali se opet time vraćaš na zdravlje, slobodu koju ono pruža.

I sve lijepo na šta misli krenu, brzo biva zaustavljeno. Opet ostaje samo vrijeme koje se popunjava onako kako mora, sve sekunde nalik jedna na drugu, uz tih dva puta po dva sata nužnoga vegetisanja. A sve skupljeno u samo jedno pitanje, kada i kako, ako ću i uopšte, ovo proći. A moralo bi, trebalo barem. Ali nema nikakvih naznaka da će se to i desiti.

Sem toga što mi je svanuo rođendan. Ona druga polovina proročanstva je pogođena, voda, njen gubitak je uzrok, zanemariću to što je prethodilo, pa valjda bi i ova druga polovina trebala. Ne mislim na duboku starost, o tome ću kada preživim ovu dvadeset petu.

Zašto mi je toliko stalo da živim?

Rat je, gine se svakoga dana. Baš zato. U ratu se gine, a ne umire ovako jadno. U ratu se umire brzo, ne ovako na sekunde. Umire se nesvjesno, ne ovako bespomoćno. U ratu se ne umire!

Ja sada, kao što ne znam da li uopšte živim, isto tako ne znam ni da li umirem. Ili, jednostavno nestajem.

Ne odem, nego se odguram do toaleta. Tamo se pogledam u ogledalu, i na trenutak mi se učini da sam ovo još uvijek ja. Sa svih svojih osamdeset i tri kilograma, koliko sam mogao, trebao imati kada sam dovežen ovdje, odnosno kada sam primio prvu infuziju. Sada izgledam slično, izvana, futrolom, ali s mnogo manje kilograma. Bilo me je skoro strah stati na vagu, srećom pa je daleko, ne mogu se do nje odgurati. A nije mi ni potrebna, osjećam koliko me već nema. Mislim, da sam blizu krajnje granice.

Sjećam se da smo u školama učili kako 70% ljudskog organizma čini voda. Nisam ni tada vjerovao u to, a ni sada mi to nije najjasnije. Mučno mi je da računam koliko je to od mojih osamdeset i tri kilograma, ali mi se čini kako u meni vode više i nema, sem zadnje primljene infuzije. Ipak, kako se osjećam, svu sam izgubio, ali ne toliko.

Možda je ovo pozitivna misao koja je nedostajala da i sam rođendan dobije značenje. Imao-nemao veze s proročanstvom, simbolom je kraja jedne, početka druge faze. Bila istina da sam izgubio svu tečnost, ili ne bila, moj je osjećaj takav, a to je opet najava da bih mogao biti na toj nekoj granici.

Pa ako ću prelomiti rođendanom, zašto ne bih i samim organizmom. Ali kako, kada mi ništa neće da primi. Ne bih ni infuziju mogao piti, jedino ovako venom. Glupo mi je, ali se pitam zašto mi na isti način ne ubace i malo mlijeka, čaja, supe...

Ili, pepsija!

                                   ***

Da, pepsija. Ne mogu vjerovati, ali mi se čini kako sam poslije biljnih, poprimio i nešto životinjskih nagona. Sve do sada, bilo šta, bilo kome u sobu da su unijeli, meni je organizam jednako reagovao. Gonio me da povraćam.

A ono što prije nisam uzimao značajnim je da je sve to bilo bez ukusa, i uglavnom mi je i bilo svejedno šta je.

I ovog je momenta moj želudac nadražen. Ali drukčije. Pamtiću trenutak kada je Meho, čovjek koji leži na prvome krevetu, otvorio veliku flašu pepsija. Bio sam spreman na to, spreman da pomoću zidova krenem ka toaletu.

Na moje iznenađenje, nevjericu, oduševljenje, to se neće desiti. Želudac mi je zatreperio.

Zatvaram oči, da ne vidim pepsi-kolu. Da je osjetim.

Osjećam je. Osjećam joj miris. Podnosim je. Želim.

Prilazim Mehu, pitam da probam. Nudi se da mi naspe čašu. Neću, ne smijem. Sipam samo u čep. Boga molim da to prođe, ostane.

Uspjelo je. Bilo je nekih trzaja da se i ovo vrati, ali sam ih uspio suzbiti. Uzdah olakšanja, uzdah sreće, uzdah života. Živjet ću. Preživio sam.

Ponavljam ove misli, kao da tako hoću vratiti izgubljenu snagu. I vjeru, nerado priznajem kako sam i nju ovih dana nerijetko gubio.

Trebaju mi, i snaga i vjera. Snaga, da zaustavim svoje nestajanje, a vjera - da krenem s povratkom. Jeste pepsi prvo što prihvatih, ne smije biti jedino. Samo je od nečega moralo poći.

No, sve mora teći tim nekim svojim tokom. Nikada, i ni s čim ne treba pretjerivati.  Ne bi bilo pametno da sada nešto drugo nazor pokušavam. Osjetiće želudac sam. Možda bih ga samo morao stalno podsjećati da može. Pepsijem.

Ali, ne mogu od Meha tražiti da mi sipa u čepiće svaki put kada mi želudac zatreperi. Da li će biti da sam pogriješio što sam odbio cijelu čašu?

Neće. Shvatio me je Meho. Opet me nudi. Ovaj put prilazim, s čašom. Nasuću je do pola. Toliko mi može biti do večeras, dok Mufo dođe. A onda, znam da će Jablanica biti izvrnuta naopako ali će se flaša pepsija naći.

Ipak će i ovo biti rođendan za pamćenje.